pero u šaci

Vijest: Vrgorac – Dalmatinska zagora dobila je najbržu rastavu braka otkad se vodi bračna evidencija u općinskim knjigama. Mladi Josip K. (21) zatražio je rastavu braka od novopečene supruge Dragice K. (20) samo nekoliko sati nakon što je završilo svadbeno veselje.


—

Ljetna vijest – ljetni hit:



—

Ali što je najzabavnije: tobožnja vijest News Bara iznimno ovaj put nije tek puka zajebancija, izmišljotina... nije bez presedana u zabilježenoj stvarnosti!

John Ruskin: značajna figura u intelektualnom životu Engleske i Europe 19. st. – kritičar, sociolog, filozof, pjesnik, slikar, pisac, konzervator itd. Glasovita je njegova izreka: plemenita umjetnost proizlazi jedino iz plemenita čovjeka. Ali još je možda najčuveniji po dvije pikantne epizode iz privatnog života, glasina po tipu žute boje – glasina, međutim, solidno potkrijepljenih iz pouzdanih izvora. Poznato je da je Ruskin bio prijatelj jednog od najvećih slikara 19. st. – J.M.W. Turnera. Biografi obojice uglavnom su složni oko toga da je 1858., 7 godina nakon Turnerove smrti, Ruskin spalio veliki broj njegovih slika i skica iz ostavštine – zbog čega? Zbog njihovog, saklonibože, ''pornografskog'' sadržaja; da bi spasio ugled umrlog prijatelja. Cenzor iz lojalnosti: kao Brod za Turnerovog Kafku. Branitelji od kakvih nema obrane! Ali druga pikanterija je još sočnija. Dokumentirano je da se Ruskin 1848. oženio pristalom mladom djevicom po imenu Effie Gray (njemu bilo 29, njoj 20), a također je dokumentirano i to da je 6 godina kasnije brak poništen na zahtjev Effie – jer nije bio ''konzumiran''. Dojadilo mladici samoj spavati, netaknutoj!


Karl Kraus je imao dva aforizma koji u svjetlu ove priče Ruskinovih naročito eksplodiraju smislom:
1) Jedni zavedu i ostave da sjedi. Drugi ožene i ostave da leži. Ovi drugi su nesavjesniji.
2) Zakon na žalost ne sadrži nikakve odredbe protiv muškaraca koji nedužnu mladu djevojku ožene uz obećanje zavođenja, a nakon što je žrtva pristala, ni o čemu ništa ne žele znati.

Ruskin priznaje Effiene navode, opravdavajući se izvjesnim ''gađenjem'' i da je ''žene zamišljao drugačijima''. O čemu se radilo? Što to takvo može zdravog mladog čovjeka – djevca sve dotad – natjerati da se i dalje godinama usteže? Jel' imala stidne uši? Jel' smrdila? Možda zakržljali penis, kao Lady Gaga? Ne, ništa od toga. Većina biografa je ponovo složno: Co to maš međ nogami?! Ruskina je šokirala spoznaja da mu mladenka na pubisu, o užasa, uzgaja nekakve dlake! Nago žensko tijelo on je, kažu, do tada imao prilike vidjeti jedino kroz plemenitu umjetnost, na venerama – a na njima su venerini brežuljci svi bili fini bezdlaki. Stvarnost mu se učinila okrutno, nepodnošljivo suprotnom idealnoj glatkoći klasične estetike!


—

– Hoćete li – pitao je nerazgovjetno mladić – hoćete li dozvoliti, gospođice, da ova ručica bude moja?
– Kako to? – upitala ga je.
– Molim za vašu ruku – izmuca mladi ljubavnik.
– Pa nećete valjda da si odrežem ručicu – reče naivna djevojka, ipak se zarumenjevši.
– Dakle, ne želiš biti moja zaručnica?
– Dobro, hoću – odgovori – ali pod uvjetom da se zakuneš da mi nikad nećeš tražiti ni jedan od mojih udova, to nema smisla!
– Čudesno! – uzviknu. – Ti ni sama ne znaš kako si divna. Zanosno!
I cijelu večer proveo je lutajući ulicama i ponavljajući: – Ona je to doslovno razumjela... ona je mislila da ja... želim uzeti njenu ruku onako kako se uzima komad torte. Da čovjek padne na koljena!

Plemenitog mladog časnika Pavela iz Gombrowiczeve novele Djevičanstvo uzbuđuje to što je Alicija nevina naivna djevica, koja je na svijet pala s marsa i stalno ju oblijeva rumenilo. Prolazeći pored klaonice pomislio je kako ona jamačno ni ne zna za postojanje klaonica na svijetu: teleće pečenje pravo na mamin stol; ona sigurno misli da malu telad donosi roda. Ah, pa to je uzvišeno! Kako ju ne voljeti? A umjesto pauk govori – paučić, ''paučić papa mušice''. Oh, bože! Nevina i u salonu i u blagovaonici u svojoj sobici iza bijele zavjesice i u zah... O – o... pa ne valjda? Stisnuo je zube, a cijelo lice mu je nervozno drhtalo. – Ne, ne – šaputao je. – Ona to uopće ne radi, ona to ne zna, inače, valjda, ne bi bilo Boga na nebesima. – Ali osjećao je da laže. A u svakom slučaju, to se događa van nje, ona je tada duhom odsutna, nekako – mahinalno... – Da, ali bilo kako bilo – kakva odvratna pomisao!

—

Jednom prispodobom iz vrlog novog zavjeta uči nas se kako moramo uvijek biti budni i spremni, a ne pospani kao (citiram Mateja) lude djevice. Krist je otputovao u daleku zemlju, svaki je sluga dobio neki zadatak u kući, a vrataru je zapovijeđeno da bdije. Jer nikada se ne zna kad će se gazda vratiti! Može on to iznenada, neočekivano, samo da zapapri pospancima... uvečer u smiraju dana, kad se noć spušta na zemlju, ili o ponoći, u gluho doba noći, ili za prvih pijetlova, kada se već nazre zora, ili ujutro, kada sunce svojim zrakama obasja zemlju. Treba nam bdjeti! Obnoć.

Svima... osim toj jednoj sorti stvorenja: svježim i netaknutim djevicama, čiji je smisao upravo u tome da ne budu budne ni zrele, tj. da očaravaju svojom nevještošću uslijed zaštićenosti pod staklenim zvonom. Njihovo je da budu anđeli i točka.

Tako Chateaubriand (u svojstvu perjanice europskog romantizma ranog 19. st.) nalazi djevičanstvo najsavršenijom formom života na zemlji: Pa vidimo da djevičanstvo, koje se uzdiže od najnižeg člana u lancu bića, seže uvis do čovjeka, od čovjeka do anđela, a od anđela do Boga, u kome se gubi. Sam Bog je veliki usamljenik u svemiru, vječiti mladac svjetova. Bog = idealna djevica! Na Chateaubriandovom tragu je i Gombrowiczev Pavel svoju Aliciju zavolio zato i samo zato što su joj lakat, ručice, nožice bile više djevičanske nego što se to obično sreće, možda prirodno, a možda kao rezultat pažljiva roditeljskog čuvanja; i da mu se ona učinila djevičanstvom samim.


Ne budi, ne budi se, mala
Ti ne znaš ni dobro ni zlo
Ne budi, ne budi se, mila
Jer nije još vrijeme za to

Djevičanstvo, to je crkva kojoj se Pavel moli: Kako da ne obožavam Stvoritelja?! Nepojmljivo! Kako je čudesna priroda kad je nešto takvo kao djevičanstvo uopće dopustivo u ovoj dolini suza. Djevičanstvo – dakle, posebna kategorija bića zatvorenih, izoliranih, nesvjesnih, ograđenih tanušnim zidom. Drhte u prestrašenom iščekivanju, duboko dišu, dotiču, ne prodirući – odvojene od onoga što ih okružuje, zaključane pred skarednošću, zapečaćene i nije to samo fraza, retorika, nego pravi pečat, jednako dobar kao i svaki drugi. Očaravajući spoj fizike i metafizike, apstraktnog i konkretnog – iz sitnog, čisto tjelesnog detalja isplivava cijelo more idealizma i čuda, bolno suprotstavljenih našoj tužnoj stvarnosti.

Samo, može li anđeo morati na zahod?

Dok John R. i Josip K. očekuju od svojih mladenki djevičanske kvalitete nebudnosti, nesvjesnosti, nedirnutosti, bezdlakosti i besprobavnosti, problem je, čini se, upravo u tome što nisu one te koje ulaze u brak kao lude djevice.

—

Što satirizira sprdanje News Bara, odnosno istinita priča Johna Ruskina? Loše bi to shvatio tko bi u svemu našao tek komiku gadljivosti na dlake; ne, posrijedi je komika duha romantizma – oličenog eskapističkom potrebom: za bijegom od stvarnosti u lažne svjetove idile. Hermann Broch pronašao je povijesni iskon kiča u romantici 19. st. – objasnivši zašto je kič nastao iz romantike i zašto je baš iz romantike i morao nastati; smije se tvrditi da je romantika majka kiča – bez obzira što sama ne mora biti kič – i da ima trenutaka u kojima dijete i majka postaju među sobom slični do neraspoznavanja.

Chateaubriand ili Pavel pokretani su idejom purifikacije, pročišćavanja. Poput arhetipskog Servantesa iz malog mista, koji isto želi ostati zauvijek djevica: i sanja je kako bi proša kroz život a da se ne maća; ''pisničke duše'', sve ''sa srcem'', ''plemenito'', ''lijepo'', ''čisto'', pogleda zagledanog visoko gore... Krećući od svog inicijalnog aksioma zgađenosti svijetom, u potrazi su za principom ''neumaćanosti'', neuprljanosti njime, za nevinošću i čistoćom – i onda im ustreba djevičanstva, djevica, nježnih godina, kao oličenja ideala anđeoske mladosti koja je (još) neukaljana svijetom, tj. nedužna u smislu ''krivnje'' življenja u svijetu, uronjenosti u svijet. One moraju biti izdvojene.

Čime mi je Montaigne toliko blizak? Svojim zdravim, kiničkim labavljenjem napetosti u odnosu na zategnute lukove platonizama i idealizama. Uzreknuo bi tako Ciceron: Nema budale koja je sretna i nema pametnog čovjeka koji to nije. Ili bi uzreknuo Milton: Duh je sam svoj gospodar; on u sebi može raj stvoriti iz pakla, pakao iz raja. A Montaigne: Kad najpromišljenijeg i najmudrijeg muškarca zamislim u (seksualnim) položajima, njegova mi tvrdnja da je promišljen i mudar zvuči bezočna. Izaziva: Da vidimo možete li (taj čin) obaviti mudro i samozatajno! Filozofska tradicija koja pretendira na postizanje ataraksije, duševnog spokoja i uzvišenosti čini mu se sasvim bezvezna i papirnata: Zamislite da Platona spopadne napadaj epilepsije ili da ga udari kap, pa neka mu tada pomognu sve one plemenite i raskošne sposobnosti njegove duše. Umne visove emancipirane od nizine tijela vidi kao filozofsku pozu: Prije i poslije obroka druga sam osoba – ne stidi se priznati. Kad mi se smiješe zdravlje i lijep sunčan dan, baš sam vedar; ako mi nokat na nozi uraste u meso, postajem razdražljiv, mrzovoljan i nepristupačan. A i još je primijetio da neke osobe u svom uzvišenom držanju, koje isključuje bilo što nedovoljno dostojanstveno – k'o da ne seru. Na stranu sad dvoznačnosti, shvatimo to u najdoslovnijem smislu (pražnjenja crijeva, fekalijske nužde #2): Kraljevi i filozofi seru, gospođe također.

Pomislivši na to da čak i Alicija, božemiprosti, sere – okolnost koja ju baca s neba nazad na zemlju, kompromitirajući je, svrgavajući kao anđela – Pavel stvara pritisak na sebe da mora biti čišći, tj. izignorirati tu činjenicu, naporom volje izbaciti iz glave opasnu pomisao, vratiti se u stanje prve nevinosti, prije nego mu je sinula. Ah! A ja? Ja koji mislim o tome, koji sam u stanju pomisliti na nešto takvo, koji ne postajem gluh i slijep pred takvom odvratnošću, već je još mentalno promatram. Kakva podlost! Ona nije kriva što joj se to događa, već sam ja kriv, jer sam pokvaren i prljav i ne znam duhovno prešutjeti. Zar ja, sa svoje strane, nisam njenom djevičanstvu dužan barem malo neosviještenosti? Da – da bi se dostojno voljelo djevicu, treba sâm biti čedan i nesvjestan, inače ništa od naše idile. Poslije joj je pisao: Od prljavštine stvarnosti za cijelo nebo je viša istina sadržana u čistoći! Budimo nesvjesni, živimo nevinošću, živimo našim mladenačko-djevičanskim instinktom i čuvajmo se od mentalnog zavirivanja tamo gdje ne treba, kako se to meni svojedobno jednom dogodilo, kad sam te tek upoznao. Svijest poružnjuje, nesvjesnost krasi, na vijeke vjekova tvoj – Pavel.

Čovjeka kiča mogli bismo definirati nemogućnošću podnošenja neprijatnog dijela stvarnosti, kao čovjeka kojem je potrebno negirati sve ono iz svijeta što mu kalja pretkoncepciju čistoće. Nedovoljno plemenite stvari, koje se ne uklapaju u sliku, gurnuti pod tepih. Tim gore po činjenice! Volja okrenuti glavu; zažmiriti; vidjeti stvari onakvima kakve one nisu, prezentirati ih ''ljepšima''. Zasladiti, krivotvoriti, ušminkati, retuširati. Romantizirati.

—


Predmet koji obično vežemo uz ovu lažno uljepšavajuću prizmu: ružičaste naočale.

Broch je fenomen ipak vezao uz jedan drugi predmet: lažno ogledalo. Slučajnost? Ne. Čovjeku kiča, kaže, treba lažno ogledalo, ogledalo koje će uljepšavati njegovu sliku, potrebno mu je da bi vidio sebe u njemu i da bi se, dijelom i s iskrenim zadovoljstvom, opredijelio za njegove laži. Ovaj dio je bitan: da bi vidio sebe u njemu. Nije, znači, posrijedi samo potreba za gledanjem svijeta kroz distordirajuću leću, već i za ogledavanjem u njoj. Kič je uvijek narcisoidan; obavlja se preko slike o sebi. Pogledajmo Pavela: zašto se tjera ''duhovno prešutjeti''? Zato da sam ne bi bio ''pokvaren i prljav'', nego ''čedan i nesvjestan''. Da bi ugledao sebe kao čistog, a ne prljavog. A sasvim je moguće i da Ruskin, gadeći se, uopće nije bio nešto posebno gadljiv. On je prije svega radio na tome, želio je biti gadljiv, u najmanju ruku na podsvjesnoj razini. Jer težeći sebi-plemenitom (iz kojega će proizlaziti plemenita umjetnost) teži sebi-gadljivom – pošto mu se velika gadljivost asocira s velikom plemenitošću (takva mu bila pretkoncepcija o čistoći). Kad vidi dlake na ženskom pubisu on okreće glavu – ali da li zaista zato što bi mu se toliko gadio obrasli trokutić ili više iz narcisističke dirnutosti, iz uživanja u ganutljivom prizoru samoga sebe pri širokoj, plemenitoj gesti časnog okretanja glave od nedostojnosti?