jasno mi je, po već mnogo puta viđenoj matrici, da konzervativci i čistunci poistovjećuju unutarnju čistoću sa vanjskom, ali mi nije jasno zašto se genitalije smatra nečistima zajedno sa njihovim korištenjem. Ako su nam Bogom dane zar nema normalnijeg i prirodnijeg nego ne sramiti se s onim čim smo došli na ovaj svijet. Malo me podsjeća na onu maksimu grčke arhaične umjetnosti da je dobro ono što je lijepo. S druge strane mene ti ta nevinost nešto puno ne privlači niti ne osjećam neke trzaje od nje, zvuči sterilno ko onaj miris u apoteci s farmaceutima u bijelim kutama.
Opet, zanimljivo je kako službena religija savjetuje (da ne kažemo nameće) apstiniranje od seksualnosti, osim radi reprodukcije, a nema problema sa plivanjem u zlatu, kadifu i svili što je po meni mnogo gori oblik materijalizma od tričavih vagina i penisa... . Neki jednostavno ne mogu podnjeti da i anđeli kenjaju :D To me podsjeća na Winckelmannovu uvjerenost da je srž grčke klasične umjetnosti bila bijela statua, a onda se nakon nekoliko stoljeća otkrilo da su sve one bile pofarbane, i da je antički svijet bio mnogo šareniji od sterilnih bijelih kolona i timpanona. Kako to da je upravo bijela boja dobila tu definiciju čistoće u našoj civilizaciji? Zanimljivo mi je da je bijela boja korote u Japanu dok je tijekom srednjeg vijeka u nas to bila bordo boja. Zanimljivo je isto tako kako se trendovi koji traju nekoliko stoljeća smatraju pravilom koji se imaju respektirati ko da su od samog početka ovog planeta sa mnom. Definitivno ljudi koriste riječ oduvijek za relativno kratka razdobolja (ako gledamo geologiju).
16.07.2013. (12:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MARIONETTA - S čovjekom kiča je ovdje bilo u odnosu na Brocha onako kao s ludim djevicama u odnosu na Mateja - to je njegov termin; doslovno citirah. Ali nemam emotivnu vezanost spram pojmovlja - može ti biti i Čiča Miča ako želiš. Neću sad ispravljati u postu, no ti si računaj k'o da jesam! :)
16.07.2013. (13:14)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
DOGG - Priznaj, to si zaključio čisto po naslovu koji asocira pitkost, lakoću, hitoidnost. Jer ako si iz onoga što si u samom postu čitao izvukao za sebe tek banalno ''komercijalan'' sadržaj - to će jedino značiti da bi ga morao još koji puta pročitati. Budimo optimisti: možda na kraju i uspiješ štogod više izvući.
16.07.2013. (13:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
„Samo, može li anđeo morati na zahod?“ mi je upalo u oči. Prvo sam razmišljala o tome zašto „može li“ umjesto „smije li“, a onda sam shvatila da „može li“ zapravo preciznije odražava tu uronjenost u isforsiranu neosviještenost, koja kao takva nema nikakve veze s nevinošću ako nevinost definiramo elementom odsustva spoznaje, možebitno i kroz iskustvo. „Smije li“ vjerojatno dolazi kronološki nakon „može li“, to nakon što se razriješi dilema o vlastitom uronjavanju, a onda postepeno prerasta u izrečen ili neizrečen imperativ: ne smije! Bar dok sam ja tu! Imam doma par fotki s jednog groba u malom podravskom mjestu snimljenih na Sesvete. Prava umjetnost kiča :-)… Ne možeš, a da ne zastaneš :-)… i na neki način ne budeš zadivljen samom slikom. No, ipak na pristojnoj udaljenosti:-)...
16.07.2013. (13:22)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Citajuci stivo, vec sam se vidila, kako cu to sad opsirno komentirati... nakon citanja komentara, potpisujem neverinov...u cijelosti...s tim da ja, osobno, volim iznad svega dobrotu...dobrota kao imperativ...dakle, dobro mi je sta me cini sritnom...a srica je lipota...bila dlakava il glat...bila obojana il bijela....u srici, koja je dite ljubavi, je sva cistoca svita :))
16.07.2013. (13:33)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ma da, dobije li čovjek kiča ime , prestaje biti univerzalnim... Esej se pretvara u priču... A priča je obrnuta (forma); iz nje bi na temelju nekog Čiča Miče trebali izvući univerzalnog Čovjeka kiča, sami ;). S obzirom da moj prijedlog nije usvojen (zapravo), dodajem onu staru: jalovom čovjeku kiča svaka dlaka smeta.
17.07.2013. (07:43)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEVERIN - Sâm nisam povlačio istoznačnicu između fenomena romantizma, pa ni kiča, s fenomenima konzervativizma, puritanizma, ''čovjeka u futroli''... Namjerno nisam, jer nije tako homogeno to, mnogi su izraziti romantičari pripadali lijevoj strani svjetonazorskog spektra, počevši od oca utemeljitelja Rousseaua, pa Hugoa, u Americi Thoreaua i Emersona itd. Romantizam nerijetko ide upravo pod ruku s revolucionarstvom (Delacroix) - zato, uostalom, i govorimo o revolucionarnom kiču. I doista, revolucije s njihovim parolama, sentimentalizmom, idealima, marševima, napokon i naivnošću, a bogme i obaveznim čistunstvom, praktički su nezamislive bez kiča, predstavljaju njegovo savršeno oličenje. Drago mi je ipak da ti jesi povukao kao sinonim, jer si mi dao šansu da se dotaknem, makar i ovako ovlaš, te zanimljive dijalektike. I jasno mi je, naravno, otkud ti se poistovjetilo, i u tom ti se dijelu dobro poistovjetio - zbog čega mi je također drago da jesi: volim da bude zamijećeno, registrirano, uneseno u zapisnik zajedničko podrijetlo duha romantizma iz ovog posta, i povrh purifikacijske crte, s najsuštinskijim obilježjem konzervativnog uma kako sam ga opisao u Falangi: čepljenjem ušiju. ''Imamo posla sa zazorom ili čak pravim pravcatim strahom od vlastitog upuštanja u kritičko mišljenje. Jer isto bi predstavljalo riskiranje svog inicijalnog aksioma, te potencijalno moglo dovesti do njegovog odbacivanja.'' Dogmatik začepljen u svojoj istini, koji si ne smije dopustiti izlaganje kritičkom izazovu, dovođenost u sumnju, dijete je iste majke kao Pavel koji se svjesno forsira na nesvjesnost i čuva od ''mentalnog zavirivanja gdje ne treba''... S istog mjesta dolazi ta fiziognomika začepljenih ušiju. Ali čekaj, još ću ti pisati...
17.07.2013. (11:04)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Iako ovdje ima jako puno stvari koje golicaju, i o kojima bi bilo dobro govoriti (od simpatične sintagme slijep oko očiju :), preko prezanimljivih Krausovih aforizama, pa do ideje o romantizaciji onog ženskog, ali i ljubavi uopće, kao o prvom generatoru kiča), ne mogu odoljeti da se, umjesto toga, ne dotaknem ulomka iz knjige Venka Andonovskog,Pupak svijeta, čije sam čitanje upravo završila. U satiričnom sastavku mladog Jana Ludvika koji je, pod šifrom, prijavio na školski natječaj (a obojenog osobnim bijesom i ljubavnim razočaranjem jer ga Lucija - fascinirana Partijom i njihovim idejama nacionalizma i propagiranja tzv. nove narodne umjetnosti – odbila i povrijedila, stavivši lojalnost političkoj opciji i kolektivizmu na prvo mjesto) , Jan piše: Uzmimo samo jedan odlomak iz barbarskog običaja danas. Kakav je analni prostakluk reći: „Ovo nisi brkovi, ovo je spužva za brisanje guzice; ovo nije alat, ovo je džezva kojom žene kuhaju kavu; ovo nisu oči, ovo su svjetiljke da ne bi žene išle na pišanje u mraku; ovo nije glava, ovo je noćna posuda, da u nju piša i sere domaćin i domaćica, sada je zima, jede se masno, sere se slasno.“ Takav provincijalni ekspanzionizam, takav frustrirani palanački duh, koji o seksu i analnim iskustvima govori samo pod obrednom maskom, u biti je obred jedne političke partije, i ne nudi nikakve perspektive. Seksualne frustracije tih ljudi dobivaju oblike političkog organiziranja i represije. Pomognimo im da se organiziraju seksualno: otvorimo im javne kuće sa zdravim narodnim duhom! Zato: perspektive nove narodne umjetnosti jesu: debilne, nikakve, abnormalne i anonimne. Ta umjetnost nije ništa drugo osim agresivnog provincijskog konzervatizma koji je bio relativno beznačajan, sve dok nije našao snažnu političku bazu. Ova je demokratizacija samo jedna kontrarevolucija sela protiv grada, nepismenosti protiv pismenosti, lošeg zanatlije protiv dobrog. Evo, to se dogodilo, gospodo, i ništa više. Zanimljiv mi je ovaj ulomak, ne samo zato jer se dotiče nekih mjesta koja su ključna i u Ljetnom postu – odnosa prema seksualnosti; lažnog, provincijskog morala (a koji često i nije drugo nego frustrirani palanački duh), obrazaca koji se podvode pod nazivnik „narodnog duha“ a u stvari su slika neobrazovanosti, konzervatizma i/ili kiča – nego i zbog toga jer naznačuje i korak dalje: da su takvi modeli idealna podloga za ideološke propagande (i manipulacije). U prvom redu, naravno, one koje su im duhovno kompatibilne, svjetonazorom zdravog narodnog morala, ili pupka nacije, što bi rekao J. L. u romanu – a on je uvijek na strani kolektiva , tradicionalnog, konzervativnog – bez obzira očituje li se u pripadajućim političkim, religijskim ili umjetničkim opcijama.
17.07.2013. (13:43)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEVERIN - Pitaš zašto čistunci naglasak stavljaju baš na genitalne i analne fenomene. Možda se još sjećaš posta koji odgovara ne na neko drugo nego baš to pitanje: ''Ideš, razgolitile se! Što, zar ništa značajnije nisu našli, ničega većeg nema po magnitudi grijeha?'' (Zatim nabrajam što su sve radije mogli.) ''Ne, ništa od toga, glavno moralno posrnuće u društvu, 'tamna sjena duha', za velečasnike su oskudna odjevenost žena, klinci koji drkaju, predbračni seks i sl.; općenito manjak 'odgoja protiv bludnosti'. Kustić je uz to i identificirao što točno ljudima (kao glavni pokazatelj karakterne slabosti modernog čovjeka) pristajanje uz Crkvu čini teškim: njena strogost u zahtijevanju ''moralnosti, osobito na seksualnom planu''. Seksualna 'čistoća': to je crkveni fokus, ono centralno što traže i čime pritišću ljude. Ali postavimo pitanje gledano iz njihove perspektive: zašto baš to? Otkud im zapravo takva opsesija čednošću?'' Slučaj Coetzeevog retrivera: pas je bio kažnjavan kad bi se uzvrtio oko kujice, što je dovelo do toga da se pokunji i počne cviliti čim nanjuši neku. Nije mogao razumjeti zašto, ali mu je dano do znanja da je kriv zbog toga što mu one fino mirišu. ''Ono podlo u toj čitavoj kenilworthskoj predstavi bilo je to što je taj jadni pas počeo mrziti vlastitu narav. Više ga nije trebalo mlatiti. Bio je pripravan kazniti samoga sebe. U tom ga je trenutku najbolje bilo ustrijeliti.'' Što su vlasnici time dobili? Red i kontrolu. Mogli su vladati tim psom, u obje nijanse riječi. A s ljudima je isto. E, sad, činjenica je da religijska nomenklatura u ljudskoj društvenoj piramidi uživa položaj - u smislu čisto zoon politikon težine. Duhovno liderstvo donosi svjetovnu moć, status. Taj položaj ima svoje pretpostavke. Okidač koji ljude čini raspoloživima za duhovnu vođenost, odnosno za uvažavanje liderskog položaja dotičnika, jest u tome da se loše osjećaju u svojoj koži, sa samima sobom, da imaju otpor u odnosu na vlastito biće. Pritom nema efikasnijeg instrumenta slamanja volje pojedinca, induciranja ovog autootpora, od posramljivanja i/ili anatemiziranja libida u kojem je ta volja centrirana. Ali ne bih da me se shvati kao teoretičara zavjere. Jer doista i ne biva tako da duhovna elita implantira to u ljude ni iz čega. Ne, egzistencija na planetu ispunjena je porazima, bolestima, smrću, patnjom - ali pri tome i nejasna u nekom pravom ''smislu života'', te otuda nastaje dijalektika ''vječnog'' i ''prolaznog'', s patronizirajućim stavom naspram potonjeg. Drugim riječima, dolazi do posustajanja, nezainteresiranosti, dojađenosti, osjećaja besmisla, zamora u odnosu na sve ovozemaljsko, prolazno, puko svjetovno - to je civilizacija na samrti, umor od života, nihilizam ili kako se to još naziva: ''duhovnost''. Schopenhauer, najveći budistički simpatizer u zapadnoj misli, snažno je suosjećao sa životinjskom vrstom talpa europaea, iliti krticom: ''Cijeli život posvećuje kopanju golemim lopatastim šakama; okružuje je vječni mrak; oči kao u zametka služe joj samo da izbjegne svjetlo (...) što će joj takav život pun nedaće, a lišen užitka? (...) Životne su brige i nedaće prevelike u odnosu na korist i dobit koju pruža.'' Također i s mravima: ''Promotrite neumornu radišnost kukavnih mravića (...) većini se kukaca život sastoji u trudbeništvu bez predaha da pripreme hranu i nastambu za buduće potomstvo koje će im se izleći iz jaja. Nakon što potomci potroše hranu i začahure se, u život ulaze samo da iznova počnu istu zadaću (...) nameće nam se pitanje čemu sve to vodi (...) mogu se samo podičiti da su utažili glad i spolnu strast, te (...) povremenom (...) trenutačnom nagradom (...) između beskrajnih potreba i naprezanja.'' Bila mu je to, jasno, samo metafora za ljudsko stanje. Prosvijećeni homo sapiensi, u odnosu na mrave i krtice, imaju, kaže, samo jednu značajnu životnu ''prednost'' - svoje su bijede još i svjesni! A što tjera mrave i krtice i ostale da tako čine? Volja, imenovao je Schopenhauer - iracionalna slijepa sila, usađena u nas bez da nas je itko išta pitao, koja nas pogoni u postupanju u interesu produžavanja i opstanka vrste, a zapravo uopće ne dobrobiti nas kao jedinke (''ne djeluje u vlastitu korist, nego u korist treće osobe koja tek treba doći na svijet, iako se obmanjuje da zapravo traži vlastitu''). Okej, a što bi on preporučio? Emancipaciju od Volje, i od Ega. Putem okretanja filozofiji, umjetnosti i religiji - koje u nama bude moralnu spoznaju, definiranu upravo kao ''odricanje od egoistične volje''.
21.07.2013. (00:36)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ali nije bitan Schopenhauer, nego utvrđujem karakterističnu problematiku. Ljudska je egzistencija tako kratka, tako uvjetovana, smrtna, krhka i prolazna - ah, zaista su onda djetinjasta, jadna i isprazna ta naša svjetovna nastojanja! I Hesseov Sidarta je u jednoj fazi ispio kalež svjetovnog života (samsare) do dna, što mu u konačnici nije dobro činilo: ''U usporedbi s drugima njegovo lice je još uvijek djelovalo mudro i produhovljeno, ali se na njemu rijetko pojavljivao osmijeh i postupno je poprimalo crte koje se često vide na licu bogataša, crte koje su odraz nezadovoljstva, slabog zdravlja, mrzovolje, otupjelosti i odsustva ljubavi. Malo po malo, duša mu je oboljela od bolesti koja mori bogate ljude. (...) Počeo je robovati svijetu, odao se nasladi, pohoti, otupjelosti i, naposljetku, još i poroku koji je - smatrajući ga najbudalastijim od svih - oduvijek najviše prezirao i ismijavao: gramzivosti. Postao je rob stremljenja za posjedom i bogatstvom, i to više nisu za njega bile igre i tričarije, već okov i teret. (...) Duboko se zapleo u samsaru, upio je u sebe sa svih strana gađenje i smrt, kao što spužva upija vodu dok se ne napuni. Bio je prezasićen, pun jada, pun smrti, više ničega nije bilo u svijetu što bi ga privuklo, obradovalo, što bi mu moglo pružiti utjehu.'' To je ta polazišna točka u ''duhovnosti'', tj. anoreksije spram ''svijeta''. Daleko od toga da bi bila bez momenata istine, no prelazi u prividnu, lažnu mudrost tamo gdje opravdan otpor prema ''svijetu'' kao određenim oblicima ropskog života, produžuje u nešto sasvim deseto: generalnu ontološku distinkciju, uz usmjerenost ''prevladavanju'' elementa ovozemaljskog, svjetovnog, prolaznog, na putu onkraj, u nešto bolje od ovog svijeta, u transcendentalne idile. Kao što vidiš, već ta točka nalazi genitalije i genitalne činove ne doduše nužno nečistima, ali - kočećima, retardirajućima, ometajućima, koje je bolje minimalizirati što je više moguće (odnosno, transformirati, kao osovinsku životnu energiju u nama) za račun ''duhovnih'' podviga i izbavljenja: osloboditi se Ja, odnosno utopiti ga u Boga, u Ništa (umornom i napaćenom je i Ništa već nešto), u Nirvanu, da se ego oljušti do Atmana čime postaje Brahman. Već je to duboko pogrešno i pogubno, no ovom iskonu ''duhovnih'' fenomena - istoku - potom abrahamske religije, puritanske do koske, dodaju još onaj kapitalni otrovni sastojak: izmoralizirani jezik. Sad već počinjemo govoriti odmah o Grijehu, o Krivnji, o Bludu, o Istočnom Grijehu, itd. Pogledaj u linku: nisam bez vraga taj post počeo teologijom Sv. Augustina o ljudskom stanju, koja konstatira našu urođenu ljudsku koruptiranost (''požudama'' prije svega), od koje nas može spasiti jedino Božja Milost odozgo. Dalje ti, vjerujem, ne trebam puno izvoditi. Premda poriv za odmakom od libida ne stvara sama, ''from scratch'', svećenička klasa ipak pliva na tom valu i ima mu zahvaliti za svoju svjetovnu statusnu poziciju. Vehementnost u ozloglašavanju ''bluda'', s najžešćim fokusom upravo na 6. zapovijed, s usađivanjem paklenih krivnji u ''požude'', je otuda što su ljudi najkrotkiji i najpodatniji za vladati njima kada su, poput Coetzeevog psa, u unutarnjem sukobu sa samim sobom, protiv vlastite naravi, čime se perpetuira taj status quo u kojem ljudi trebaju Boga da ih spasi od rođene ''prljavosti'' (a ako Boga, onda i njih, svećenike).
21.07.2013. (00:37)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
SAMOHRANA - Znaš da bi nam baš trebala pokazati te fotke iz malog podravskog mjesta (post neki možda?), a u istom cilju ilustrativnog približavanja teme uljepšavajućeg lažnog ogledala, sa svoje strane ću osvježiti sjećanje na dvije reprezentativne prilike ovdje na blogu: Prva: Balon. Moravsko mjestašče Telč, koje se u doba kada je u modi bila renesansa naglo obogatilo na soli, pa im isto tako preko noći zatrebalo zaglumiti grad renesansnih palača, zaglumiti Firencu - podizali su lažne fasade, s lažnim prozorima, bez ikakve etaže iza, zato da bi se u tom ogledalu ugledali kao više društvo nego što su bili. Druga: gungula s kraja prošlog ljeta, o tome je li dopušteno izreći koju kritičku riječ na račun Majčice Hrvatske, s obzirom na popularnu mudroseriju po kojoj prema svijetu, strancima (naročito u turističkoj sezoni!) treba držati sliku da je kod nas samo idila, pusta arkadija - a ako što i ne valja, pomesti pod tepih, tako se voli Domovinu! Rekoh im kako od njih nisam ni očekivao išta pametnije i poštenije od kič-razglednica, usporedivši s određenim potemkinovskim fazama zagrebačkog urbanizma (Krleža: ''kao u svima malim zakucima koji hoće da igraju ulogu velegradskih centara te vrše neka poslanstva u mračnim i zaostalim provincijama iznad svoje vlastite snage'') - i da su tipične pokondirene tikve, poput namontirane frajle koja je na sebe nanijela pola kile žbuke i 16 slojeva maskare, ali nije stigla oprati masnu kosu, s phony vibrom kakvu će svatko pametan zaobići. ''Skandal je jasan: tko još voli biti varan? Ako ti u restoranu posluže mačku kao zeca ili muda pod bubrege - protestirat ćeš, zar ne? Po tipu, i ova prevara koju zagovarate Lion Queen, bocaccio, ti, Odmak, ToxFox & ostatak Co., baš poput prevare iz Telča ili iz Donjeg Grada, je od onih koje proizlaze iz stida ili kompleksa: kada se pravo stanje stvari maskira pošto se zauzelo shvaćanje po kojem u njemu ima nečega za skrivati. Negativni stav subliminalnog samoprezira, sramljenja za sebe... Što se ne vidi na van, to i ne postoji. Treba sve što na nama nije dovoljno reprezentativno, dovoljno u skladu s našim aktualnim ambicijama o tome kako bismo htjeli biti od svijeta percipirani, utrpati dolje u podsvijest, daleko od očiju i daleko od srca, da nam se na površini svijesti zadrži jedino simulakrum kulise.'' I još im rekoh: da ih provincijalnim seljačinama ne čini to što nešto nije savršeno tamo gdje obitavaju, što nije sve tip-top i strogo pic-pic, već upravo činjenica da se toga toliko srame i misle kako tu okolnost (tj. ''sve negativno'') treba pred sobom i svijetom sakrivati, gurati pod tepih, čkomiti o tome. (2a. primjer: diskusija s Perom Panonskim, koji nalazi da treba svjesno i promišljeno lagati za Hrvatsku - riječ je o ''našim'' zločinima u posljednjem ratu - da, ukoliko ne želimo biti pročitani kao totalno glupi ili zlonamjerni, u višem patriotskom interesu jednostavno m-o-ra-mo zažmiriti na sablazan gole guzice i oduševljeno se nastaviti diviti carevom raskošnom ruhu. Njemu sam pak svašta rekao, te obrazložio zašto: a) zašto je zločest i primitivan, b) zašto je muljator, c) zašto je bezobrazan.)
21.07.2013. (15:32)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
KAPAROCULICA - ako potpisuješ Neverina u cijelosti, jesam onda odmah i tebi odgovorio odgovorivši njemu? :) BEZ ŠEĆERA - ili bi te trebalo zvati Mona Lisa, zagonetni osmijehu? NEVERIN - i farmaceuti imaju mrlje na kutama
21.07.2013. (16:58)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MARIONETTA - Da sam ja htio napisati priču o nekom pojedincu koji bi predstavljao primjerak čovjeka kiča, pa da vi sami iz njega izvlačite univerzaliju - e, onda bih ga naknadno nazvao Čiča Miča, tebi za dušu, duše mi. Samo što ja nisam htio napisati priču o nekom pojedincu koji bi predstavljao primjerak čovjeka kiča, pa da vi sami iz njega izvlačite univerzaliju. :) Prethodni je post bio interaktivne prirode - nije vam dosta bilo?! :D
21.07.2013. (17:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Stavit ću fotke kod sebe, ali bezpos(tno) jer slike govore više od riječi:-). Vidjet će se ona pomnost u slaganju detalja, naglasak na raskoši ("Ima se!"), što je i tipično za zajednicu Roma koja tamo obitava. Slikala sam mobitelskom kamerom, što znači da mi nije uspjelo obuhvatiti sve sa svih strana. Sjećam se posta kod Modesti na ovu temu. Mogu samo reći da postoje "turisti" i "turisti". Oni koji vole kupiti laž, barem na tjedan dana godišnje, tj. vole pojesti "najvećeg" brancina u zadnjih 10 godina i oni koji razgledaju s manje entuzijazma u pogledu stavljanja sebe u centar pozornosti. Ne znam što da kažem glede turizma. Stvar je nacionalne strategije - očuvati postojeću arhitekturu i određeni "odraz" negdanjeg života i na tome zarađivati ili pak pokušati pretopiti sve u neki luksuz. Mijenja se i ukus razgledatelja. Istovremeno ima više onih, prvenstveno mlađih, koji traže autentičnost, bez puno laži i fatamorgana, no oni nisu baš "isplativi". Oni, pak, koji su dobro potkoženi kupit će cijeli otok. A to bi i bilo polazište o tome što im govoriti. Svakoj osobi zdravog razuma jasno je da je svaki rat visoka koncentracija zla, Pandorina kutija. U tom smislu potpuno razumijem tvoj stav i stav tvog pokojnog oca kako si ga nedavno opisao. Isto tako se sjećam jednog Engleza koji je, povodom rata, rekao, da koliko god mrzi oružje i sve to, ne zna kako bi reagirao da mu netko želi uzeti kuću i napasti obitelj. Općenito, ono izvanjsko je nekome doista razlog da živi. I to jedini. To je tragedija. Nego, to me sad asociralo na nakanu EU da se počne rasprava o tome koliko se hrane baca i kako to riješiti. Jedna od "opakijih" slička koja mi se tu javila jest da ćemo jesti reciklirane otpadke od hrane :-)) (to po uzoru na biznis recikliranja otpada - sopranovske sfere:-)). No da skratim priču i ne odem sad u širine svemirske... Idem staviti te sličke:-). Možda ću jedino pozvati na osvrt tipa - kakav dojam ostavljaju na slučajnog prolaznika ili namjernika ...;-)....
21.07.2013. (20:04)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
AMA GI - Ponekad se dogode takve neobične, odmah i poetske sinhronizacije: taman u isto vrijeme dovršavala si čitanje taman iste teme o kojoj sam ja dovršavao pisanje. Pa se kaže u linku koji si stavila: ''kunderijanski nazvanog Jan Ludvik''... Vidiš, prije nego sam kliknuo i pročitao, točno sam na isti pridjev pomislio! Ne samo zbog imena junaka, nego i zbog motiva njegovog protupartijskog revolta uslijed djevojčinog mu primata lojalnosti Partiji - a i ime Lucija je također iz 'Šale', premda ne u analognoj roli (tamo je Marketa Lucija, a Lucija netko drugi). Jana se pak sjećam iz 'Knjige smijeha i zaborava', koja je u velikoj mjeri također o anđelima, što mi se povezuje s postom gore. U trećem dijelu knjige, govori se o zbrci koju izaziva činjenica da koristimo istu riječ - smijeh - za dvije vrlo različite stvari: 1) smijeh demona - smijeh je cinizma, ironije, zajedljivosti, poruge, satire, ukazuje na besmislenost stvari, prokazuje trulost države danske; 2) smijeh anđela - radovanje kako je sve dobro uređeno, sve divno, mudro vođeno, idila, arkadija. U 'Šali', Ludvikovo pisamce Marketi natopljeno je ovim (pod)smijehom demona (u odnosu na Partiju), što mu ljubovca Marketa, natopljena (u odnosu na Partiju) smijehom anđela - ''ozbiljna radost koja se ponosila titulom 'historijski optimizam pobjedničke klase', radost asketska i svečana, ukratko Radost'' - nije dobro primila. Oni su svi tu bili anđeli, tj. vjerovali u najviše vrijednosti, propisane kao obavezne, plesali u krugu (važan pojam u knjizi), a on se vrijednostima narugao, umjesto normativnog patetičnog ispoljio cinični stav u odnosu na njih, nastupivši kao demon (kinik, dodao bih ja, čije se obitavalište ovdje ne zove bezveze po Diogenu). Pa su ga i prognali iz anđeoskog plesa u krugu Radosti i Brastva - kaznili ga, ekskomunicirali, poslali na robiju. U sridu povezivanje knjige/ulomka uz post, sve u svemu! Kao i opservacija koju si dodala - samo se zavalim i kimam glavom. Ali naravno, to i nije neka vijest: da si promašila, bilo bi ti to prvi put ovdje. (Ostaješ djevica, Ama! ;))
22.07.2013. (10:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
SAMOHRANA - Ovo ''pomnost u slaganju detalja, naglasak na raskoši ('Ima se!')'' - sjetilo me još jednog primjera koji sam gore propustio. Zidanje kao neriješeni intimni kompleks. Arhitektonski eksces kao ''imitacija folklora, hipertrofiranosti i kićenosti''. (Pažnju obratiti na dvije slike - prepoznat će se koje imam na umu, uopće ne sumnjam.)
22.07.2013. (18:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
PERO - ovo je valjda jedino djevičanstvo koje mi godi :))) No, kad si već natuknuo, a čisto da izbjegnemo monotoniju, evo prijedloga - svečano obećajem da idući put upirem sve svoje snage da promašim! ;)) Što pak se samoga romana tiče, u pravu si - Kunderina "Šala" ovdje je intertekstualna podloga, i ne samo kroz imena... Opozicija smijeh/ozbiljnost, a varijacijama istih, bitno je mjesto romana, ali dodiri idu i na drugim razinama. Primjerice, baš kroz motiv kruga koji si spomenuo, a dva najbitnija kruga koja se ovdje raskriljuju - na neki način oponentna, ali srodna u suštini - jesu manastir i cirkus, jer su oba, zapravo, antropološki azili (što se i eksplicitno navodi). U tom smislu, donosim još jedan citat: "Odveo me na periferiju, i ja sam vidio, čim smo sišli iz autobusa, da u gradu gostuje cirkus. Bio sam presretan, jer mi se izdaleka još činilo da se pod tim šatorom, pod tim omeđenim dijelom neba događaju čudne stvari, potpuno neovisne od svijeta uokolo. I doista kasnije, pod tim šatorom, u tom savršenom krugu, našao sam svoj duševni mir; pronašao sam središte svijeta, pronašao sam samoga sebe u tom središtu, odrastao sam kao muškarac. Kad danas razmišljam, zaista sam uvjeren da je taj cirkus, pokraj manastira, bio jedino mjesto gdje nisu vrijedili zakoni okolnoga svijeta; bila je to država u državi, nacija u naciji, svijet u svijetu, svemir u svemiru; malo nebo u velikom nebu. Tamo ne samo što nisu vrijedili društveni zakoni (niti pozitivni niti negativni), nego nisu vrijedili niti prirodni: zakon gravitacije, na primjer. (...) Bio je to sasvim siguran teritorij, jedan oblik antropološkog azila za sve one koji su imali sukob sa svijetom, i koji su zbog toga sukoba odlučili napraviti nemoguće podvige (...) . Bilo je u svemu tome nešto poput podviga, neke vrste osvete vanjskom svijetu, onima koji su nas povrijedili, onima vani , kao što se to govorilo u cirkuskom slengu. Znači, smatrali smo da su oni vani , a mi unutra (...)"
24.07.2013. (18:05)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
marionetta
Nije lijepo to što čovjek kiča nema ime.
Predlažem: Čiča Miča.
16.07.2013. (11:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
blogdogg
pero laka kategorija post. malo si se iskomercjalizirao u zadnje vrijeme?
vidiš kako uredništvo odmah vrednuje takve transformacije...way to go!
16.07.2013. (12:37) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Neverin
jasno mi je, po već mnogo puta viđenoj matrici, da konzervativci i čistunci poistovjećuju unutarnju čistoću sa vanjskom, ali mi nije jasno zašto se genitalije smatra nečistima zajedno sa njihovim korištenjem. Ako su nam Bogom dane zar nema normalnijeg i prirodnijeg nego ne sramiti se s onim čim smo došli na ovaj svijet. Malo me podsjeća na onu maksimu grčke arhaične umjetnosti da je dobro ono što je lijepo. S druge strane mene ti ta nevinost nešto puno ne privlači niti ne osjećam neke trzaje od nje, zvuči sterilno ko onaj miris u apoteci s farmaceutima u bijelim kutama.
Opet, zanimljivo je kako službena religija savjetuje (da ne kažemo nameće) apstiniranje od seksualnosti, osim radi reprodukcije, a nema problema sa plivanjem u zlatu, kadifu i svili što je po meni mnogo gori oblik materijalizma od tričavih vagina i penisa... . Neki jednostavno ne mogu podnjeti da i anđeli kenjaju :D To me podsjeća na Winckelmannovu uvjerenost da je srž grčke klasične umjetnosti bila bijela statua, a onda se nakon nekoliko stoljeća otkrilo da su sve one bile pofarbane, i da je antički svijet bio mnogo šareniji od sterilnih bijelih kolona i timpanona. Kako to da je upravo bijela boja dobila tu definiciju čistoće u našoj civilizaciji? Zanimljivo mi je da je bijela boja korote u Japanu dok je tijekom srednjeg vijeka u nas to bila bordo boja. Zanimljivo je isto tako kako se trendovi koji traju nekoliko stoljeća smatraju pravilom koji se imaju respektirati ko da su od samog početka ovog planeta sa mnom. Definitivno ljudi koriste riječ oduvijek za relativno kratka razdobolja (ako gledamo geologiju).
16.07.2013. (12:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
MARIONETTA - S čovjekom kiča je ovdje bilo u odnosu na Brocha onako kao s ludim djevicama u odnosu na Mateja - to je njegov termin; doslovno citirah. Ali nemam emotivnu vezanost spram pojmovlja - može ti biti i Čiča Miča ako želiš. Neću sad ispravljati u postu, no ti si računaj k'o da jesam! :)
16.07.2013. (13:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
DOGG - Priznaj, to si zaključio čisto po naslovu koji asocira pitkost, lakoću, hitoidnost. Jer ako si iz onoga što si u samom postu čitao izvukao za sebe tek banalno ''komercijalan'' sadržaj - to će jedino značiti da bi ga morao još koji puta pročitati. Budimo optimisti: možda na kraju i uspiješ štogod više izvući.
16.07.2013. (13:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
samohranamajka
„Samo, može li anđeo morati na zahod?“ mi je upalo u oči. Prvo sam razmišljala o tome zašto „može li“ umjesto „smije li“, a onda sam shvatila da „može li“ zapravo preciznije odražava tu uronjenost u isforsiranu neosviještenost, koja kao takva nema nikakve veze s nevinošću ako nevinost definiramo elementom odsustva spoznaje, možebitno i kroz iskustvo. „Smije li“ vjerojatno dolazi kronološki nakon „može li“, to nakon što se razriješi dilema o vlastitom uronjavanju, a onda postepeno prerasta u izrečen ili neizrečen imperativ: ne smije! Bar dok sam ja tu!
Imam doma par fotki s jednog groba u malom podravskom mjestu snimljenih na Sesvete. Prava umjetnost kiča :-)… Ne možeš, a da ne zastaneš :-)… i na neki način ne budeš zadivljen samom slikom. No, ipak na pristojnoj udaljenosti:-)...
16.07.2013. (13:22) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
kaparoculica
Citajuci stivo, vec sam se vidila, kako cu to sad opsirno komentirati... nakon citanja komentara, potpisujem neverinov...u cijelosti...s tim da ja, osobno, volim iznad svega dobrotu...dobrota kao imperativ...dakle, dobro mi je sta me cini sritnom...a srica je lipota...bila dlakava il glat...bila obojana il bijela....u srici, koja je dite ljubavi, je sva cistoca svita :))
16.07.2013. (13:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Bez šećera. Hvala.
:)
16.07.2013. (14:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Neverin
ako i bogati plaću onda i anđeli kenjaju :D
16.07.2013. (17:50) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
marionetta
Ma da, dobije li čovjek kiča ime , prestaje biti univerzalnim...
Esej se pretvara u priču...
A priča je obrnuta (forma); iz nje bi na temelju nekog Čiča Miče trebali izvući univerzalnog Čovjeka kiča, sami ;).
S obzirom da moj prijedlog nije usvojen (zapravo), dodajem onu staru: jalovom čovjeku kiča svaka dlaka smeta.
17.07.2013. (07:43) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
NEVERIN - Sâm nisam povlačio istoznačnicu između fenomena romantizma, pa ni kiča, s fenomenima konzervativizma, puritanizma, ''čovjeka u futroli''... Namjerno nisam, jer nije tako homogeno to, mnogi su izraziti romantičari pripadali lijevoj strani svjetonazorskog spektra, počevši od oca utemeljitelja Rousseaua, pa Hugoa, u Americi Thoreaua i Emersona itd. Romantizam nerijetko ide upravo pod ruku s revolucionarstvom (Delacroix) - zato, uostalom, i govorimo o revolucionarnom kiču. I doista, revolucije s njihovim parolama, sentimentalizmom, idealima, marševima, napokon i naivnošću, a bogme i obaveznim čistunstvom, praktički su nezamislive bez kiča, predstavljaju njegovo savršeno oličenje. Drago mi je ipak da ti jesi povukao kao sinonim, jer si mi dao šansu da se dotaknem, makar i ovako ovlaš, te zanimljive dijalektike. I jasno mi je, naravno, otkud ti se poistovjetilo, i u tom ti se dijelu dobro poistovjetio - zbog čega mi je također drago da jesi: volim da bude zamijećeno, registrirano, uneseno u zapisnik zajedničko podrijetlo duha romantizma iz ovog posta, i povrh purifikacijske crte, s najsuštinskijim obilježjem konzervativnog uma kako sam ga opisao u Falangi: čepljenjem ušiju. ''Imamo posla sa zazorom ili čak pravim pravcatim strahom od vlastitog upuštanja u kritičko mišljenje. Jer isto bi predstavljalo riskiranje svog inicijalnog aksioma, te potencijalno moglo dovesti do njegovog odbacivanja.'' Dogmatik začepljen u svojoj istini, koji si ne smije dopustiti izlaganje kritičkom izazovu, dovođenost u sumnju, dijete je iste majke kao Pavel koji se svjesno forsira na nesvjesnost i čuva od ''mentalnog zavirivanja gdje ne treba''... S istog mjesta dolazi ta fiziognomika začepljenih ušiju.
Ali čekaj, još ću ti pisati...
17.07.2013. (11:04) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ama Gi
Iako ovdje ima jako puno stvari koje golicaju, i o kojima bi bilo dobro govoriti (od simpatične sintagme slijep oko očiju :), preko prezanimljivih Krausovih aforizama, pa do ideje o romantizaciji onog ženskog, ali i ljubavi uopće, kao o prvom generatoru kiča), ne mogu odoljeti da se, umjesto toga, ne dotaknem ulomka iz knjige Venka Andonovskog, Pupak svijeta, čije sam čitanje upravo završila. U satiričnom sastavku mladog Jana Ludvika koji je, pod šifrom, prijavio na školski natječaj (a obojenog osobnim bijesom i ljubavnim razočaranjem jer ga Lucija - fascinirana Partijom i njihovim idejama nacionalizma i propagiranja tzv. nove narodne umjetnosti – odbila i povrijedila, stavivši lojalnost političkoj opciji i kolektivizmu na prvo mjesto) , Jan piše: Uzmimo samo jedan odlomak iz barbarskog običaja danas. Kakav je analni prostakluk reći: „Ovo nisi brkovi, ovo je spužva za brisanje guzice; ovo nije alat, ovo je džezva kojom žene kuhaju kavu; ovo nisu oči, ovo su svjetiljke da ne bi žene išle na pišanje u mraku; ovo nije glava, ovo je noćna posuda, da u nju piša i sere domaćin i domaćica, sada je zima, jede se masno, sere se slasno.“
Takav provincijalni ekspanzionizam, takav frustrirani palanački duh, koji o seksu i analnim iskustvima govori samo pod obrednom maskom, u biti je obred jedne političke partije, i ne nudi nikakve perspektive. Seksualne frustracije tih ljudi dobivaju oblike političkog organiziranja i represije. Pomognimo im da se organiziraju seksualno: otvorimo im javne kuće sa zdravim narodnim duhom!
Zato: perspektive nove narodne umjetnosti jesu: debilne, nikakve, abnormalne i anonimne. Ta umjetnost nije ništa drugo osim agresivnog provincijskog konzervatizma koji je bio relativno beznačajan, sve dok nije našao snažnu političku bazu. Ova je demokratizacija samo jedna kontrarevolucija sela protiv grada, nepismenosti protiv pismenosti, lošeg zanatlije protiv dobrog. Evo, to se dogodilo, gospodo, i ništa više.
Zanimljiv mi je ovaj ulomak, ne samo zato jer se dotiče nekih mjesta koja su ključna i u Ljetnom postu – odnosa prema seksualnosti; lažnog, provincijskog morala (a koji često i nije drugo nego frustrirani palanački duh), obrazaca koji se podvode pod nazivnik „narodnog duha“ a u stvari su slika neobrazovanosti, konzervatizma i/ili kiča – nego i zbog toga jer naznačuje i korak dalje: da su takvi modeli idealna podloga za ideološke propagande (i manipulacije). U prvom redu, naravno, one koje su im duhovno kompatibilne, svjetonazorom zdravog narodnog morala, ili pupka nacije, što bi rekao J. L. u romanu – a on je uvijek na strani kolektiva , tradicionalnog, konzervativnog – bez obzira očituje li se u pripadajućim političkim, religijskim ili umjetničkim opcijama.
17.07.2013. (13:43) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
NEVERIN - Pitaš zašto čistunci naglasak stavljaju baš na genitalne i analne fenomene. Možda se još sjećaš posta koji odgovara ne na neko drugo nego baš to pitanje: ''Ideš, razgolitile se! Što, zar ništa značajnije nisu našli, ničega većeg nema po magnitudi grijeha?'' (Zatim nabrajam što su sve radije mogli.) ''Ne, ništa od toga, glavno moralno posrnuće u društvu, 'tamna sjena duha', za velečasnike su oskudna odjevenost žena, klinci koji drkaju, predbračni seks i sl.; općenito manjak 'odgoja protiv bludnosti'. Kustić je uz to i identificirao što točno ljudima (kao glavni pokazatelj karakterne slabosti modernog čovjeka) pristajanje uz Crkvu čini teškim: njena strogost u zahtijevanju ''moralnosti, osobito na seksualnom planu''. Seksualna 'čistoća': to je crkveni fokus, ono centralno što traže i čime pritišću ljude. Ali postavimo pitanje gledano iz njihove perspektive: zašto baš to? Otkud im zapravo takva opsesija čednošću?''
Slučaj Coetzeevog retrivera: pas je bio kažnjavan kad bi se uzvrtio oko kujice, što je dovelo do toga da se pokunji i počne cviliti čim nanjuši neku. Nije mogao razumjeti zašto, ali mu je dano do znanja da je kriv zbog toga što mu one fino mirišu. ''Ono podlo u toj čitavoj kenilworthskoj predstavi bilo je to što je taj jadni pas počeo mrziti vlastitu narav. Više ga nije trebalo mlatiti. Bio je pripravan kazniti samoga sebe. U tom ga je trenutku najbolje bilo ustrijeliti.''
Što su vlasnici time dobili? Red i kontrolu. Mogli su vladati tim psom, u obje nijanse riječi.
A s ljudima je isto. E, sad, činjenica je da religijska nomenklatura u ljudskoj društvenoj piramidi uživa položaj - u smislu čisto zoon politikon težine. Duhovno liderstvo donosi svjetovnu moć, status. Taj položaj ima svoje pretpostavke. Okidač koji ljude čini raspoloživima za duhovnu vođenost, odnosno za uvažavanje liderskog položaja dotičnika, jest u tome da se loše osjećaju u svojoj koži, sa samima sobom, da imaju otpor u odnosu na vlastito biće. Pritom nema efikasnijeg instrumenta slamanja volje pojedinca, induciranja ovog autootpora, od posramljivanja i/ili anatemiziranja libida u kojem je ta volja centrirana.
Ali ne bih da me se shvati kao teoretičara zavjere. Jer doista i ne biva tako da duhovna elita implantira to u ljude ni iz čega. Ne, egzistencija na planetu ispunjena je porazima, bolestima, smrću, patnjom - ali pri tome i nejasna u nekom pravom ''smislu života'', te otuda nastaje dijalektika ''vječnog'' i ''prolaznog'', s patronizirajućim stavom naspram potonjeg. Drugim riječima, dolazi do posustajanja, nezainteresiranosti, dojađenosti, osjećaja besmisla, zamora u odnosu na sve ovozemaljsko, prolazno, puko svjetovno - to je civilizacija na samrti, umor od života, nihilizam ili kako se to još naziva: ''duhovnost''.
Schopenhauer, najveći budistički simpatizer u zapadnoj misli, snažno je suosjećao sa životinjskom vrstom talpa europaea, iliti krticom: ''Cijeli život posvećuje kopanju golemim lopatastim šakama; okružuje je vječni mrak; oči kao u zametka služe joj samo da izbjegne svjetlo (...) što će joj takav život pun nedaće, a lišen užitka? (...) Životne su brige i nedaće prevelike u odnosu na korist i dobit koju pruža.'' Također i s mravima: ''Promotrite neumornu radišnost kukavnih mravića (...) većini se kukaca život sastoji u trudbeništvu bez predaha da pripreme hranu i nastambu za buduće potomstvo koje će im se izleći iz jaja. Nakon što potomci potroše hranu i začahure se, u život ulaze samo da iznova počnu istu zadaću (...) nameće nam se pitanje čemu sve to vodi (...) mogu se samo podičiti da su utažili glad i spolnu strast, te (...) povremenom (...) trenutačnom nagradom (...) između beskrajnih potreba i naprezanja.''
Bila mu je to, jasno, samo metafora za ljudsko stanje. Prosvijećeni homo sapiensi, u odnosu na mrave i krtice, imaju, kaže, samo jednu značajnu životnu ''prednost'' - svoje su bijede još i svjesni!
A što tjera mrave i krtice i ostale da tako čine? Volja, imenovao je Schopenhauer - iracionalna slijepa sila, usađena u nas bez da nas je itko išta pitao, koja nas pogoni u postupanju u interesu produžavanja i opstanka vrste, a zapravo uopće ne dobrobiti nas kao jedinke (''ne djeluje u vlastitu korist, nego u korist treće osobe koja tek treba doći na svijet, iako se obmanjuje da zapravo traži vlastitu''). Okej, a što bi on preporučio? Emancipaciju od Volje, i od Ega. Putem okretanja filozofiji, umjetnosti i religiji - koje u nama bude moralnu spoznaju, definiranu upravo kao ''odricanje od egoistične volje''.
21.07.2013. (00:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Ali nije bitan Schopenhauer, nego utvrđujem karakterističnu problematiku.
Ljudska je egzistencija tako kratka, tako uvjetovana, smrtna, krhka i prolazna - ah, zaista su onda djetinjasta, jadna i isprazna ta naša svjetovna nastojanja! I Hesseov Sidarta je u jednoj fazi ispio kalež svjetovnog života (samsare) do dna, što mu u konačnici nije dobro činilo: ''U usporedbi s drugima njegovo lice je još uvijek djelovalo mudro i produhovljeno, ali se na njemu rijetko pojavljivao osmijeh i postupno je poprimalo crte koje se često vide na licu bogataša, crte koje su odraz nezadovoljstva, slabog zdravlja, mrzovolje, otupjelosti i odsustva ljubavi. Malo po malo, duša mu je oboljela od bolesti koja mori bogate ljude. (...) Počeo je robovati svijetu, odao se nasladi, pohoti, otupjelosti i, naposljetku, još i poroku koji je - smatrajući ga najbudalastijim od svih - oduvijek najviše prezirao i ismijavao: gramzivosti. Postao je rob stremljenja za posjedom i bogatstvom, i to više nisu za njega bile igre i tričarije, već okov i teret. (...) Duboko se zapleo u samsaru, upio je u sebe sa svih strana gađenje i smrt, kao što spužva upija vodu dok se ne napuni. Bio je prezasićen, pun jada, pun smrti, više ničega nije bilo u svijetu što bi ga privuklo, obradovalo, što bi mu moglo pružiti utjehu.''
To je ta polazišna točka u ''duhovnosti'', tj. anoreksije spram ''svijeta''. Daleko od toga da bi bila bez momenata istine, no prelazi u prividnu, lažnu mudrost tamo gdje opravdan otpor prema ''svijetu'' kao određenim oblicima ropskog života, produžuje u nešto sasvim deseto: generalnu ontološku distinkciju, uz usmjerenost ''prevladavanju'' elementa ovozemaljskog, svjetovnog, prolaznog, na putu onkraj, u nešto bolje od ovog svijeta, u transcendentalne idile. Kao što vidiš, već ta točka nalazi genitalije i genitalne činove ne doduše nužno nečistima, ali - kočećima, retardirajućima, ometajućima, koje je bolje minimalizirati što je više moguće (odnosno, transformirati, kao osovinsku životnu energiju u nama) za račun ''duhovnih'' podviga i izbavljenja: osloboditi se Ja, odnosno utopiti ga u Boga, u Ništa (umornom i napaćenom je i Ništa već nešto), u Nirvanu, da se ego oljušti do Atmana čime postaje Brahman.
Već je to duboko pogrešno i pogubno, no ovom iskonu ''duhovnih'' fenomena - istoku - potom abrahamske religije, puritanske do koske, dodaju još onaj kapitalni otrovni sastojak: izmoralizirani jezik. Sad već počinjemo govoriti odmah o Grijehu, o Krivnji, o Bludu, o Istočnom Grijehu, itd. Pogledaj u linku: nisam bez vraga taj post počeo teologijom Sv. Augustina o ljudskom stanju, koja konstatira našu urođenu ljudsku koruptiranost (''požudama'' prije svega), od koje nas može spasiti jedino Božja Milost odozgo.
Dalje ti, vjerujem, ne trebam puno izvoditi. Premda poriv za odmakom od libida ne stvara sama, ''from scratch'', svećenička klasa ipak pliva na tom valu i ima mu zahvaliti za svoju svjetovnu statusnu poziciju. Vehementnost u ozloglašavanju ''bluda'', s najžešćim fokusom upravo na 6. zapovijed, s usađivanjem paklenih krivnji u ''požude'', je otuda što su ljudi najkrotkiji i najpodatniji za vladati njima kada su, poput Coetzeevog psa, u unutarnjem sukobu sa samim sobom, protiv vlastite naravi, čime se perpetuira taj status quo u kojem ljudi trebaju Boga da ih spasi od rođene ''prljavosti'' (a ako Boga, onda i njih, svećenike).
21.07.2013. (00:37) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
SAMOHRANA - Znaš da bi nam baš trebala pokazati te fotke iz malog podravskog mjesta (post neki možda?), a u istom cilju ilustrativnog približavanja teme uljepšavajućeg lažnog ogledala, sa svoje strane ću osvježiti sjećanje na dvije reprezentativne prilike ovdje na blogu:
Prva: Balon. Moravsko mjestašče Telč, koje se u doba kada je u modi bila renesansa naglo obogatilo na soli, pa im isto tako preko noći zatrebalo zaglumiti grad renesansnih palača, zaglumiti Firencu - podizali su lažne fasade, s lažnim prozorima, bez ikakve etaže iza, zato da bi se u tom ogledalu ugledali kao više društvo nego što su bili.
Druga: gungula s kraja prošlog ljeta, o tome je li dopušteno izreći koju kritičku riječ na račun Majčice Hrvatske, s obzirom na popularnu mudroseriju po kojoj prema svijetu, strancima (naročito u turističkoj sezoni!) treba držati sliku da je kod nas samo idila, pusta arkadija - a ako što i ne valja, pomesti pod tepih, tako se voli Domovinu!
Rekoh im kako od njih nisam ni očekivao išta pametnije i poštenije od kič-razglednica, usporedivši s određenim potemkinovskim fazama zagrebačkog urbanizma (Krleža: ''kao u svima malim zakucima koji hoće da igraju ulogu velegradskih centara te vrše neka poslanstva u mračnim i zaostalim provincijama iznad svoje vlastite snage'') - i da su tipične pokondirene tikve, poput namontirane frajle koja je na sebe nanijela pola kile žbuke i 16 slojeva maskare, ali nije stigla oprati masnu kosu, s phony vibrom kakvu će svatko pametan zaobići. ''Skandal je jasan: tko još voli biti varan? Ako ti u restoranu posluže mačku kao zeca ili muda pod bubrege - protestirat ćeš, zar ne? Po tipu, i ova prevara koju zagovarate Lion Queen, bocaccio, ti, Odmak, ToxFox & ostatak Co., baš poput prevare iz Telča ili iz Donjeg Grada, je od onih koje proizlaze iz stida ili kompleksa: kada se pravo stanje stvari maskira pošto se zauzelo shvaćanje po kojem u njemu ima nečega za skrivati. Negativni stav subliminalnog samoprezira, sramljenja za sebe... Što se ne vidi na van, to i ne postoji. Treba sve što na nama nije dovoljno reprezentativno, dovoljno u skladu s našim aktualnim ambicijama o tome kako bismo htjeli biti od svijeta percipirani, utrpati dolje u podsvijest, daleko od očiju i daleko od srca, da nam se na površini svijesti zadrži jedino simulakrum kulise.''
I još im rekoh: da ih provincijalnim seljačinama ne čini to što nešto nije savršeno tamo gdje obitavaju, što nije sve tip-top i strogo pic-pic, već upravo činjenica da se toga toliko srame i misle kako tu okolnost (tj. ''sve negativno'') treba pred sobom i svijetom sakrivati, gurati pod tepih, čkomiti o tome.
(2a. primjer: diskusija s Perom Panonskim, koji nalazi da treba svjesno i promišljeno lagati za Hrvatsku - riječ je o ''našim'' zločinima u posljednjem ratu - da, ukoliko ne želimo biti pročitani kao totalno glupi ili zlonamjerni, u višem patriotskom interesu jednostavno m-o-ra-mo zažmiriti na sablazan gole guzice i oduševljeno se nastaviti diviti carevom raskošnom ruhu. Njemu sam pak svašta rekao, te obrazložio zašto:
a) zašto je zločest i primitivan,
b) zašto je muljator,
c) zašto je bezobrazan.)
21.07.2013. (15:32) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
KAPAROCULICA - ako potpisuješ Neverina u cijelosti, jesam onda odmah i tebi odgovorio odgovorivši njemu? :)
BEZ ŠEĆERA - ili bi te trebalo zvati Mona Lisa, zagonetni osmijehu?
NEVERIN - i farmaceuti imaju mrlje na kutama
21.07.2013. (16:58) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
MARIONETTA - Da sam ja htio napisati priču o nekom pojedincu koji bi predstavljao primjerak čovjeka kiča, pa da vi sami iz njega izvlačite univerzaliju - e, onda bih ga naknadno nazvao Čiča Miča, tebi za dušu, duše mi. Samo što ja nisam htio napisati priču o nekom pojedincu koji bi predstavljao primjerak čovjeka kiča, pa da vi sami iz njega izvlačite univerzaliju. :)
Prethodni je post bio interaktivne prirode - nije vam dosta bilo?! :D
21.07.2013. (17:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
samohranamajka
Stavit ću fotke kod sebe, ali bezpos(tno) jer slike govore više od riječi:-). Vidjet će se ona pomnost u slaganju detalja, naglasak na raskoši ("Ima se!"), što je i tipično za zajednicu Roma koja tamo obitava. Slikala sam mobitelskom kamerom, što znači da mi nije uspjelo obuhvatiti sve sa svih strana. Sjećam se posta kod Modesti na ovu temu. Mogu samo reći da postoje "turisti" i "turisti". Oni koji vole kupiti laž, barem na tjedan dana godišnje, tj. vole pojesti "najvećeg" brancina u zadnjih 10 godina i oni koji razgledaju s manje entuzijazma u pogledu stavljanja sebe u centar pozornosti. Ne znam što da kažem glede turizma. Stvar je nacionalne strategije - očuvati postojeću arhitekturu i određeni "odraz" negdanjeg života i na tome zarađivati ili pak pokušati pretopiti sve u neki luksuz. Mijenja se i ukus razgledatelja. Istovremeno ima više onih, prvenstveno mlađih, koji traže autentičnost, bez puno laži i fatamorgana, no oni nisu baš "isplativi". Oni, pak, koji su dobro potkoženi kupit će cijeli otok. A to bi i bilo polazište o tome što im govoriti. Svakoj osobi zdravog razuma jasno je da je svaki rat visoka koncentracija zla, Pandorina kutija. U tom smislu potpuno razumijem tvoj stav i stav tvog pokojnog oca kako si ga nedavno opisao. Isto tako se sjećam jednog Engleza koji je, povodom rata, rekao, da koliko god mrzi oružje i sve to, ne zna kako bi reagirao da mu netko želi uzeti kuću i napasti obitelj. Općenito, ono izvanjsko je nekome doista razlog da živi. I to jedini. To je tragedija. Nego, to me sad asociralo na nakanu EU da se počne rasprava o tome koliko se hrane baca i kako to riješiti. Jedna od "opakijih" slička koja mi se tu javila jest da ćemo jesti reciklirane otpadke od hrane :-)) (to po uzoru na biznis recikliranja otpada - sopranovske sfere:-)). No da skratim priču i ne odem sad u širine svemirske... Idem staviti te sličke:-). Možda ću jedino pozvati na osvrt tipa - kakav dojam ostavljaju na slučajnog prolaznika ili namjernika ...;-)....
21.07.2013. (20:04) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
AMA GI - Ponekad se dogode takve neobične, odmah i poetske sinhronizacije: taman u isto vrijeme dovršavala si čitanje taman iste teme o kojoj sam ja dovršavao pisanje.
Pa se kaže u linku koji si stavila: ''kunderijanski nazvanog Jan Ludvik''... Vidiš, prije nego sam kliknuo i pročitao, točno sam na isti pridjev pomislio! Ne samo zbog imena junaka, nego i zbog motiva njegovog protupartijskog revolta uslijed djevojčinog mu primata lojalnosti Partiji - a i ime Lucija je također iz 'Šale', premda ne u analognoj roli (tamo je Marketa Lucija, a Lucija netko drugi). Jana se pak sjećam iz 'Knjige smijeha i zaborava', koja je u velikoj mjeri također o anđelima, što mi se povezuje s postom gore. U trećem dijelu knjige, govori se o zbrci koju izaziva činjenica da koristimo istu riječ - smijeh - za dvije vrlo različite stvari:
1) smijeh demona - smijeh je cinizma, ironije, zajedljivosti, poruge, satire, ukazuje na besmislenost stvari, prokazuje trulost države danske;
2) smijeh anđela - radovanje kako je sve dobro uređeno, sve divno, mudro vođeno, idila, arkadija.
U 'Šali', Ludvikovo pisamce Marketi natopljeno je ovim (pod)smijehom demona (u odnosu na Partiju), što mu ljubovca Marketa, natopljena (u odnosu na Partiju) smijehom anđela - ''ozbiljna radost koja se ponosila titulom 'historijski optimizam pobjedničke klase', radost asketska i svečana, ukratko Radost'' - nije dobro primila. Oni su svi tu bili anđeli, tj. vjerovali u najviše vrijednosti, propisane kao obavezne, plesali u krugu (važan pojam u knjizi), a on se vrijednostima narugao, umjesto normativnog patetičnog ispoljio cinični stav u odnosu na njih, nastupivši kao demon (kinik, dodao bih ja, čije se obitavalište ovdje ne zove bezveze po Diogenu). Pa su ga i prognali iz anđeoskog plesa u krugu Radosti i Brastva - kaznili ga, ekskomunicirali, poslali na robiju.
U sridu povezivanje knjige/ulomka uz post, sve u svemu! Kao i opservacija koju si dodala - samo se zavalim i kimam glavom. Ali naravno, to i nije neka vijest: da si promašila, bilo bi ti to prvi put ovdje. (Ostaješ djevica, Ama! ;))
22.07.2013. (10:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
blogdogg
kič je opijum za mase.
22.07.2013. (14:04) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
SAMOHRANA - Ovo ''pomnost u slaganju detalja, naglasak na raskoši ('Ima se!')'' - sjetilo me još jednog primjera koji sam gore propustio. Zidanje kao neriješeni intimni kompleks. Arhitektonski eksces kao ''imitacija folklora, hipertrofiranosti i kićenosti''. (Pažnju obratiti na dvije slike - prepoznat će se koje imam na umu, uopće ne sumnjam.)
22.07.2013. (18:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Bez šećera. Hvala.
Prihvacam ime za koje mislis da mi pristaje ;)
23.07.2013. (19:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ama Gi
PERO - ovo je valjda jedino djevičanstvo koje mi godi :))) No, kad si već natuknuo, a čisto da izbjegnemo monotoniju, evo prijedloga - svečano obećajem da idući put upirem sve svoje snage da promašim! ;))
Što pak se samoga romana tiče, u pravu si - Kunderina "Šala" ovdje je intertekstualna podloga, i ne samo kroz imena... Opozicija smijeh/ozbiljnost, a varijacijama istih, bitno je mjesto romana, ali dodiri idu i na drugim razinama. Primjerice, baš kroz motiv kruga koji si spomenuo, a dva najbitnija kruga koja se ovdje raskriljuju - na neki način oponentna, ali srodna u suštini - jesu manastir i cirkus, jer su oba, zapravo, antropološki azili (što se i eksplicitno navodi). U tom smislu, donosim još jedan citat:
"Odveo me na periferiju, i ja sam vidio, čim smo sišli iz autobusa, da u gradu gostuje cirkus. Bio sam presretan, jer mi se izdaleka još činilo da se pod tim šatorom, pod tim omeđenim dijelom neba događaju čudne stvari, potpuno neovisne od svijeta uokolo. I doista kasnije, pod tim šatorom, u tom savršenom krugu, našao sam svoj duševni mir; pronašao sam središte svijeta, pronašao sam samoga sebe u tom središtu, odrastao sam kao muškarac.
Kad danas razmišljam, zaista sam uvjeren da je taj cirkus, pokraj manastira, bio jedino mjesto gdje nisu vrijedili zakoni okolnoga svijeta; bila je to država u državi, nacija u naciji, svijet u svijetu, svemir u svemiru; malo nebo u velikom nebu. Tamo ne samo što nisu vrijedili društveni zakoni (niti pozitivni niti negativni), nego nisu vrijedili niti prirodni: zakon gravitacije, na primjer. (...) Bio je to sasvim siguran teritorij, jedan oblik antropološkog azila za sve one koji su imali sukob sa svijetom, i koji su zbog toga sukoba odlučili napraviti nemoguće podvige (...) . Bilo je u svemu tome nešto poput podviga, neke vrste osvete vanjskom svijetu, onima koji su nas povrijedili, onima vani , kao što se to govorilo u cirkuskom slengu. Znači, smatrali smo da su oni vani , a mi unutra (...)"
24.07.2013. (18:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...