DANSE MACABRE
subota , 24.09.2016.nikad nisi voljela anđele
ta mala okrugla bića na baroknim kupolama
bijele urese grobova
(kao da se smrt, baš kao i život, mogu ukrasiti)
te zlatom optočene dječake s oltara
anđele-slike
anđele-vaze
anđele s čestitki svih oblika, vrsta i namjena
anđele rođenja
krštenja
ljubavi
anđele s knjigama, strijelama, frulama
anđele s kovrčama
dugim trepavicama
anđele s naslovnica, molitava, albuma
zaštitnike u starim hollywoodskim filmovima.
možda je do krila – jer znala si, ništa ne može zamijeniti ptice
možda do eternih usana – jer znala si, nema do vreline daha
možda do neba – jer nema oblaka do onih od zemlje i pijeska.
a onda, u tu sobu starice od devedeset i sitno
u zagušljivu sobu staračkoga doma
baš kada si joj po stoti put uprla pogled u ruke
čudeći se kako u starosti
postajemo nalik leptiru
paučini
inkunabuli
postajemo nalik svemu, samo ne mesu i zemlji,
tada, u to ljetno popodne,
u sobu je ušlo biće koje nisi mogla vidjeti.
baka je okrenula glavu,
ona koja godinama boluje od alzheimera
i koja ne zna ni svoje ime,
pa mirno, skoro veselo rekla: gle, Smrt mi se smeje!
i znala si tada
u tom trenutku satkanom od žmaraka
da jedini anđeo koji postoji
jest anđeo riječi
duh koji otvara usta dementnim staricama
tijelima svedenima na čekanje
(da, baš onakvo kakvo zadesi kovčeg na željezničkom kolodvoru):
čekanje u tišini
bez boje i glasa.
„Et in Arcadia ego“
rekla je tog dana Smrt.
„Et in Arcadia ego“
rekao je tog dana anđeo.
sjetila si se toga
godinu dana kasnije
na zalazu jednog drugog ljeta
čitajući stihove koji tako često izgovaraju
angeo
da, baš anđeo s G
dišu tog anđela od gline i zemlje
i znala si opet
u tim trenucima satkanim od žmaraka
da je to isto ono biće
iz sobe tvoje bake
(koja ne zna ni svoje ime, ni dob,
a kamoli tvoje ime,
i zašto joj tako uporno dolaziš u posjetu)
zalutalo u tuđe pjesme.
i kako da sada prezireš anđele
kako da ih ne obojiš po svim tim slojevima žbuke
bojama zemlje otpornima na vapno,
kao oni na Škrilinah, kod Berama,
i uhvatiš ruku pod ruku
ritmom truba, kosa i kosti.
komentiraj (10) * ispiši * #
Ama Gi, 24.09.2016. 15:40 angeo.......
double-trouble, 24.09.2016. 23:28 Da, bas u toj nekoj fazi (ne) zivota, covijek postane samo tijelo svedeno na cekanje smrti.
Bi li bilo humanije i "prirodnije" dy covijek ode lskse i bez patnje - zasluzio je
alkion, 24.10.2016. 17:31 Ples mrtvaca je srednjovjekovna ikonografska tema u umjetnosti koja prenosi poruku jednakosti svih ljudi pred smrću te prikazuje povorku živućih ljudi koje flankiraju kosturi.
Kosturi plešu oko svojih partnera, povlače ih, zadirkuju i oponašaju. Povorku najčešće predvodi papa iza kojeg se nižu likovi kardinala, biskupa, kraljeva, plemića i ostalih ljudi koji se redaju prema položaju na društvenoj piramidi. Svaki par popraćen je dijalogom između smrti i žrtve iz kojeg se može vidjeti koliko su likovi pripremljeni na smrt.
Danse macabre (ples mrtvaca,smrti, mrtvih...) imao je utjecaja na moderni svijet, a laici po pitanju umjetnosti često naziv ove teme povezuju sa skladbom Camillea Saint-Saënsa iz 1874. godine. U njegovoj simfoniji glazbala i zvukovi evociraju određene osjećaje kao što su na primjer ksilofon koji dočarava zvuk plesa kostura i puhački instrumenti koji podsjećaju na tekstove Apokalipse svetog Ivana.
U Beramu (Istra) je jedna od rijetkih i dobro sačuvanih fresaka (Vincent iz Kastva). Oštećena je probijanjem dvaju prozora.
Ama, dojmio me se vrlo interesantan spoj Šilera, Goetehea i Pousina (Arkadija - i ja ću jednom biti u njoj) u ovom tvom plesu smrti (mrtvaca ili mrtvih - kako se kome sviđa)....
Ama Gi, 25.10.2016. 00:05 Alkione, ne mogu vjerovati da se referiraš na "Et in Aracadia ego"... VIšekratno pisah, govorih o tome (i znanstveno, i drugačije), no na tu temu još nisam našla sugovornika, čak ni među likovnim znalcima... No mnogo više od Poussina, zanima me Guercinova "Arkadija", ona koja se stoljećima krivo pripisivala Scedoniju, sve dok Voss 1911. nije razriješio tu likovnu zabludu... No, u svakom slučaju, hvala ti! :)
alkion, 25.10.2016. 09:14 Ama, mene je u stvari zaintrigirala ova tvoja koncizna i vrlo precizirana, a tako poetski "otpjevana" poveznica likovnjaka, pjesnika i filozofa. Ako nam je išta u ovom životu, bez obzira na idiličnost Arkadije, zajedničko i ono što nas stavlja u košaru jednakosti, to je svakako smrt (memento mori).
Inače, koliko me sjećanje ne vara, ove riječi: "Et in Aracadia ego" je prvi upotrijebio Vergilije, a kasnije je to postao, da se modernistički izrazim, lajt motiv mnogobrojnim umjetnicima koji su u nekom svom trenutku promišljali o svojoj smrtnosti. A ti i takvi trenuci nas najčešće preplave u trenucima kad je ispred nas neko savršenstvo prirode ili nepojmljivo djelo ljudskih ruku i uma (krajolici isklesani vajarskom rukom prirode, poema koja se pjeva lakoćom shvaćanja, slika koja govori tisuće neizgovorenih riječi...)
Ama Gi, 25.10.2016. 18:40 Alkione, sve znaš, i sa svime se slažem :)
alkion, 08.03.2017. 20:58 Sretan Dan žena.
Potok, 01.04.2017. 07:30 Di si?
Potok, 27.04.2017. 18:34 Hoćemo te novu!
Sarah, 30.12.2017. 09:14 Javi se:-)