Alžbeta Bathory, 05.10.2012. 23:27 Svatko misli da prepoznaje glas slobode, no zna li ga svatko prepoznati? Mislim da je čovjek, unatoč svijesti o postojanju slobode, duboko u sebi i dalje neslobodno biće. I kad može iznaći drugačiji način (Sizif), svjestan da može ostaviti kamen i otšetati dalje, on će ga i dalje nastaviti gurati zato što mu se kroz odgoj usađuje svijest o kazni koja slijedi ako se ne poštuju pravila. Ili možda zbog niza okolnosti koje bi mogle imati negativne posljedice na njegovu odluku da otšeće u slobodu.
Sloboda je apstrakcija u potpunosti razumljiva tek rijetkima. I sve kolektivne slobode mogu biti ispunjene, ali pojedinac se duboko u sebi može istovremeno osjećati neslobodnim.
Čak je i rođenje već predodređeno nečijom voljom, odlukom; može li se onda zbilja govoriti o apsolutnoj slobodi?

pero u šaci, 06.10.2012. 02:17 Opa!
Ti bome ne okolišaš! Prvi post, pa odmah ravno u glavu! :)
Idem onda i ja tako. Nemoguće je biti Slobodan, s velikim početnim slovom. Ne mislim na ime, nego na apsolutnost. :) Svi živimo ograničene, uvjetne živote, i s time se valja pomiriti. Postoji, međutim, sputanost i sputanost. Na neke sputanosti pristajem, sliježući ramenima, a nekima se odupirem. Odupirem se, riskirat ću izraz, idealizmima koji me hoće porobiti. (Mogli bismo govoriti i o ikonografiji, neki nazočni će znati što mi je na umu. ;))
Jung je govorio o personi, a Heidegger o ''bezličnom Se'' (das Man): ''Kao bezlično Se vazda već živim pod nezamjetnom vladavinom Drugoga.'' Pritom: ''Svatko je Drugi i nijedan on sâm.'' ''Prvotno 'ja jesam', ne u smislu vlastitog Sebe, nego Drugih na način bezličnog Se. Iz ovoga naovamo i kao ovaj bivam 'sebi' prvotno 'dan'.''
To znači da naše najosobnije forme (držanja, kretanja, govorenja, mišljenja, osjećanja, svega) uopće nisu naše, nego su nam nametnute izvana. ''Ja'' našeg tu-bitka nije stvarno naše vlastito, autentično, nego nam je unaprijed dano, izvana. Tvoje ''ja'' već su prethodno izradili uvjeti tvog života, proces tvog razvoja i posađenosti u neki okoliš, onakav si kakvim te stvorilo i odredilo tvoje društveno okruženje, sredina iz koje si izrastao, sa sviješću sputanom činjenicom te pripadnosti. Čovjek kao determinirani proizvod svojih okolnosti.
Učvršćujući se u tom vanjskom ''ja'', učvršćuješ se jedino u vlastitoj deformiranosti.
Zato je potrebno labaviti se. To su ti kulturni idealizmi koji me hoće porobiti, a ja im se nastojim oduprijeti. Pitanje slobode za mene je prije svega to pitanje. Zato i volim Ferdydurke - kad već čitaš tamo kod sebe, Buba (eto ti još malo motivacije za svladavanje slovenskog :)) - koji je knjiga drito o tome - Njuška i Guza su Gombrowiczevi termini za problem persone. On ga je tu, spreman sam staviti ruku u vatru, predočio jasnije i supstancijalnije od Junga, Sartrea i Heideggera zajedno.
No, kao što rekoh gore, ne može se nikada biti u potpunosti autentično ja, sam svoj, slobodan za arete, slobodan od izvana nametnute forme (neka uvijek postoji). Zato postoji drugi recept: presudna stvar je zadržati unutarnju distancu spram forme, biti svjestan da se radi o izvana nametnutoj, a ne tvojoj rođenoj. Tek tada, kad se više ne poistovjećuješ sa svojom formom, možeš ju manje ozbiljno shvaćati i biti spram nje labaviji, emacipiraniji, izboriti si slobodan prostor, osloboditi se podzemne ideologije koja ti je pritiskala svijest.
Što je najbolja definicija ideologije: internalizirana kontrola ponašanja. Dobrovoljno ropstvo. Kad smo već ovih dana (opet kod Bube) na Vrlom novom svijetu: ''Stvarno djelotvorna totalitarna država bila bi ona u kojoj svemoćna izvršna vlast političkih glavešina i njihove vojske upravljača kontrolira populaciju robova koje nije potrebno prisiljavati, jer oni vole svoje robovanje. U današnjim totalitarnim državama, zadaća da robovi zavole svoje robovanje dodijeljena je ministarstvima promidžbe, masmedijima i učiteljima.'' Ideološki moment, koji omogućava silovanje, počiva na njegovoj prikrivenoj prirodi: žrtva uopće ne primjećuje da biva silovana. Dakle, kad i sam iskreno pušiš to, i grize te savjest ako ne ispunjavaš normu. Većina usužnjenih nema osjećaj da su usužnjeni - vole svoje lance. Iskreno su lažni - samozaborav u nametnutoj stilizaciji: ''jastvo'' koje je umrtvljeno nataknutim mu omotačem ''persone''.
U jednom Sinju se, recimo, svi časni sinjski muškarci okupljaju u znak podrške izvjesnom M.N. (dokazanom masovnom ubojici) ne zato što bi autonomnim procesom svaki pojedinačno došao do samostalnog zaključka da je to ispravan postupak, već kolektivno, svi odjednom, zato što je u sinjskom zraku unaprijed poznato da je to ispravan postupak. Ali kada bi neki sinjski muškarac svoje službeno ''ja'', koje je norac, osjetio kao nešto što mu je izvana stvoreno i nametnuto, kada bi postao svjestan da tu nije riječ o njegovom pravom ''jastvu'' nego samo o društveno i kulturalno posredovanoj ''personi'', Njuški, koju se može oblačiti i skidati poput hlača, istog trenutka bi se prestao s njom poistovjećivati, prestao bi se u tome previše ozbiljno shvaćati, i stekao bi unutarnju distancu spram norca u sebi. Usužnjenje je moguće samo dok se ostaje nesvjesnim igre, bez distance prema svom društvenom ''ja'', uvjerenim da je baš ono tvoje pravo autentično lice (uopće ne silovano).

pero u šaci, 06.10.2012. 02:27 Potpuno neokaljano ''jastvo'' je, međutim, suviše filozofski problem. Nema toga u realnom svijetu. Ali ništa zato. Formula autentičnosti nije ''budi onaj koji jesi'' (iluzija), već ''praviš se da si onaj koji si'' (budi toga svjestan, kao glumac koji zna da je o glumi riječ). Recept ne glasi ''biti svoj'', nego ''HTJETI biti svoj''. Ta autorefleksija je sve što se može - kao svojevrsna autentičnost drugog reda - ali to je i sve što je potrebno. Osvijestiti vlastitu neautentičnost.
Časni sinjski muškarac vjerovatno nikada u životu, kao ni bilo tko od nas, neće dostići stanje čistog ''jastva'' u nerazrijeđenom stanju. Ali ono što bi mogao je barem prestati biti norac, osjetiti svoju sadašnju ''personu'' kao nešto što neće, što ne želi, što ga siluje i od čega bi se volio emancipirati, izbaciti to iz svog sistema - istinabog, lišen iluzija, svjestan da od ove može pobjeći jedino u neku drugu ''personu'', ali ipak s vedrom mišlju: da će i od te bježati.
Završit ću zadnjim riječima iz Ferdydurke: ''A sad dolazite njuške! Ne, ne opraštam se od vas, tuđe i nepoznate face tuđih i nepoznatih tipova koji ćete me čitati, zdravo da ste, zdravo čarobne kitice dijelova tijela, tek sada nek počne - dođite i pristupite mi, počnite sa svojim gužvanjem, napravite mi novu njušku da bih opet morao bježati od vas u druge ljude i juriti, juriti, juriti kroz cijelo čovječanstvo. Jer se od njuške ne može pobjeći, već samo u drugu njušku, a od čovjeka se može sakriti jedino u zagrljaju drugog čovjeka. A od guze se uopće ne može pobjeći. Gonite me ako hoćete. Bježim s njuškom u rukama.''

Alžbeta Bathory, 06.10.2012. 10:09 In na koncu konca:
"Konec, ho-ruk,
kdor je to čital, je čuk!"

pero u šaci, 06.10.2012. 11:21 ''Evo kraja ipak
Tko pročita - šipak!''
(Zdravko Malić, Mladost, Zagreb, 1965.)

''Doterasmo stvar do ruba,
Ko pročita - taj je truba!''
(Uglješa Radnović, Nolit, Beograd, 1981.)

Ama Gi, 06.10.2012. 12:48 BUBA - slažem se s tobom da je apsolutna sloboda nemoguća. I nije to samo stvar odgoja, već nešto što proizlazi iz logike same situacije (u svojoj biti apsurdne) u koju smo bačeni . Upravo to što nas nitko nije pitao želimo li biti rođeni, tj. što u toj elementarnoj stvari za nas nije bilo ni najmanje slobode izbora, kao što je uglavnom nema ni vezano uz pitanje našega odlaska (premda tu, potrebno je biti iskren, izbor uvijek postoji, koliko god možda nepravedan bio jer se on nikada ne može ticati isključivo nas samih), potvrda je tog paradoksa slobode u neslobodi. Međutim, odmaknemo li se od tih rubnih točaka egzistencije i orijentiramo samo na ono što život pojedinca u svom svakodnevnom trajanju jest, također je jasno da apsolutna sloboda nije moguća. Ona bi bila moguća samo u jednom jedinom slučaju - u slučaju sa je čovjek sam na svijetu, i to u svijetu očišćenom od ikakvog konteksta. Samo tada, kada bi se bivanje svodilo na onoga koji biva, možda bismo i mogli govoriti o slobodi. No, u toj hipotetičkoj situaciji krug bi istodobno odmah bio i zaokružen - jer što da se bira, kada nema izbora koji je pred nama, tj. kada nemaš ništa za birati (jer nema konteksta). Bilo bi to svojevrsno stanje vakuuma, koje bi i opet, samo na sasvim suprotan način, isključivalo slobodu. Ovako, samim time što smo uključeni u mrežu suodnosa s drugima, i društva generalno, možemo samo uvjetno i ograničeno biti slobodni. Mislim, međutim, da ključna stvar nije "odšetati u slobodu", nego upravo omogućiti sebi potrebu i uvjete da toj slobodi osiguraš mjesto unutar samoga sebe. Drugim riječima, to je ono što Pero u šaci navodi - ako i ne biti svoj (jer to nikada do kraja nije moguće), a ono barem htjeti biti svoj i samo svoj. I zadržati svijest o tome, čak i onda kada se u tome, možda, spotakneš :)

Ama Gi, 06.10.2012. 13:33 PERO - slažem se sa svime, no hvatam se tek za ono što mi se čini osobito ključnim - za glagol labaviti se (potvrđujući si ujedno, treći put u kratko vrijeme, tvoje majstorstvo na polju zanimljivih glagola ;)) Labavljenje okova nametnutih formi (koje se često uslijed svoje stereotipnosti, osobito kada se udruže s patetičnim pristupom, štoviše, pretvaraju i u životne kič-forme), jedino je što preostaje pojedincu koji je svjestan paradoksalne situacije koju sam opisala u odgovoru Bubi - slobode u neslobodi. Kada bolje razmislim, čini mi se da je to osnovno što neprestano radim, i to na svim životnim razinama, od najprivatnije do one najjavnije - labavim se od formi, ne bih li barem tako sačuvala svoju "slobodu" u mreži koja samom logikom kako je postavljena, tijekom cijele naše životne kronologije, tu slobodu guta i potire. Silovanje, kako ga nazivaš, događa se na svim razinama, pri čemu su obično najmučnije one koje su najperfidnije, one koje idu pod krinkom različitih "idealizama", "tradicija", "običaja", pri čemu nastaju situacije da ljudi koji nisu na prvu loptu tvoji neprijatelji - već dapače, obrazovani i kulturni ljudi, poznanici, prijatelji, članovi obitelji - na neki način postaju "siledžije" a da toga nisu uvijek ni svjesni, samim time što su upali u mrežu koja je zavladala njime. Tj. samim time što se nisu pokušali olabaviti. Točnije, što nisu pokušali (a nisu vjerojatno stoga jer je nisu ni svjesni) pokušali sebe izmaknuti njoj. Osobno, kao što rekoh, to činim svakodnevno, na mnogim razinama, i koliko se sjećam, gotovo oduvijek. Pri tome ne želim reći da je takva pozicija herojska ili imalo romantična, upravo suprotno. Klizeći iz jednog odmaka u drugi (ili njegova pokušaja, jer nisu svi uspješni), iz jednog osobnog prevrednovanja u drugo, zapravo ne činimo drugo nego ono što Lacan vidi kao beskonačan niz označavanja. On je kao takav, sam po sebi, također u apsolutnom smislu apsurdan, jer konačan označitelj ne može biti pronađen. Sve spašava samo jedna stvar koju, mislim, nisi spomenuo u svom izvrsnom razlaganju - radost koja proizlazi ne iz činjenice da je objekt (u ovom slučaju sloboda) sam po sebi dohvatljiv, već upravo uz svijesti da nije, ali da igra stalnih odmaka i traganja samim time nije ništa manje zanimljiva. To je, možda, pomalo nalik onome što Camus naziva slobodom volje, koja nam jedina omogućuje da nadvladamo "sudbinu". Jedino što je on imenuje prezirom, a meni je draža opcija humorne i ludičke perspektive. Drugim riječima, to što znam da se netko poigrao sa mnom, i stavio me samim rođenjem u svojevrsnu pat poziciju, neće umanjiti radost te iste igre. Zato i volim onaj stih iz pjesme "Blasphemous rumours" (Depeche Mode) - "I expect to find Him laughing..." Drugim riječima, ako potrđujem/hrabrim homo ludensa u sebi i onima oko sebe, draže mi je i Onoga ili Ono što je izvan tog pojedinačnog ludičkog principa, zamisliti kao onoga koji se igra...

Ama Gi, 06.10.2012. 13:39 Konac djelo krasi, a svak 'ko dođe do ruba - bio Pero, bila Buba - nije truba, nije truba! ;))

svenadamewin, 06.10.2012. 20:47 sve vas begenišem, draga djeco, kako ne bih, kako ne bih, kad vas vidim ovako umno raspjevane i rascvrkutane, oće suze da grunu starom svenu od milošte.
a slažem se sto na sto sa homo ludicom. neka camus prezire zlu sudbu, ja bih radije igru. ili da pitamo spartaka što on misli?

Ama Gi, 07.10.2012. 09:13 SVENE SVENOVSKI - veliki ti pozdrav i hvala na pohodu! Duboki poklon tvojim rečenicama, ne samo od mene nego, vjerujem, i od cijele raspjevane ekipe :) Jer, ima li što veće nego kada o igri progovori njezin bard nad bardovima... ;)) (H)ludica se slaže s tobom sto na sto, a što bi rekao Spartak, hm... tko zna? Ako ništa drugo, on je barem znao natkriliti "sudbinu" - akcijom. Je li je pri tom prezirao, ili se (uz to) i igrao, nema druge nego da ga pitamo :)

Neverin, 08.10.2012. 23:32 razmišljao sam da odgovorim sa povećim traktatom ali čini mi se da je stvar vrlo jednostavna u teoriji barem. Sloboda je ko i ljubav ako se držiš one da ne radiš drugima ono što ne bi volio da rade drugi tebi i da voliš svoga bližnjega kao što voliš samog sebe. Sloboda je pogriješiti isto tako. Zato svatko ima pravo učiniti sa svojim životom što mu se prohtije, jedino ta odluka ne smie imati posljedice po druge.

Ama Gi, 09.10.2012. 22:47 NEVERINE - "Zato svatko ima pravo učiniti sa svojim životom što mu se prohtije, jedino ta odluka ne smije imati posljedice po druge" - provesti to, čista je utopija. Već u trenutku kad dolazimo na svijet ne dolazimo nezavisni i bez posljedica za druge (dapače, tako je već i prije trenutka rođenja), a kamoli da bi se to moglo provoditi tijekom života koji i nije drugo nego mreža odnosa s drugima. I vrlo banalne odluke imaju posljedice za druge, a o onima ozbiljnijima da i ne govorimo. To, naravno, ne znači da ih (ponekad) ne bi trebalo donositi. Upravo iz toga i proizlazi složenost i zanimljivost ove teme - iz toga da, nažalost, ne stoje jednostavne tvrdnje (kao što je, primjerice, ova koju su naveo), baš kao što i nema apsolutne slobode. Slobodu prije svega vidim kao prostor da se slobodno misli i osjeća unutra sebe samoga - nešto kao "biti sukladan sam sa sobom". Prostor djelovanja već je nešto drugo - tu je gotovo nemoguće pomaknuti jednu očicu a da se ne bi zatresla, ili barem pomakla, i mreža kao takva. Slično paukovoj - jer pauk vješto upravlja čak i onim dijelovima mreže koje izravno ne dodiruje.

Neverin, 09.10.2012. 23:53 da, suludo je očekivati da ćemo proći kroz livadu bez da zgazimo ijednu travcu

pero u šaci, 10.10.2012. 01:50 Camus mi je vrlo blizak u onom dijelu u kojem mu ''prihvaćanje apsurda'' ne znači očajavanje nad tom činjenicom, nego upravo suprotno: kad jednom prestane sa sanjarenjima o onostranom vječnom životu, može se 'apsurdni čovjek' (Sizif) potpunije posvetiti ovom životu, (u samoj njegovoj apsurdnosti pronaći sreću, itd.).
Nauk o apsurdnosti života mu dođe ne kao derogiranje, nego davanje na vrijednosti zemaljskoj egzistenciji - to je taj paradoks koji mijenja perspektivu. Ako je to jedino što imamo - bez ikakve svrhe u pozadini - što ima vrijednije? Lakoća mu daje na težini.
Razmišljanje zdravo u svom suprotstavljanju bilo kakvom teleološkom tumačenju. To je hedonistički kredo: prekrižimo iz života i iza života sve Ciljeve i posvetimo se naprosto ''prkosnom'' uživanju u njemu (izvlačenju što se izvući da).
''Poezija postojanja'' se, kako kaže Kundera, nalazi u principu digresije, a ne u trci ka cilju (u životu kao i u umjetnosti i filozofiji). ''Zar je sve što nije luda trka za konačnim raspletom, gnjavaža? Dok žvačeš ovaj divni batak, možda se dosađuješ? Žuriš prema cilju? Naprotiv, hoćeš da patka ulazi u tebe što sporije i da njezin okus nikad ne prestane. Roman ne treba nalikovati biciklističkoj utrci, nego gozbi sa mnogo jela.''
Padaju mi na pamet Montaigne u svojoj biblioteci u svom zamku ili Epikur koji se povlači u svoj digresijski vrt (no, slično i Diogen, uostalom, samo ne ''u vrtu'', nego ''na suncu'') i suprotstavlja Aristotelu te stoicima u njihovim pretencioznim teleološkim ''brijanjima''.
Digresijsku usporedbu dodatno bih osnažio i podatkom da Camus za možda i najjasniji primjer ''apsurdnog čovjeka'' uzima - Don Juana, dakle, jednog arhetipskog čovjeka digresije. :)
Kao rođeni dokoličar, jako se prepoznajem u tome. Iznad svih ovih šampiona digresije spomenuo bih Rousseaua, na kojem sam odrastao, našavši se u njegovim povjeravanjima, fasciniran posebno upravo onom živom silom opisa igre i dokolice kojima nas je počastio. Izdvojit ću jedan iz Emilea, ne zato što ne bi bilo i dražih mi, nego zbog najveće podudarnosti: ''Vi tvrdite da poznajete vrijednost vremena, pa ne želite gubiti vrijeme. Ne uviđate da je loša upotreba vremena daleko veći gubitak vremena nego potpuni nerad i da je loše poučavano dijete mnogo udaljenije od mudrosti nego kad vidite da provodi svoje najranije godine u neradu! Što? Zar biti sretan za vas ne znači ništa? Zar to nije ništa, da dijete po cijeli dan skače, da se igra i da trči? U cijelom svom životu neće biti tako uposleno. (…) Ne plašite se zato ovog takozvanog besposličenja. Što biste rekli o čovjeku koji nikad ne bi htio spavati, da bi mogao iskoristiti sav život? Rekli biste: 'Ovaj je čovjek budala; on ne uživa u vremenu, nego ga se lišava; da bi izbjegao san, trči smrti ususret.''' Ili evo i jedan fragment iz Ispovijesti: ''Dokolica koju volim nije dokolica lijenčine koji sjedi skrštenih suku, ne radi baš ništa i čak ne misli ništa. Volim besposlicu djeteta koje je neprestano u pokretu, a ništa ne radi, i besposlicu brbljavca koji uvijek nešto bulazni dok mu ruke miruju. Volim se zabavljati svakojakim sitnicama, započeti stotinu stvari i nijednu ne završiti, dolaziti i odlaziti kako mi puhne u glavu, svakog časa mijenjati odluke, pratiti let muhe, vaditi iz zemlje kamenje da bih vidio što je ispod njega, sa svim žarom započeti posao na kojemu bih mogao raditi deset godina, i ostaviti ga se za dvije minute bez žaljenja, ukratko, cijeloga dana švrljati bez cilja i bez reda i u svemu se povoditi samo za trenutačnim hirom.''

Ama Gi, 11.10.2012. 22:35 "Ipak, dođe jedan dan, i čovjek konstatira ili kaže da mu je trideset godina. On na taj način ističe svoju mladost. Ali on se, istog trenutka, postavlja u odnos prema vremenu. U njemu zauzima svoje mjesto. On uviđa da je na izvjesnoj točki jedne krivulje za koju on priznaje da je treba prijeći. On pripada vremenu i, zbog onog užasa koji ga hvata, u njemu prepoznaje svog najgoreg neprijatelja. Sutra, on želi sutra, iako bi ga čitavim svojim bićem morao odbiti. Taj revolt tijela, to je apsurd." (A. Camus, Mit o Sizifu)
Podsjetio si me, Pero, na jedan moj poetsko-prozni tekst (star već par godina) koji sam započela navedenim citatom, a u kojem je sadržaj upravo paradoks koji spominješ - te lakoće koja daje težinu, fascinantne gladi za trajanjem ("prkosnim uživanjem") u kontekstu kada bi, možda, bili ispunjeni svi uvjeti da ne bude tako. Dao si mi ideju, moguće ću baš taj tekst postaviti za svoj sljedeći post... :) Što se tiče "dokoličarenja", jako se dobro prepoznajem u tome. Ne sjećam se da sam ikada patila od dosade, dapače, no s druge strane rad po rasporedima, šablonama i planovima nešto je čemu umičem kada god mogu ;)

Wall, 12.10.2012. 11:06 iz moje perspektive, čini mi se da Sloboda može biti samo Pojedinačna i još uže - Sloboda Izbora. dobro si počela Štulićem; njegov primjer je odličan dokaz mojeg uvjerenja o slobodi - on sam je izabrao; brojne svoje izbore živi (ne samo oslobođen hr društva, izbora nacije/ pripadanja, hr tantijema, slave i kultnog statusa); on slobodno bira ostatak života raditi slobodno ono što on voli/cijeni, a ne ono što društvo valorizira, ili nameće... prevoditi Homera-ima li uzaludnijeg ili slobodnijeg izbora danas? kod mene, svoju slobodu (izbora) svakodnevno stavljam u pogon, ali i na kušnju-slobdono pristajući na štošta, svašta i koješta, ali i slobodno birajući da izbjegnem, ili pljunem na stotine drugih izbora, djelovanja, normi (i čopora koji ih prakticiraju)

Ama Gi, 13.10.2012. 12:12 WALLE - hvala na posjeti! Slažem se, sloboda se uvijek mjeri kroz optiku pojedinačnog, čak i onda kada se, tobože, radi o tzv. kolektivnim slobodama. A mogućnost izbora je u samoj definiciji pojma. Štulić (svojevrstan "fantom slobode :)), nije stavljen slučajno. Pokušavajući slobodu živjeti u praksi, svoja promišljanja je i eksplicitno manifestirao u tekstovima koja je pisao. Odlazak u egzil, u odmak i "nevidljivost", podrazumijeva, premda možda paradoksalno, veću slobodu od onoga "biti prisutan" u kolektivnim stremljenjima i svjetonazorima. A njegov Homer me oduvijek fascinirao, možda tim više jer se radi o nečemu što mu nije struka ni profesija, štoviše, o prijevodu koji je po sve sudeći prilično loš :)) Ali to i jest sloboda biranja, sloboda htijenja ostati usklađen sam sa sobom (a ne s većinom). Oduvijek sam zazirala od svjetonazora mase i/ili većine i doista, Gauss me praktički još nikada nije iznevjerio kao dobar pokazetelj za ono što ne valja, samim time što je većinski prihvaćeno (od čopora, kao što kažeš :). Počevši od književnog polja, što mi je prvi interes (i profesionalni i osobni), preko razine političkih mišljenja pa do najbanalnije svakodnevne razine. No nema druge - pljunuti na njihove izbore (makar i u sebi - jer, što bi Pero rekao, najvažnije je HTJETI biti svoj) i nastaviti misliti po svome ;)

Neverin, 14.10.2012. 10:04 a još uvijek imaš samo jedan komentar :) pere me uzbuđenje, danas prespavat u Zg i sutra onda odmah na teren kopati grobove kod crkve sv.Jeronima :) jupi

Ama Gi, 14.10.2012. 18:51 NEVERINE - više nemam :)) A s grobovima samo polako, Jeronim i ekipa se unaprijed preokreću u grobu :)