Pregled posta

Nostalgija futura drugog

***

PERFEKT

I



Znaš, nikad nisam bio tako sretan kao tog jutra, šetali smo po plaži pomalo kao ova ovdje, bila je jesen, jesen s lijepim vremenom, doba godine koje postoji samo u sjevernoj Americi, tamo ga zovu indijansko ljeto, ali bješe to jednostavno naša jesen, sa svojom dugom haljinom ličila si na akvarel Marie Laurencin i sjećam se, sjećam se jako dobro što sam ti rekao tog jutra – ima godina, stoljeće, vječnost...

Danas sam predaleko od tog jesenjeg jutra, ali kao da sam tamo, mislim na tebe, gdje si?, što radiš?, da li ja još postojim za tebe?, gledam ovaj val koji ne doseže nikad nasip, vidiš, kao taj val spavam na pijesku i sjećam se, sjećam se plime, sunca i sreće kako putuju preko mora – ima godina, stoljeće, vječnost...

II



7 strofa:

1) U drugom licu. Sjetit ćeš me se... Tako joj on kaže: da će ga se sjetiti. Ali odmah da će nešto i zaboraviti: zaboravit ćeš – i to joj kaže – na sunce i nebo. Nešto joj, znači, obećava: da će imati uspomenu na njega, evociranu u nekoj neodređenoj budućnosti (kada zapadni vjetar bude prelazio poljima ječma). Ali joj i drugu stvar obećava: sâmo ovo na što će imati uspomenu – tj. njihovu buduću zajedničku sreću, kako šeću po zlatnim poljima – i toliko zaokupljeni jedno drugim da ne stignu ni registrirati nebeska počela, a ova onda, tako ignorirana, a i sama gladna ljubavi (''sunce, i ja bih to radilo''; ''i sunce bi, nebo''), prožive jalnu reakciju. (Ali obratimo pažnju: zanimljiva temporalnost, baš složena... Kad će ga se ona sjetiti? Po samoj naravi sadržaja Obećanja: u budućnosti nekoj. No, po samoj naravi radnje Sjećanja, bit će prošlost prisutna u toj budućnosti... dobro, prošlost koja je ne još prošlost... iz momenta iz kojeg se govori: neka buduća prošlost. Buduća prošlost?)

2) Dama raspliće kose svoje, bliža od dvije najavljene budućnosti je stvarno i stigla, vole se u poljima ječma, zlatnim poljima. (Pripovjedač nas izvještava.)

3) Hoćeš li ostati sa mnom, biti moja? (On ju pita.) Raspametit ćemo se ležeći jedno pored drugoga u poljima ječma, zlatnim poljima.

4) Osjeti rast njenog bića dok joj ljubiš usne u poljima ječma, zlatnim poljima. (Opet pripovjedač, ali ovaj put ne nama nego njemu.)

5) Nisam od onih što se olako razbacuju obećanjima, a evo kažem ti: bit ću tvoja, hodat ćemo zlatnim poljima. (Odgovara ona.)

6) Mnoge su godine prošle, sunce pomalo zalazi nad poljima ječma, zlatnim poljima. (Pripovjedač nama, reporterski.)

7) Stigla je i dalja od najavljenih budućnosti: zapadni vjetar prelazi poljima ječma. Što je u prvoj strofi bilo futur, sada je perfekt, nešto već gotovo, završeno. Živi u njenom sjećanju ipak. Pričaj suncu i nebu o ljubavi, draga, o sreći koju smo jednom imali – i kako nam zavidni mogu biti na takvoj uspomeni, na našim zlatnim poljima. (U ime simetrije završavamo kako smo i počeli: u drugom licu, on joj govori, obuhvaćajući pogledom cjelokupno njihovo trajanje, sve točke iz jedne točke – u prvoj strofi iz početne, u sedmoj iz završne.)

III



Deep down in the depths of forgotten dreams
So far away so long ago it seems
The memory comes of a distant beach
Pale sand stretching far from reach
It was then I found my princess of the sand

Baš kao da smo opet u indijanskom, miholjskom ljetu: prisjećanje na davnu sreću na nekoj ''plaži pomalo kao ova ovdje''. Ali što to sad...? Oho, princeza odlazi s ljubavnog pijeska!

One moment we walked with the night breeze in our face
Then I looked, she'd gone, of her presence there was no trace
Where she went or came from who can know
Or if she'll ever return to help me know
Who she is, my princess of the sand

Ova je strofa zanimljiva po tome što iz perfekta bivamo prebačeni u prezent – tadašnji njegov prezent. Ili nešto kao perfekt drugi (da, izmislio sam to glagolsko vrijeme – prošlo buduće vrijeme): vraćaš se u neku točku u prošlosti – kao na računalu: restore point – pa onda iz današnjice te točke vraćanja gledaš na ono što se zbilo u međuvremenu, što je u isti mah prošlost i budućnost (prošlost iz ovog današnjeg danas, budućnost iz zamišljene vraćenosti). U kakvoj poziciji na toj točki vraćanja zatičemo protagonista pjesme? Jednog momenta smo šetali, kaže, s noćnim lahorom u licima, već sljedećeg joj nije bilo traga. I hoće li se ikad vratiti – da saznam tko je... Što pak mi saznajemo iz onoga što bi on htio saznati? To je među njima, znači, kratko trajalo; ta je sreća bila aktualna dok su se jedva i poznavali; isparila je prije nego ju je uopće stigao kako treba identificirati. A sad je još može jedino sanjati i prisjećati se – em smo vraćeni nazad u klasični perfekt:

Sometime when the summer nights come back
I'll go back to the sea, follow that sandy track
I'll look around, hope to find
That strange young dream, close behind
I'll call her my princess of the sand.

IV

Ove se dvije Aleksine sjajno stapaju u jednu univerzalnu pjesmu ljubavne nostalgije – o stajanju opet, pošlje mnogo ljeta, na nekoj našoj plaži, našim zlatnim poljima, pod našom starom vrbom, gdje dršćasmo kao breze dvije, u slatkom ognju, dok nam duša opet sanja sve o prohujalim danima sreće, i gine za njima i kida nam se srce, i opet bismo panuli na ona njedra, gledali one oči što se smiju, po licu da nas tiče ona kosa – ali ah, tko zna gdje je sada, živi li još, sjeća li nas se uopće...

***

PREZENT

1



To je taj paradoks: pjeva se o danu iz snova – no pjesma nije sretna, vesela, upbeat, euforična, naprotiv, spora je, mračna, sjetna – i sublimna u rezigniranoj pomirenosti s neminovnošću. Emocija sreće, ali za koju znaš da je privremena. Istovremeno osjećaš beskrajnu ugodu (dan je savršen), ali i tugu zbog predstojećeg gubitka, što znaš da budući dani neće biti takvi.

2



Ja, Medžnun, ugledah svoju Lejlu
Samo jednom pogledala me i prošla
Ništa pitao nisam, ništa rekla nije
Spustila je pogled i prošla

Ništa je nisam pitati mogao
Lice joj Mjesec ili Sunce?
Pomislio sam, Venera je
Njezin me sjaj opekao i otišla je

Ponovo motiv imanja danas uz predstojeću neminovnost nemanja sutra. Zabljesnula ga je, opekla sobom, a onda otišla.

3



I još jedna predivna, predivna pjesma obilježena sjetom neumitnosti rastanka, no na načine sublimne i nježne, osjetno napregnuta ljubavlju, čežnjom...

One night to be confused
One night to speed up truth
We had a promise made
Four hands and then away

Obećali su si: samo Jednom, samo jedna noć – i onda zbogom (''four hands'', sjajno rečeno! – spojit će dlanove prije konačnog rastanka). Svjesno da si unesu oluju u srca i nemir i zbunjenost tim Jednom, pa da se više ne mogu razdvojiti... a očito moraju, zabranjeni su si iz nekog razloga. Znaju da nije pametno, ali jače je od njih.

Both under influence
We had divine scent
To know what to say
Mind is a razor blade

Oboje su bili ''pod utjecajem'', opijeni jedno drugim, alkoholom međusobnog imanja – to je učinilo da sve bude kako treba, da sve znaju što reći i raditi.

To call for hands of above to lean on
Wouldn't be good enough for me, no

Ne mogu stvar prepustiti igri slučaja – da će se jedanput valjda sresti ''ako im je suđeno'' – a ne, ne, poduzimaju sami nešto. Pusti ti oslanjanje na Fortunu.

One night of magic rush
The start a simple touch
One night to push and scream
And then relief

Magic rush: navala magije; počela je jednostavnim dodirom... Ali: jedna samo noć!

Ten days of perfect tunes
The colors red and blue
We had a promise made
We were in love

Njihovih deset savršenih dana, sa svim bojama i tonovima na istoj frekvenciji. Bili su u ljubavi... Da, dana deset – ali samo jedna noć! Tako su si obećali.

And you, you knew the hand of the devil
And you, kept us awake with wolves teeth
Sharing different heartbeats in one night

Nadvija se prijetnja nad njih usred sreće, crni oblak svijesti o neumitnosti obustave sreće. Prelijepo je dijeliti otkucaje srca; prebolno je, pretužno, prefrustrirajuće, ne smjeti ih dijeliti onda kad ih dijeliš.

4



Stihovi Zvonimira Goloba: lirski subjekt pjeva o onoj od koje se rastaje, koja nije više pored njega, ali je pola njega svejedno ostalo s njom, da je prati, da je ljubi, da sluša kiše pod njenim mračnim prozorima. S njom mu jednim danom dolazi stotinu dana, ali zato sada bez nje, recipročnim računom, svakim danom biva gubitnik po stotinu dana. Zaspao je, sanja, a u snu mu je zaspala ona, zaspala mu na grudima – i nemojmo računati na to da će ju skoro buditi dok mu je još na takvom mjestu. Čudesnom zadnjom strofom – pušta je da sanja, pušta se da sanja.

Pod hladnim nebom, ispod granja
Stavit ćeš glavu na moje grudi
Jer ja sam onaj koji sanja
I zato neću da te budim

Ali prethodno smo u trećoj strofi doznali još nešto, ključno...

Jer ja sam onaj koji gubi
I prije nego išta ima

Slično kao na mnogim mjestima gore, ovaj prinudni rastanak događa im se prije nego su se pošteno i sastali.

***

PISMO ONOG KOJI GUBI I PRIJE NEGO IŠTA IMA




Uh, ni ne znaš koliko si pogodila s ovom...

Ima u gramatici onaj futur drugi, buduće složeno vrijeme (ili u engleskom: future perfect): izražava buduću radnju koju zamišljamo s pozicije neke još dalje budućnosti iz koje ćemo se ove prve sjećati kao prošlosti. Npr. u utorak ću ići na koncert, a u četvrtak ću se sjećati tog koncerta kao već prošlosti – i u tom smislu mogu o njemu danas govoriti futurom drugim: ''budem bio na koncertu''. Ili drugi primjer: sutra ti je, kao što znamo, let, a u petak ćeš o svom budućem letu sutrašnjem govoriti kao o prošlosti – ali (sada slijedi ključna kvaka) otuda ti već sada možeš o njemu govoriti future perfectom: ''I shall have gone by then.''

Oh, Canada! O, sjeverna Ameriko!

E, pa točno tako me, u jednoj neobičnoj korelaciji s gramatikom, i ova tvoja pjesma danas potrefila! Znam da si zbunjena, objasnit ću.

U pjesmi se on s nostalgičnom čežnjom i melankolijom sjeća neke nje... nje i sebe, njih dvoje, njihovih dana skupa: vrati mi se, draga, ako treba pobjegni od svega, da te opet slušam kako dišeš, da se opet volimo u klasju, da me dira tvoja kosa, tvoja kosa na mom licu, draga... A gle što se ovamo događa. O tebi govorim; tebi i sebi. Ja se, natürlich, ne mogu sada sjećati nekih naših silnih dana skupa – jer baš ih i nije bilo. Kao što znamo. Huda sudba koja mi te donosi ne u neki bolji čas nego taman onaj u kojem mi te odmah odnosi, u kojem moraš ići. Nažalost, nažalost, kratko se znamo, nema iza tebe i mene u prošlosti dana kojih bismo se mogli sjećati s nostalgijom. Novo smo si poznanstvo. Ali zato postoji ovo nešto, razvijajuće, što je vrlo jako... naboj uzbuđenja, iščekivanja, čežnje, živnulosti i ne znam koje bih još sve senzacije naveo, ali znam da je učinilo da mi u ovom momentu budeš mnogo važna osoba u životu, netko na koga mi stalno misli spontano bježe, can't stop thinkin' about you – i da imaš potencijal ipak uzrokovati kod mene nostalgične emocije iz pjesme. Kako sad nostalgične? Možda sam te ovime još više zbunio. Pazi, što se tu zbiva: činjenica tvog odlaska, i to vrlo skorog odlaska, koliko sutra, prisutna je već u ovom našem danas. Ovom našem danas u kojem smo se doslovno morali voljeti ''kao da nam je zadnji put'', s obzirom da doista i jest zadnji. Kada prvi put o istom trošku biva i zadnji put, ali ne iz takve volje, nego po krutoj prinudi – ima li ičega melankoličnijeg, a odmah i pogodnijeg za vikati na sav glas: šteta, šteta!

Nostos – povratak; algos – patnja. Nostalgija – patiti za povratkom. Povratkom u što? U što bismo se ti i ja imali vraćati? U budućnost? Patiti nostalgično, kao za povratkom u nešto čega nikada i nije bilo (?!). Premda nismo nego u povojima, banalnom zemljopisnom datošću biva nam unaprijed uskraćena mogućnost da i ne ostanemo samo u povojima, a što onda već u ovom momentu izaziva kod mene nostalgiju futura drugog, ako me pratiš. Buduće sjećanje na ono što se upravo događa, što je momentalno prezent – na naše aktualno danas! Nostalgiju za današnjim danom kakav je bio i – šansom za nas.

To je ta složenost sadašnjeg trenutka.

Kao što se index u pjesmi sjeća sretnih dana u kojima ga je dirala njena kosa i čezne, sanja, za time da mu opet bude na licu, tako ja danas iz jedne složenije pozicije – ne govoreći prosto iz perfekta, nego iz futur perfekta – mogu imaginirati to buduće vrijeme, u kojemu ćeš ti biti već već daleka, prekoatlantska, a ja se sjećati sretnih dana u kojima si mi još bila tu, do mene, na dohvat ruke, na grudima, bila mi bliska – pri čemu, što je najgore, ne govorim samo o geografskim razmjerima blizine i daljine). No, moja pozicija biva složenija i u još jednom smislu: dok on sanja (u perfektu) o njihovoj boljoj prošlosti, ja mogu samo sanjati (u futur perfektu) o našoj neostvarenoj mogućnosti, toj potencijalnosti koju avion sutra odvozi skupa s tobom, u buduće-prošlu neopozivost nedogođenosti.

Ali hej! Malo lamentiranja ne znači odmah da sam tužan! ''Kristalna kocka vedrine'' unatoč svemu, uči nas Tin! Stvar je u tome da sam, kad se sve zbroji i oduzme, ipak presretan – jer mada mi odlaziš prije nego smo stigli stvoriti bolju prošlost, preteže ovo što sam te uopće sreo i imao privilegiju saznati da postojiš... Do nedavno sam bio siromašniji čovjek. (Znam, patetičan sam! Tuži me upravi ispravnog tona.)

Ajde, džada sad!

***





Post je objavljen 26.07.2013. u 14:35 sati.