DANSE MACABRE

subota , 24.09.2016.

nikad nisi voljela anđele
ta mala okrugla bića na baroknim kupolama
bijele urese grobova
(kao da se smrt, baš kao i život, mogu ukrasiti)
te zlatom optočene dječake s oltara
anđele-slike
anđele-vaze
anđele s čestitki svih oblika, vrsta i namjena
anđele rođenja
krštenja
ljubavi
anđele s knjigama, strijelama, frulama
anđele s kovrčama
dugim trepavicama
anđele s naslovnica, molitava, albuma
zaštitnike u starim hollywoodskim filmovima.
možda je do krila – jer znala si, ništa ne može zamijeniti ptice
možda do eternih usana – jer znala si, nema do vreline daha
možda do neba – jer nema oblaka do onih od zemlje i pijeska.

a onda, u tu sobu starice od devedeset i sitno
u zagušljivu sobu staračkoga doma
baš kada si joj po stoti put uprla pogled u ruke
čudeći se kako u starosti
postajemo nalik leptiru
paučini
inkunabuli
postajemo nalik svemu, samo ne mesu i zemlji,
tada, u to ljetno popodne,
u sobu je ušlo biće koje nisi mogla vidjeti.
baka je okrenula glavu,
ona koja godinama boluje od alzheimera
i koja ne zna ni svoje ime,
pa mirno, skoro veselo rekla: gle, Smrt mi se smeje!

i znala si tada
u tom trenutku satkanom od žmaraka
da jedini anđeo koji postoji
jest anđeo riječi
duh koji otvara usta dementnim staricama
tijelima svedenima na čekanje
(da, baš onakvo kakvo zadesi kovčeg na željezničkom kolodvoru):
čekanje u tišini
bez boje i glasa.

„Et in Arcadia ego“
rekla je tog dana Smrt.
„Et in Arcadia ego“
rekao je tog dana anđeo.

sjetila si se toga
godinu dana kasnije
na zalazu jednog drugog ljeta
čitajući stihove koji tako često izgovaraju
angeo
da, baš anđeo s G
dišu tog anđela od gline i zemlje
i znala si opet
u tim trenucima satkanim od žmaraka
da je to isto ono biće
iz sobe tvoje bake
(koja ne zna ni svoje ime, ni dob,
a kamoli tvoje ime,
i zašto joj tako uporno dolaziš u posjetu)
zalutalo u tuđe pjesme.

i kako da sada prezireš anđele
kako da ih ne obojiš po svim tim slojevima žbuke
bojama zemlje otpornima na vapno,
kao oni na Škrilinah, kod Berama,
i uhvatiš ruku pod ruku
ritmom truba, kosa i kosti.

RASKOL(J)-NIKOV

srijeda , 31.08.2016.

bio je tvoja prva čitateljska groznica
imala si sedamnaest, i u bunilu prepisivala riječi
bilježnicu prepunila
smrću i pitanjima
i slova su sama ispadala iz korica
kotrljala se po podovima
uvlačila u parkete
po nekima od njih hodat ćeš godinama kasnije
kotrljala su se odjednom
po svim glatkim površinama svijeta
ostavljala filigranske godove
po pločicama
asfaltu
staklenim policama biblioteka
za koje nisi ni slutila
da ćeš u njih zakoračiti
po hladnim hrptovima knjiga
što si ih nosila sa sobom
prenosila
po papirima
ekranima
bridovima svih vrsta
po smrznutim jutrima
ogledalima zaleđenih rijeka

bio je tvoj prvi raskol
rascijep onoga za što nisi mislila
da se može rascijepiti
pa ipak se odvojilo
začuo se samo krckavi zvuk
i gotovo
kao da izdiše suha srpanjska oranica
kao da puca kora kruha
netom porođena u peći

bio je i onaj mladić
kojeg si srela na putu u grad
koji i sam, taj grad,
nije drugo nego raskol
nego poraz
nego raskomadana Neretva

i taj mladić iz autobusa
čitao je Dostojevskog
i baš uporno želio čavrljati o tome
a ti si čitala svoje
nešto mlađe ali jednako krvavo
i nisi mu htjela reći
da predaješ književnost na sveučilištu
nisi mu htjela reći baš ništa o sebi
čak ni to da si tada
na usporednom sjedalu autobusa
u njegovim očima vidjela raširen
raskoljen pogled
Porfirija Petroviča

i bio je taj grad u koji si se uputila bez razloga
i bio je most u tom gradu
rascijepljen
raskrečen
i bio je Hajrudin
graditelj
i bili su oni koji ruše
znajući da je brzina stida
sporija od brzine ruke

i bila je jedna druga ruka
u Radimlji
i bio je raskoljen kamen
i onaj filigran s početka pjesme
u njega uklesan
bijelim dahom ugraviran
o, Rodione Romanoviču
kako se izgovara Palmira
kako se izgovara Sibir, Bosna,
i kojim si koncem na koncu prošio jezik
spojio taj rascijep glasnica
opšio usne
kojim srebrenim koncem
na srebrnoj koži
kirurški savršen zahvat
samo je pauku vidljiv

pa ti iz usta sada teče
još samo prozirna nit
sakrivaš je u kut sobe
sakrivaš se u kut sobe
zapaučen
zacrnjen u se

CHANGING OF THE SEASONS

četvrtak , 01.10.2015.

kada ne mogu govoriti ljudskim jezikom
preuzmem glas ptica:
probudi me u zoru iskričav zvuk
koji se istodobno ulijeva u pužnicu
i izlijeva iz nje
i ja ne znam više jesam li čovjek
ili cvrkut

vani je obično hladno, ali dovoljno toplo
da se može živjeti, disati
ono prijelazno razdoblje
changing of the seasons
o kojem pjeva Ane Brun
nepodnošljivo plavim glasom
koji me uvijek pretvori u nešto drugo
čak i onda kada postajem ono što sam već bila
i kada sama sebe obnavljam u sjećanju

jer postoje takva vremena, dani
u kojima se rubovi tale i nestaju
i čovjek može biti vrabac, nogometna lopta
ili drvo
može biti i onaj dječak koji ti izranja u sjećanju
ona propuštena prilika koja te skrenula na neki put
koji te skrenuo na put
te skrenuo na put
i vrlo brzo ti se zavrti u glavi
proguta te vlastito trajanje
taj labirint iščašenih dana
kojim više ni u mislima ne možeš proći

u te tople hladne dane
obnavljamo u sebi muzej prošlih sezona
izlošci su napukli, okrhnuti, nepotpuni
prašni i oronuli od korištenja
dok duh nespokoja uporno šeće uz sva lica
za koja znamo da ih žele razgledati:
nespokoj je jedini osjećaj bez roka trajanja
i ti se pitaš ponovo
po stoti put
postoji li to mjesto
na kojem ga moguće zaboraviti

osim u glasu ptica
koje ulijeću u uho
kao u krošnju
kao u novi početak

POGLED

subota , 06.06.2015.

gledam te kroz rupicu u vremenu
iz svoje
u tvoju vremensku sobu
iz komore u komoru
iz sutra u danas
iz danas u nekoć davno
i ne prepoznajem nam više lica
ni obrise
ni godove na rukama
samo glasove još uvijek znam
čujem ih kao što se čuje ritam
kojim proljeće otkucava pod vratom
čujem ga u unutarnjem uhu
kao cvrčka
jeku ukradenu od davnih planina
od prahistorije u kojoj smo se znali
bez svijesti
kao što se gliste znaju
ili kiša

izmrvilo nas od tada
uzrnilo
jer ljudi i nisu drugo
nego porozan papir
istrgnut iz bilježnice
i eto nas već u prašini i pijesku
eto nas začvorene u kamenu
nemoj tugovati, rado bih ti rekla,
no sve oko mene govori istu misao
da se more pretvara u sol
i unatoč valovima
i sol ostaje na hridi
i čeka neke bose noge
čije će tabane izgristi
nosim ti glas kao da je tijelo
kada je već tijelo daleki kamen
nosim ga kao što školjka nosi
svoju nagost u sebi
snove i strah istodobno
pa ga drobim kao lovorov list
i dlan prinosim nosnicama
i miris daljine zamiriše u dušniku
incognito
je li to ona davna daljina
suha i prežaljena već jednom
ili neka nova koja viri iz budućnosti
ogoljenih skuta

zašto vremena nosimo u sebi
kao što se nose krvna zrnca
ili prehlada
ili loši geni
zašto te ne mogu prosuti niz padinu
prosuti u proljetnu šumu
prosuti u neko buduće ljeto
kada ću te se s mirom sjećati
kao što se misli na djetinjstvo
ili na početke

gledam nas kroz rupicu u vremenu
i doista, ono je jedino koje je pogrešno

TRAVANJ, CESTA

nedjelja , 26.04.2015.

cesta travnja je žuta
i vodi u nešto što osjećaš
a ne možeš dotaknuti;
kao neki zlatan dan
što ga ni jedne oči još nisu vidjele
a svaku je zjenu barem jednom okupao:
svaku žutu pjegu
u nekom žutom snu
u nekoj blistavoj misli

cesta travnja na svom kraju
ima sunce;
i sunce ti svijetli u oči
i svijet ti titra u njima
i čežnja ti bridi u prstima
i ništa ne vidiš
jer sve je iskra
jer sve je zvijezda
i sve je žuto

žuto je boja livada
kojom nam travanj obrasta snove
žuto je boja ludila
kojim nas riječi suputnika
pronalaze u samoći
žuto je boja moći
i nemoći
boja ljubavnika i ljubomore
na sva svoja lica
koja nikada nećeš upoznati

travanj
cesta
široka šuma
i uzak čovjek;
kako to može zajedno?

titranjem žutog
peludom kojim posipamo trajanje
sanjajući snove u snu
sklanjajući se u žutu skrovitost
iluziju proljeća

TIHI KRUGOVI

ponedjeljak , 23.03.2015.

smrt postaje uznemirujuća
kada izađe iz rutine
kaže on.
vani sunce slavi martovske ide
lepršava krila pjevaju u koru
noga pred nogu
ne pitajući za razlog;
odbljesak dana
u glatkom licu cipele.
mart ima oblik kruga
krug ima oblik krošnje
krošnja ima oblik pripadanja
ono ne zna za početke.
i tako uvijek iznova
slušam tu malu tišinu
kako nestaje u drugoj tišini
malu pjesmu
kako je preplavljuje druga pjesma.

a krošnja vrisne svoje ruke
i samo je još ponekad krug;
ja sam i dalje čovjek tišine
kojeg zateže obraz šutnje.

OŽUJAK, RUBOVI

subota , 14.03.2015.

okrećem glavu od jednog do drugog lica
i nigdje ne nalazim ono što mi je potrebno.
oči gledaju kao iza stakla
nijeme u hladnoći kristala.
vani je led i inje
i smežurano sunce što u prvom udahu drhće
između tame i dodira
između smrti i zbilje.

ožujak je mjesec ruba
koji nas gole ostavlja u smrznutoj travi.
udove pretvara u nepomičnost
pogled u okamenjenu prošlost
kosu u nadgrobni spomenik
čije se bridovi utiskuju
u humak vremena što će doći.

rubovi
rasparene sjene
ivice što se drobe
provalije nad kojima se vrtoglavimo
pa se ne prevagnemo
pa se prevagnemo
rubovi
rubni ljudi.

VELJAČA, PTICE

nedjelja , 15.02.2015.

već nekoliko jutara
čujem ptice kako pjevaju u jatima
jato-zvuk ulijeće kroz prozor
kao da i ne pjeva ptica
nego okrugla bjelina koja se nadvila nad svitanje
pa kako je to moguće, čudim se
ptice nikada nisu pjevale tako okruglo
kao velik avion nadnesen nad gradom
i sve je jedna velika čelična pjesma
s raširenim krilima koja urastaju u dan

ptice su oduvijek voljele zrak veljače
no bile su to raspršene crne točke
titrave note
sada su bijela divovska jedra
bile su kao neka zračna cesta što pulsira pred nama
recimo, kada sam ono jednom
bilo mi je šesnaest
pisala priču o klaunima koji žive vječno
dvojeći nad odlukom treba li ptica koju spominjem
biti galeb ili gavran
ili ono devedeset i osme
dok sam kroz autobusno staklo gledala nebo
klizeći u jednu zaljubljenu bolničku sobu
oblaci su toga dana imali oblik lavice
bili su njezino ružičasto rebro
i ptice su pod njima bile ružičaste
kao rasprsnute sjemenke

veljača je ove godine lišena boje
ali prepunjena zvukom
veljača je slijepi orkestar
kao onaj bijeli sindrom o kojem piše Saramago
(da vjerujem u pakao, zamišljala bih ga baš tako
kao mlijeko pocrnjelo od dna)
veljača je sada kao baba Jaga
stostrukog lica
i nitko ne zna koje je pravo
interpretacija je bezbroj
a ti svejedno šećeš šumom koju si skrojila
od zakukuljenih staza, grmlja i lišća
i ne bojiš se više ni babe Zime
ni kolibe od kostiju
ni koštanih nogu
ovješenih staračkih prsiju
kljuna koji kljuca
kljuca
ti znaš
Ježi baba je samo stara
poluslijepa ptica
a ti si oduvijek znala sa pticama
jednu bi sakrila u dlan
drugu vjetrila na ramenu
treću slušala pred zoru
u gluhe sate kada nitko ne čuje
kada postoje samo ptica i nebo
tama i zvuk
taj gutljaj razlivene pjesme
veljača

NEZNANJE

srijeda , 28.01.2015.

jutro ne zna
da je večer zaton koji iščekujem
dok se pijesak suhih minuta
hvata za grubu kožu dana

stablo ne zna
da u davno doba bijah krošnja
da je dvorac od lišća moje ime
i moja oporuka

moja sestra ne zna
da je ona moj neprežaljeni planet
klackalica beskrajnih uzaludnosti
s oba prizemljena kraka

ona ne zna
da je moja prijateljska luka
i nijemo prekoravanje
mnogo toga što nikada neću moći izgovoriti
istodobno

ti ne znaš
da ima toliko potreba
koliko i ljudi što zahvaćamo pogledom
i da svako lice dodiruje
jednu malu
gladnu točku
u nama

CRNO SUNCE

četvrtak , 22.01.2015.

njezino je ime julia
a knjiga joj se zove crno sunce
i premda smo se srele još davne
brucoške godine
u vremenima kada sam sa strahopoštovanjem
izgovarala intertekstualnost
polako i samouvjereno
baš onako kao da srčeš
vreo čaj iz vruće šalice
ne znajući da ću gordu imenicu
poslije i sama ljuštiti
glasom, olovkom
sigurnom kretnjom domaćice
koja ljušti luk u mirnoj kuhinji
i premda smo se znale
i premda smo se kružno skidale u režnjevima
to crno sunce zapeklo me sada u grlu
crno kao magija
sunce kao opijum
kao titrava srž
kojoj ne mogu umaknuti
i znala sam u trenu
da je njezin naslov
i moj naslov
a njezina knjiga
moja pjesma
i sjetih se opet marine
pjesnikinje
marine čija je majka
također govorila o suncu
rekla da će joj na koncu biti žao
samo zbog sunca
zbog sunca i muzike

julia, julia
zašto mi tvoje crno sunce
sjeda na tjeme
dok u glatkom krugu
vidim muški dlan
kako bijel
klizi niz bedro
je li to zbog otrova riječi
depresija i melankolija
u koje se tekstom zaodijevaš tako besramno
kao ljetnom haljinom
a ja ti zavidim
dok nosim i dalje to crno sunce
ispod grla
znam, mnogi ga nose tako
jesi li sretna kada se probudiš ujutro
pitala je ona žena na filmu
nisam, rekla je normalnim tonom
no to je samo na filmu
u stvarnosti ljudi priznaju da su kriminalci
pervertiti
špijuni
ali ne govore o tome kako se bude
i na što prvo pomisle
kada pogledaju kroz prozor
i vide kako nebo pada u krpicama
poput latica
kako nebo samo sebe drobi
sretni
nesretni
otpisani
ljudi nisu stabla
da se omataju cvjetovima
ljudi žive u svojim krugovima
šute i kad govore
crno sunce
julia
hoćeš li mi oprostiti to crno sunce
izvadit ću ga iz košulje
staviti na lančić
razapeti u krošnje
dosadilo mi šutjeti
a neprestano govoriti
bit ću krijumčar
ubojica
kockar
samo da mu rubove otkrijem
već ih vidim
kako nagrizaju papir