MALE SMRTI

Svakome bi trebalo odrediti da putuje s vremena na vrijeme. Čak i više: da nikada ne zastane duže nego što je neophodno. Čovjek nije stablo, vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvaća sve uvjete, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, netko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je prvi početak starenja, jer čovjek je mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu… (M. Selimović: Derviš i smrt)

Već neko vrijeme osjećam zov afričkoga neba. Zovu me i druga mjesta, predjeli, podneblja, nema grada i drvoreda koji me ne zove, no afrička svjetlost u mojoj šarenici upisuje ton kojemu se tek nužnost ili svjestan izbor mogu oduprijeti. Otkada sam prije dvije godine posjetila Cairo, osjetila Cairo u svoj lakoći njegovih teških suprotnosti, u ljepoti bizarnosti koje su jednoglasno, po prvi put u životu, šaptale sasvim jasno: lako je otići, nepodnošljivo je lako otići – otada, dakle, zove me afričko nebo, zemlja i zrak. Zrak koji je topao toliko da se stopalo samo začudi zbog te guste topline u kojoj koraca kao kroz vodu, začudi se stopalo, a začudi se i sandala koja ga obljubljuje.

Odakle ta potreba da se putuje, odakle ta magija novih kronotopa, ta neiscrpna žudnja odlazaka i dolazaka? Je li mapiranje svijeta urođen ili stečen poriv? Rađamo li se svi kao putnici, pa poslije, možda, jedni uspiju čak i izbrusiti, usavršiti žudnju za cestama, a drugi je uspiju izbrisati, izblijediti putem i pretvoriti u palimpsest iz nekog davnog, romantičnog doba? Bilo jedno ili drugo, najbolja, premda sasvim neinovativna metafora kojom je moguće izraziti život, ona je koja ga označuje Putom. No i unutar tog svekolikog Puta – čovjeka, društva, prirode – putovanje postoji kao stalna potreba, konstantna povijesna praksa, s različitim razlozima, i različitim načinima. Putovali su narodi, pojedinci, carstva, religije, običaji i kulture. Putovanje je trajno mjesto svih umjetničkih kreacija, putovanje je doprinijelo formiranju svijeta kakav poznajemo, putovanje je medij za prijenos ideja i materije. Gotovo da nema religije koja ne favorizira putovanje; islam je, primjerice, nezamisliv bez putovanja, u Bibliji je putovanje topos, u središtu taoizma je ideja Puta. Štoviše, oni posvećeni, oni izdvojeni i drugačiji, oni primjerni, jesu pustinjaci, jesu hodočasnici, jesu sufije, umjetnici putovanja – jesu putnici/patnici. Pa razlikuje li ih doista tek jedno slovo, putnika i patnika, ili ih, baš suprotno, to slovo pomiruje, sjedinjuje u radosti i nužnosti, u bolu i izazovu?
Navigare necesse est, vivere non… Vodom, cestom, zrakom.
Obožavam onaj trenutak kada se avion odvoji od tla, kada osjetiš potisak u potiljku, kaže S. A ja obožavam onaj kada se spusti na drugoj točki Zemlje, prije nego noga zakorači van – onaj kada je uzbuđenje u trbuhu jako, a radost golicava, jer još ne znaš što te čeka.

U knjizi Degustacija slobode Davor Rostuhar pokušava raščlaniti razloge zašto ljudi putuju, vole putovati. U njegovoj raščlambi tako se nižu: urođena znatiželja i potreba za kretanjem, imperijalizam, eskapizam, želja za promjenom, želja za dokidanjem vremena i zadržavanjem ljepote, heroizam, želja za učenjem, želja za slobodom. Od svih razloga, ovaj potonji čini mi se najintrigantniji, već i stoga jer je povezan s ostalima, uvučen u njih. Putovanje je tako, s jedne strane, moguće usporediti s platonovskom slikom izlaska na svjetlo, osobito kada iz svojih čvrsto zabravljenih pećina zapadne civilizacije putujemo u neke sasvim nesrodne krajeve. Naravno, takva je slika barem jednim djelom utopijska, jer „danje svjetlo“ nije i nužna garancija bolje vidljivosti, pa čak ni većeg užitka u gledanju. S druge strane, nalazimo one kao što je Blaise Pascal koji glavnim uzrokom čovjekova jada vide upravo nesposobnost čovjeka da ostane spokojan u svojoj sobi. Pri tome, dva pogleda nisu nužno suprotstavljana. Glad za daljinama jest evidentna, i bez obzira na to do kakvih vidika ono dovodi ili može dovesti. Neprijeporno je međutim da ako ona, Glad, postoji, ako je stopalo nemirno, ne postoji način da se obuzda radost koja proizlazi iz njezina zadovoljenja. Putovanje oslobađa životni potencijal, ono je, na neki način, koncentrat života u čistoj formi – destilat bez (suvišnih) primjesa svakodnevice, poslova koje obavljamo, titula, diploma, navika koje nas proganjaju. Allain Botton u Umijeću putovanja navodi: „Ako našim životom prevladava potraga za srećom, onda je malo djelatnosti u kojima se očituje dinamika te potrage kao u našim putovanjima“. A statistike govore, ističe Rostuhar, da je vjerojatnost pojavljivanja stanja sreće na putovanju mnogo češća nego u svakodnevici. Pa i logično je – ako je sreća neko stanje potpunosti, uravnoteženosti – logično je da se odmakom od pritisaka i praznina svakodnevice lakše postignu upravo takva stanja. Jer čovjek je biće koje traži neprestano zadovoljenje, njegova je glad konstantna – mentalna, emotivna, tjelesna. Inflacija podražaja u tom se kontekstu čini najboljim rješenjem, osobito ako prihvatimo uvid da je nepotpunost trajno određenje čovjekove sudbine. A kako da ne budemo nepotpuni, kada smo smrtni – i mi sami, i svijet uopće. Ima li tada i jednog uzaludnijeg, a ljepšeg, zavodljivijeg rješenja od pokušaja bijega – od prebivališta, korijena, veza, smrti? Svakodnevice se i podnose tako da (nakratko) pobjegneš od nje – u neko doslovno ili tek simboličko putovanje. Putovanja i nisu drugo do li zamjene za smrt, smrti u malom, koje nas, paradoksalno, osnažuju za dalje. Stepenice za nastaviti. To su putovanja kako ih osjećam na svojoj koži, to su te lijepe gladi koje me periodično more. Ujedno, to je onaj smisao koji razlaže Dževad Karahasan u priči Pobrajanje čuda:

Na put se uvijek izlazilo da se doživi nešto jedinstveno, da se otkrije novi svijet, nepoznat i u svijetu u kojem se do sad živjelo nemoguć, da se upozna čudo i da se uroni u njega. Na put se uvijek išlo da se promijeni nešto u sebi ili u svom životu i zato se na put gledalo kao na zamjenu za smrt.(...) Kada im postane nepodnošljivo u njihovoj koži oni promijene svijet jer ne mogu promijeniti kožu, promijene mjesto jer ne mogu sebe. Pa se s puta vrate isti oni a neki sasvim drugi, kao da su potonuli u neku malu smrt pa se iz nje vratili. Slatko bi bilo umirati kad bi se znao da je to baš tako, pa ljudi putuju nadajući se da će oponašenjem odrediti prirodu oponašanoga. (...) Ali koji to Ja umirem ako se sa svakog putovanja vratim izmijenjen, neki novi? A umirem sigurno i mijenjam se sigurno jer sam se morao sresti sa čudom ako sam putovao s razlogom. Ili putujem da sam sebi postanem drugi, onaj netko koji me vidi i tako mi dokazuje da postojim? Na putu čovjek otkrije drugog, bilo kao drugi svijet, bilo kao sebe drugačijeg, bilo kao nekog doslovno drugog u kome prepozna dokaz svog postojanja. Na putu se sretne drugačije postojanje ili neki drugi svijet i zato je putovanje, budući da je znanje o drugom svijetu, zamjena za smrt ili smrt u malome. To bi se moglo reći za svaki put i svako putovanje jer čovjek, zakoračivši na put, stupa negdje gdje nije mjesto ili negdje gdje mjesta nema. Put nije mjesto nego granica, na putu se ne živi nego se njime prolazi, putovanje nije postojanje nego prolazak do mjesta na kojem bi se moglo postojati.

Pa ako pri tome naletiš na Osmijeh prepoznavanja koji Rostuhar ističe kao svoj najbolji punjač za baterije, ima li ljepše iluzije koja je, barem dok traje, sasvim konkretna. Ali i bez podudaranja, kratkih misaono-emotivnih spojeva s onima koje susrećemo, putovanje zadržava dobar dio čari. Jer već i sama želja za dokidanjem vremena, koja je u korijenu svih naših lutanja, potraga, pa i sasvim besciljnih plandovanja i krivudanja, pretvara se u svojevrstan medij slobode. Dokazuje nam da je moguća naša druga forma, neki drugi oblici naših mnogovrsnih ja koje bismo mogli imati da smo samo, kojim slučajem rođeni na drugom mjestu. Razgrtanje te lepeze svojih ja, pa i svojih ti, svojih on ili ona, koji bi jednom, u nekoj drugoj svjetotvornoj konstelaciji mogli biti ja, ono je što pričinja užitak. Kao da tražiš sebe roneći kroz drugoga, kroz neke druge priče i žanrove. Eksperimentiraš s verzijom života koja bi ne samo bila moguća, nego, možda, i ljepša/ugodnija od one u kojoj si se zatekao. Utoliko je svako putovanje, osobito ako smo više putnici a manje turisti, ne samo bijeg od sebe na kojega smo navikli nego i dolazak, susretište sa sobom kakvim bi se moglo biti – igra pomicanja (granica), užitak novog i radost izazova. A izazov je tim veći, čim su krajevi u koje odlazimo manje nalik onima iz kojih dolazimo. Razlika postaje mjera samopomaka, uvjet osobnog profita. Možda u tom kontekstu i treba čitati onu, u korijenu plošnu misao da je ljudskost tim veća što su uvjeti života gori. Ako i ne onih koje zatječemo u krajevima u koje smo pristigli (a vrlo često i njih), onda zasigurno nas koji, zasićeni sobom uobičajenim, sobom koji (ni)smo birali u svakodnevici kao svoju dominantnu ulogu, otkrivamo svoja nova lica. I, usuđujem se zaključiti temeljem osobnih dojmova, čim su uvjeti drastičniji, neočekivaniji, pomicanje osobnih granica, svojevrsnih okvira ‘ljudskosti’ (i izvan uske moralne razine pojma) predstavlja veći užitak. Jer iskustvo, preduvjet svih metamorfoza, trenutnih ili trajnih, ozbiljnih ili sasvim neozbiljnih, jedina je stvar koje nam nitko ne može dati, čak ni vlastitom pričom. S druge strane, brisanja granica između sebe i Drugoga, koliko god poticalo zazor i strah, funkcionira kao stalna potreba. Ujedno, djeluje kao medij u okviru kojega, suočeni s činjenicom da je svaka autentičnost privid, kako naša tako i onih koji su nam daleki, nepoznati i egzotični, dobivamo najkonkretniji mogući simulakrum da je život moguće mijenjati, da je sloboda, makar i minimalna, moguća. Da je odlazak moguć i lak, barem toliko koliko i povratak.

Već neko vrijeme osjećam zov afričkoga neba. Zovu me i druga mjesta, predjeli, podneblja, nema grada i drvoreda koji me ne zove, no afrička svjetlost onaj je ton koji najteže ignoriram. Cairo, Marrakesh i Fes… znaju da je lako otići, nepodnošljivo lako. Potreban je samo korak i više nisam stablo, nego mala nužna smrt kojom hranim sebe na horizontu.