pero u šaci

(Post se mogao zvati i: čudnovati slučaj Svena Adama Ewinog ili – lov na pravi nick.)

***

PROLOG

Stiže mi neki dan zahtjev od izvjesnog Ota Habsburškog. Ha? Oto? Kakav Oto? Gledam: slike nema, pseudonim, dva frenda samo – ma daj, koji si sad pa ti, nema šanse. Datum rođenja: 1.1.1980. Eklatantno lažan profil. Dok nisam prekjučer na zidu kod 600 spazio pjesmu, stavio je taj Oto... oho, pa to je... pa ja znam taj jezik! Zabuna nemoguća. On je.

Svene, mrcino stara!

***

FLASHBACK

KVAZARI

odmah sam znao: ja sam centar svijeta.

vidjelo se to prostim okom, sve se okretalo oko mene.
no to je bio samo nužni uvjet. za dovoljni,
trebalo je savladati osnovne fizikalne teoreme.

no, sad sam siguran:
u prvoj gravitacijskoj ljusci su oni
koje najviše ljubim. dalje su poredani po logici newtona.
znate već, kvadrat udaljenosti i to,
a vi koji ste mi jako daleko
zakrećete svjetlost
po einsteinu.

tako da ona stigne do mene sa značajnim crvenim pomakom.

to je pouzdani znak da nemate kritičnu masu ljubavi
i da ću vas prepustiti dalekim kvazarima moje mladosti,
koji su poznati po sado-mazo iživljavanjima
inflacijskog širenja.

osjetite moju osvetu.

(dedek kajbumščak, 04.03.2013. u 09:56)

—

Kva.... kvaz... stvarno, kako se sklanja kvazar u vokativ?
Elem, dedek kvazaru, kvazre, štogod, neki smatraju da bi trebalo ovdje nježno i obazrivo s tobom, bez neke nasrtljivosti... jer tko zna nisi li se sklonio u ovu udaljenu galaksiju, u sjenu neobasjanu dostupnijim suncima, upravo s namjerom da ne budeš uznemiravan od kojekakvih suna(ša)ca manjeg sjaja kojima je nekad tvoj univerzumsko-pretpotopni/prapočelni kvazarski ultraluminozitet dozvoljavao da orbitiraju oko njega, kružeći kao oko centra isijavanja, ali sada su mu evo te zunzare dojadile, shvatio je da to malo dodatnih luksa njegovom drugom redu svjetlosnih veličina ionako ništa posebno ne dodaje, a samo ga smara.
Pa zar onda da mu se u vidu smorova guramo ovdje opet? Očito se naš dedek kvazar ne želi družiti, preselio jer mu zatrebalo osame, kolibe u crnoj šumi, i tako dalje...
Ali ne, ne bih rekao!
Ako taj išta želi, to je upravo da ga se pronalazi.
Finta, režija, performans, kao i toliko puta do sad. Kvazaru, tko te ne zna, skupo bi te platio!
Otići u mrak, u deep space – samo da bi vidio koliko daleko ćeš biti slijeđen.
Ne trudi se poricati; nije ti prvi put, zaboga. Obožavaš priređivati vlastite sprovode, pa se iz prikrajka smijuljiti i gledati kako nam kidaš živce, dok mi ispadamo iz ravnoteže, plačemo za tobom, preklinjemo te nek' nas ne ostavljaš same u svemiru, lišene te velike svjetlosne radijacije oko koje nam se koncentriraju putanje. Pa se poju hvalospjevi, ode, na tragu one o tome kako ne znaš što si imao dok to ne izgubiš... i evo: suze teku u potocima - vrati nam se, vrati, dragi pokojniče!
Bilo ti je to malo bezveze još na jesen 2011., kad si namjerno ohrabrivao, ako ne i potpirivao naše zbunjenosti te zabrinutosti. Ili na fejsu, kad si dugo unaprijed volio dražiti, najavljivati: uživajte, djeco, blagodarite, još ovo malo dok me imate, evo svaki čas prelazim sav u zvijezde. A i ove su zime zaredale najave... ''Smrt moga alter ega'': (doći ćete na karmine); ''Sretneš li'' (na mirogoju grob SAE-ov – i neka se da uklesati njegove ožalošćene blogere); itd.
I griješi tko misli da nestajanjima pa uskrsnućima se želiš sakriti – ma jok, to ti samo voliš malo biti naš isus krist.
U skladu s time, svaki puta ostaviš trag... skriven iza lažnih imena, odigraš malo rolu dantona ili dedeka itd., pobrinuvši se da po uskrsnuću ipak budeš pronađen.
Ne radi se, ukratko, o tome da doista sebe sahraniš, nego o uživanju u performansu samosahrane... ne stvarno o volji za samoćom i skrivenošću od svojih orbitera, već o naslađivanju pogledom na to kako orbiteri pate za tobom i onda te, sretni, pronalaze. Ili čak možda i o svojevrsnom testiranju orbiterskog obožavateljstva, prosijavanju.
Znakovita je u tom smislu i slavna epizoda s Karlom Trockim. Nakon isparivanja s fejsa, prvo je zavladala panika i naricanje, što je stvaralo sjajan kontekst za ulijetanje Karla na pozornicu (osigurao si diskretno da se dozna) i svi su bili ushićeni što si opet živ, makar pod drugim imenom. Nakon što se potvrdilo da će te ekipa doista slijediti kud god otišao, Trocki ti zapravo više nije trebao i mogao si ponovo biti Sven. Neko vrijeme... :)
Sve to odraz je tvog habitusa ringmastera i okupljača, potrebe da budeš centar svoga kruga, svoga svijeta, svoga svemira, pa ti je potrebno i primjenjivati ponašanja kojima osiguravaš sebi centralnu poziciju u tom svemiru: em se zna ko kome dolazi na blog, ovi performansi uskrsnuća itd., kvazarske demonstracije sile. Takav si da ti je moguće biti ili u centru ili sam – a znajući da imaš tu ''moćnu gomilicu'' zvjezdanih orbitera koji će svuda za tobom, s obzirom na primjenu visokih doza šarma te gravitacijski magnetizam poetske produktivnosti, ne radi se zapravo o riskiranju pustinje: možeš unaprijed znati da nećeš biti sam, nego i opet u centru, samo sad još za jedno uskrsnuće potvrđeniji... i to bi otprilike bilo moje objašnjenje tvojih obrazaca isparivanja.

(pero u šaci, 04.03.2013. u 15:40)

—

I to je taj novi fenomen lova na pravi nick o kojem pričam: shvativši da je O.T.O. zapravo veliki S.A.E. – obuzima nas osjećaj da znamo tipa, mi znamo tko je dotičnik pred nama.



Skriven iza lažnih nickova – tjera nas stalno da ga prepoznajemo u onom pravom. Pa je bio Boris Tadić. Pa je bio Danton. Pa je bio Brega Pesmoubojica. Pa je bio Karlo Trocki. Pa je bio Dedek Kajbumščak. Tko zna što sve još nije bio. Sad je evo Oto Habsburški.


(Josip Užarević, intervju u Vijencu, 16.05.2013.)

***

TARAPANA LJETNOG DANA

Jučer na zidu mladog pjesnika DI. Kaže stariji pjesnik SJ: Vidite kako to rade lažni monarhisti s lažnom plavom krvlju. Komuniciram samo s ljudima koji ne skrivaju svoj identitet, a Vi kako želite. Za mene je Oto Habsburški perfekt kao Austrijsko carstvo!

Mladi pjesnik DI prisnažuje: Ja također svaku svoju riječ potpisujem svojim imenom, i stojim iza onoga što kažem ili napišem. Zasad ne zapadam u krize identiteta.

SJ prisnažuje na to prisnaživanje: otpisujemo ga dakle, ne volim kukavice, a naročito iza maske.

Maske?


Tu je i drugi mladi pjesnik: FN. I on prisnažuje (premda mekše): Ne znam, ne kužim to sa pseudonimima. Nemam ništa protiv samo što ne kužim. Ali dobro, možda baš ta mističnost isprovocira nešto šire zanimanje publike za poeziju kod nas općenito, to, dakle, i ne mora nužno biti loše. Još sam prije najmanje godinu dana vidio na jednom forumu raspravu o tome tko je Sven Adam Ewin. I premda je i sam Sven ili Oto neki dan napisao kako u životu nisam napisao niti jedan rimovani stih bilo je ljudi koji su mislili da iza toga stojim ja. Dakako, ne stojim, s obzirom da bi moji rimovani stihovi vjerojatno bili u potpunosti živi užas, a i, kako rekoh, ne kužim taj film s pseudonimima...

Tada je počelo licitiranje: jedan mladi pjesnik zna tko je zapravo SAE alias Oto, drugi mladi pjesnik zna tko je zapravo SAE alias Oto, i stariji pjesnik zna tko je zapravo SAE alias Oto, a kako oslovljeni uporno (citiram ga) nije htio priznati da je to što nije – došlo je do tarapane.

***

NOMEN EST OMEN?

What's in a name? that which we call a rose
By any other name would smell as sweet

I evo ga, upadosmo ni krivi ni dužni u staru, medijevalnu polemiku o problemu univerzalija iliti o predestiniranosti imenom. Nasuprot Svenovom tipično nominalističkom (odnosno, strukturalističkom) nehajenju za slučajnost svog označitelja – jer označeno bi jednako mirisalo i pod nekim drugim – okupljeni pjesnici su esencijalisti: rezoniraju da je pjesnikovo ime važno, da mu ono nosi njegovu imanentnu sudbu. Ako se ime mijenja, mijenja se i čovjek. Ako želimo znati čovjeka, moramo mu znati ime.

Oni znaju da je Oto H. – veliki SAE. Ali da bi ga primili u društvo, moraju prvo znati TKO je Oto H. (Siguran sam da prepoznajete neobičnu korelaciju ove dvije rečenice kao nepriznavanje nečega za odgovor.)

***

TKO JE ON?

Prvo treba utvrditi što uopće tražimo. Radi se tu o određenom habitusu duha, određenoj osobi tj. jedinki, jedinstvenom karakteru, obilježenom pripadajućim skupom osobina, načina govora, pisanja, obraćanja, mišljenja. To je ovdje naše Označeno. Kada sam dobio zahtjev od Ota Habsburškog, je li mi se ono asociralo uz taj pseudonim? Ne, kao što rekoh. Nisam pojma imao da je to on. A da mi je slučajno Oto otkrio svoje pravo ime, iz stvarnog života (tako se to kaže: ''stvarni život'', za jednu od sfera stvarnog života, uz brkanje općeg i specifičnog, a onda se još i za građansko ime kaže: ''pravo ime'') – da sam, dakle, saznao kako Oto kad ugasi računalo postaje npr. Pero Perić – bih li tada znao da se o ovoj osobi radi, koja je naše Označeno? Ne, i dalje ne. Još uvijek ne bih znao TKO je to, s kime imam čast. Ali kad mi se kod 600 upalila lampica da se radi o Označenom kakvo znam iz svoje memorije, meni se spontano oteo usklik ''Svene! Servus, mrcino stara'' (itd.)... (Još jednom: S-v-e-n-e. Usklik koji mi se nije oteo: ''Pero Periću! Servus, mrcino stara'' (itd.)...) Tek tada ja saznajem TKO je to, prepoznajući poznato mi Označeno: identificiravši ga kao Svena.

Naravno, i ''Sven'' je tu tek potpuno arbitrarna konvencija, proizvoljna četiri slova. Prepoznavanje se događa baš po njima čisto zato što sam na njih izvorno naučio kao na pripadajući Označitelj tom Označenom. Mogao je biti i ''Čiča Miča'' ili neki pedeset peti. No, upravo u tome i je poanta: bilo koji je jednako dobar, ''Sven'' nije ništa manje prikladno od ''Pero Perić'' – a ipak ima ovu prednost utvrđenosti u kolektivnom imaginariju, da smo ga svi prvotno naučili identificirati uz to ime. Karlo i Dedek i Oto – spominjao se i Harry Krishna – sve su to, da, lažni nickovi, iza kojih se krije, mistificira, vuče nas za nos. Kako ga razotkriti, doći do pravog identiteta? Postoji samo jedan način: do pravog nicka doći. Kao Sven objavljuje u Zarezu i na Knjigomatu, kao Svena ga kritika secira i valorizira, kao Svena ćemo ga čitati ukoričenog, kao Svena ćemo ga slušati na radiju. Nije mu ''pravo ime'', reći će pjesnici mladi i stari? Ali baš je! Ako je ikoje pravo, onda je to. U ova hiperrealna vremena, u kojima je virtualno već samo jedan od oblika realnog, i na kraju još i najrealniji, potpuno je promašeno građanski identitet tretirati pravijim identitetom od nicka. Je li on više on, u onome u čemu on jest on za nas, u onome po čemu ga znamo, tj. u rečenom Označenom – kao Pero Perić ili kao Sven? Pa kao Sven, dabome! Čak bi se smjelo reći da bi anoniman bio upravo kao neki Pero. Kad bi nam se tako predstavio – e to bi bila maska par excellence, način da se skrije, povuče pred nama u neprozirnu tminu. Dok nam upravo kao SAE biva poznat, mrcina stara, tek tada znamo TKO je pred nama.

U čemu je onda smisao voajerske znatiželje za doznavanjem građanskog identiteta, otiska prsta, OIB-a? (Nema smisla, ne.)

***

FLASHBACK #2

Znati tko je autor, koje se ime i prezime krije iza nicka? Kakva bezvezarija! Razotkriti koji se nick krije iza imena i prezimena – to je već puno važnije. Ali voajerski ključam od znatiželje za pravom stvari, sirovom realnošću: rastrti pjesmu što se krije iza nicka!

(pero u šaci, 20.08.2011. u 11:27; kada sam mu prvi put zakucao na vrata)

Daj malo, ponizno molim, elaboriraj zadnju rečenicu. Radi mene, znam da je ostalima jasno.

(sven adam ewin, 20.08.2011. u 14:29)

Flaubert je rekao: ''Madame Bovary, to sam ja!'' Obično se to interpretira kao lik Emme da je on: ''Madame Bovary, to sam JA''. Preferiram drugačiju interpretaciju: ''Madame Bovary, TO sam ja''. Znači, ne lik, nego roman. On, to je njegovo djelo.
Poanta: najdublji identitet autora, njegovo pravo ''ja'', prije nego u faktima iz biografije ili broju osobne iskaznice krije se u njegovim djelima. Ako stvarno želimo saznati tko je bio Flaubert ne treba nam prekapati po njegovim košarama za smeće, treba nam čitati njegova djela.
Ali naravno, u djela treba moći i proniknuti. Nije to samo tako. Sad znamo gdje nam valja pogledati, samo što se ne daje ipak na izvol'te. Skrovito je to, a u tome je sav kunst, to je ono bitno: rastrti zavjesu nad tom pjesmom. (Preporučujem konzultirati u ovome i Kunderinu Zavjesu: ''ući stvarima u dušu''.)
Vrijeme bloga se od Flaubertovog vremena, uz sve ostalo, razlikuje i po tome što su se u cijelu priču, između osobnih iskaznica i pravog ''ja'' izraženog u kukama slova, umiješali i nickovi – dodatno je naglašena anonimnost/pseudonimnost pisanja. Ne piše građansko lice taj i taj, piše ''Sven Adam Ewin''. A nick je već puno bliži pravom ''ja'' od građanskog lica: kad sam XY, imenom i prezimenom, okružen drugim imenima i prezimenima, stoput manje se mogu prikazati u onome što doista jesam nego što mogu kao ''pero u šaci''. Zato rekoh: ne interesira me ime i prezime iza nicka, interesira me nick iza imena i prezimena. Kada mi se netko predstavi ''ja sam taj i taj'', zapitam se: aha, a koji bi on nick na webu mogao biti, i što bi mogao kao nick govoriti. To je danas stvarnost, građanski identitet je simulakrum.
Ali na dnu svega opet ostaje problem što je i to pravo ''ja'' dosta mistifikacija. Ok, ja, ali tko sam uopće ja? Što to uopće piše u tome što je napisano? Bit svega je naposljetku to: proniknuti u napisano. Rastrti tu pjesmu što se krije iza nicka.

(pero u šaci, 20.08.2011. u 18:57)

Da dovršim tvoju misao: ako čovjek ostaje potpuno i trajno iza "nicka", time mu je lakše biti iskren bez ostatka, jer nema nikakvu zadršku, "da ako ipak nekad" izađe iz sjene. Zato kažem: ovo je pjesma koja upravo to govori. Rastri pjesmu uzduž i poprijeko bez milosti! Ona to upravo i traži.
Još jasnije: teško je zamisliti, da bi netko želio biti i ostati kao autor nepoznat. To je protiv ljudske prirode. Isto kao što je, nasuprot tomu, u ljudskoj prirodi – kružiti nad lešinom, sletjeti i gurnuti lešinarski vrat duboko u drob, tome smo svjedoci od pamtivijeka pa do danas. A ja bih svoj drob sklonio izvan oštrog oka strvinara pod svaku cijenu. Ako sam nešto stvorio – preselio sam sebe u djelo pa ma kakvo bilo po kvaliteti, bitno je da je iskreno. Nick mi to omogućuje i hvala mu.
Već sam negdje rekao: kad bi me i otkrili – ja bih zanijekao autorstvo. Šizofreno?
Da!

(sven adam ewin, 20.08.2011. u 20:35)

—

O kojoj je to pjesmi bila riječ?

UMJESTO BILJEŠKE O PISCU

Ovaj je pjesnik vrlo čudan,
I napor ti je uzaludan.
Obasjaš li ga – on se skrije
U sjenu svoje poezije.

I duša će mu biti mirna,
Bude li sjena neprozirna.
Uz onu staru, slatku sumnju:
Hoće li moći stati u nju?

O, duša će mu biti bolna,
Bude li sjena nedovoljna.
Kaže li ugriz da nije zlatnik!
Da nije pjesnik – nego patnik.

Je li mogao biti bolji?
Čin je pisanja neumoljiv:
Ma kako duša napaćena,
Za malom pjesmom – mala sjena.

I odričuć' se svoga ega,
On slijedi princip Heisenberga.
Neodređenost… Elektron.
Ili poezija – ili on.

Netko konačno reći mora:
Čitajte pjesmu! Ne autora!
Pa kličem, dok u sjenu padam:
– Nek' živi pjesma! (A ne Sven Adam.)

(sven adam ewin, 20.08.2011. u 06:52)