Intrige s dvora kneza Bučimira

27.09.2005., utorak

Za dušu

I tako sam ja proveo subotu doma. Buljeći u telku, normalno. Tu i tamo sam skočio na Internet i tamo kao nešto jako važno radio. Da... Ali je zato nedjelja bila zabavna. Roštilj u Richarda. Majka mu je na dalekim putevima, pa zašto da ne. Pokupio me Richard u neko doba, recimo da je bilo jedan. Otišli smo do SuperKonzuma, ne bi li pribavili nešto mesine, te ostaloga. I tako, natrpasmo mi mesine, kruha, povrča i piva u kolica. I dođosmo na blagajnu. I platismo sve osim piva. Nekako smo ih "zaboravili" na onom donjem dijelu kolica. A gospođa blagajnik nije gledala. Neće Ivica T. to ni primjetit, ajde. Uostalom, radilo se o MB pivi. Preciznije, 12 litara iste. Svetsko, a naše. Šta jest, jest, naše je. I to besplatno.

Onda smo, nakon što smo otišli i do Mercatora po još mesine, pokupili Tilu, te otišli i do Vrutka, te tamo kupili još alkohola. Votke da budemo točni. Jer ideja je bila da ja napravim puno votke sour. Čega sam se ja i primio, čim smo unišli u Richardov dom. Tila je cijedila limun. Ja sam mučkao alkohol. Napravio sam litru margarite i litru votke sour. Ih... A onda su ljudi lagano počeli dolaziti. A bili su i gladni. Pa sam se primio roštilja. Ćevap, pljeskavica, ćevap. To se peklo. A i jelo. Od mesa. Richard i Tila su radili šopsku salatu i pekli francuske pržene (french fries za neznalice, a pommes frites za još veće). Ljudi su počeli jesti, jerbo ne valja kad se hladi. Bili su oduševljeni mojim kulinarskim umijećem. Kako i ne bi. Šta ću kad sam dobar. Kad sam napokon upekao svu mesinu, bilo je vrijeme da i sam krenem jesti. Natrpao sam tanjurčinu hranom i mezio satima. Onda sam se malo izvalio na leđa.

Odmarao sam tako neko vrijeme, a onda sam iz unutrašnjosti kuće čuo neku groznu buku. Razbijanje stakla ili tako nešto. Na terasu je izašao zamaskirani osvetnik. Bio je grub.

Osjetljive sam prirode. Ne podnosim buku nakon jela. A ni kad me zovu imenima, nije mi drago. Trebalo je reagirati. Izvukao sam oružje.

Odlučio sam naučiti zlikovca pameti. Trebalo ga je zaplašiti, a opet ne baš toliko. Pas je bio prvi pri ruci. Iako je bio nadasve sladak, morao je pasti.

U to je na terasu izašao Richard. Kad je vidio da sam mu upucao psa, nije bio sretan.

Okomio se na Tilu. Razumljivo, jer je bila najbliža. A on ljut. I ja bi bio da su mi upravo ubili psa. Ali, zadaća je bila ispunjena. Zlikovac je bio otišao. Tila je pokušala svim trikovima iz starih knjiga sačuvati život. Ali nije mogla znati da Richard u napadima bijesa postaje homosekusalac. I zato bilo kakva ženska čar u tim trenucima ne pali.

Skrivio sam njenu smrt. I smrt još par gostiju na zabavi, jer je Richard nakon Tile nastavio krvavi pohod. Nije bilo vremena za osjećanje krivice. Trebalo je osvetit te ljude.

Došao sam do Richarda i iako mi je drag kao drug, upucao sam ga bez razmišljanja. Kad je ljut, nema s njim razgovora. A kad sam ga upucao, prokleo me.

Bio sam shrvan. Izgubio sam dvoje prijatelja u isti dan. Vlastitom krivicom. Nisam mogao podnijeti tu činjenicu, pa sam krenuo naći nove prijatelje i nove zabave i nove neprijatelje.

- 22:31 - Komentari (22) - Isprintaj - #

24.09.2005., subota

Dupli čučanj

Ne trpim nepravdu. Ono, ne podnosim je. S čije god da strane dolazila. A pogotovo mi na nabrekli ud ide sportska nepravda. Naravno da ću se osvrnuti na jučerašnju utakmicu. Hrvat je trebao dobit. Trebao je jer je bio bolji od dva dobra. Nu, između Hrvata i pobjede stala su tri kretenoidna suca. Obično se uopće ne obazirem na suđenje. Pogotovo kad smo mi Hrvati u igri. Jer nama su najčešće svi krivi osim nas samih. Ali ono jučer je bilo pregrozno. Mi 47 faulova, Španci 14, ako se ne varam. Ajde da su ispravne odluke. Ali nisu. I to sam se uvjerio prije nešto minuta kada su u poluvremenu utakmice Španjolska - Njemačka, prikazali sve te "faulove" od jučer. Kao što rekoh, ne podnosim nepravdu. Nisam baš najbolje ni podnio našu pobjedu protiv talijana na svjetskom prvenstvu u nogometu 2002. kad smo pobjedili. Jer pobjeda baš nije bila najčišća. Sudac je ujebao Talijana i mi pobjedili. Iako sam se veselio da smo pobjedili. A jučer Talijan, Litvanac i Ukrajinac ujebali nas kao mlade majmune. A sudac voli ujebat druge kad ovi igraju protiv Španjolaca. Prije mjesec dana, ujebalo Bosnu protiv Španjolske. Badel ujebalo nebrojeno puno puta protiv Barcelone. Sve to meni smrdi. I sve to me tjera da opet zamrzim španjolce. Neko vrijeme sam ih prestao mrziti. Sad ih opet mrzim. A još više mrzim Talijane. Koje nikad nisam ni prestajao mrzit. Ukrajinci su jadni sami po sebi, te ih ne moram počet mrzit, iako mi nisu dragi. A litvanci? Uopće ne znam koji su kurac oni. Mrzit ću ih tek reda radi. Mislim da su šabani. Eto razloga.

Jučer sam bio u Močvari. Na otvaranju iste. Bilo tona dječurlije. Plus tona ljudi samih po sebi. Unutra je bilo vruče. Ali smo malo ipak zaplesali prije nego su Lollobrigida izašli na stejdž. Hitovi poput Vamos a la playa, Smooth Criminal bili su dostatni da pokrenem pretilo tijelo. A onda je počo koncert. Pa smo i to odgledali. A nakon koncerta smo pili pivu i rakiju. A onda otišli doma.

Danas me majka probudila i rekla da će od Srbina donijet ručak. Sretan sam bio. A dok sam ga čekao, nazvao me Richard i rekao da bi baš mogli u Srbina. Rekao sam mu da očekujem ručak od tamo, ali da me to neće zaustaviti da odem s njim na jedan obrok. Tako sam danas dva puta jeo od Srbina. A sad sam doma i gledam gore spomenutu utakmicu. I ispekao sam si kokice. I sad ću prestati gledati utakmicu i u DVD player ubaciti Alfiea. Ovog novog. Da naučim kako se bare babe. Ohoj!

- 22:26 - Komentari (8) - Isprintaj - #

22.09.2005., četvrtak

Sunovrat i filadendron su biljke

Jučer je bio dosadan dan. I danas će biti. Iako, uvijek postoji šansa da ne bude. Ih... Ako ništa drugo, vrijeme mi se sviđa. Ja volim kad je ovako tmurno i oblačno, a da ne pada kiša. To je pravo vrijeme za mene. Normalno, volim takvo vrijeme samo u jesen. Ali to sam već objasnio. Bio prekjučer u Močvari na Pit Er Pat. Dobro bilo. Kupio dva bedža. Popio jednu pivu. Ludnica. Ali bilo bolje nego na Walkaboutsima kako kruže glasine. Dakle, moglo mi je biti i loše. Tolko o tome. Sad opet priča.

Prvi put sam pio absint u Liverpoolu. U nekom fensi polu klubu – polu birtiji. Pokraj Beatles muzeja. Na dokovima. Koštao je 5 funti, to se sjećam. I šankerica koja nam ga je pripremala bila je uljudna i pitala je nas nekolicinu koji smo bili tamo otkud smo. Onda su oni svi rekli da su iz Londona, pa sam i ja rekao da sam od tamo. Onda smo popili absint. Na eks, jer smo junaci bili. I svi smo se pravili da nam je super. Dapače, kupili smo poslije još tri svaki, jer samo tako se dokazuje tko je koliki muškarac. A prije toga smo svi već popili po dvije-tri pive i po jedan B52 svaki. Tako da su nas četiri absinta poprilično uzdrmala. Ali nismo marili. A absint sam posebi je meni odvratan. Ali ga stalno pijem kad dođem u priliku. Jer se od njega brzo napije. Za to je dobar.

Otišli smo u neki drugi klub. I tamo smo mrknuli još po jedan absint. E, taj me satro. Još sam ja uz to cuclao John Smith's Extra Smooth iliti po naški najbolje pivo ak se mene pita. I tako smo mi u klubu, plešemo, pjevamo, dobro nam je, kadli skužimo da su u klubu i Hernan Crespo i Claudio Lopez. Zašto su bili tamo, nemam pojma. U to vrijeme su još igrali za Lazio. Uglavnom, Jay-Z i ja odemo do njih. Kad su vidjeli da im se približavamo, mrtvi pijani, nije im bilo svejedno. Claudio Lopez je potegnuo dim iz cigarete i otišao sa strane, ali Hernana smo uspjeli uhvatiti nespremnog. Jay-Z mu se počeo derati u facu nešto tipa: "Boca Juniors, Boca Juniors", na opće negodovanje mladog Hernana. Ja, ne mogavši trpiti takve neugodne i neodgojene napade na Hernana, stao sam se derati "River Plate, River Plate", također u njegovu facu. Tu je malo popustio i osmijeh mu se vratio na lice, što sam ja odmah shvatio kao poziv na zagrljaj. Te sam ga i zagrlio. A i on mene. Tako zagrljeni smo skakali. U stvari, ja sam skakao. Jay-Z je za to vrijeme negodovao. Onda smo pustili Hernana i Claudia da se još malo zabavljaju, te se i sami krenuli zabavljati.

Eto, ugodna jedna priča u nedostatku ičeg drugog za napisati. Dosad je svaka moja priča iz inozemstva obilovala alkoholom. Tek sam sad to shvatio. Neka... Šoltanbocek!!!

- 16:54 - Komentari (14) - Isprintaj - #

20.09.2005., utorak

Onomad davno

Gledam ja tako Big Brother jučer i mislim si. Ja ne znam kako bi tamo izdržao. Ne zato jer si u totalnoj izolaciji i sve to. I ne zato jer moraš mali životni prostor dijelti sa još 11 kretenki i kretena. Mene bi jebala činjenica da tih jedanaest kretenki i kretena koristi tuš pod kojim se i ja tuširam i seru tamo gdje bi i ja srao. A to je nešto što moje tijelo ne podnosi baš najbolje. Iako mi ne smeta kad netko priča o tome kako se posrao dok ja jedem omiljeno mi jelo, smeta me kad netko ostavi makar i jednu, mikroskopom jedva vidljivu, dlaku u kadi nakon tuširanja. A dam se kladit da vrli Matan i ne gleda baš iza sebe kad izađe iz tuš kabine. A bogtepita kolko dlakurdi tek ostaje iza Kristiana i njegove smrdljive kose. Isto tako, uvjeren sam da onaj razamaženi gospodin Duje ne briše šekret iza sebe kad odvali jedno kaštelgomiličansko ili koji već kaštel govno. E tu bi bilo problema. A došlo bi i do kavge, sasvim sigurno. Kad sam na moru sa više ljudi, pokušavam prvi u badecimer, da izbjegnem neugodnosti. Ali ako već uđem iza nekog, onda po badecimeru hodam kao da je pod istog od jaja. Dakle na prstima. Jer, što manje površine moji tabančići dotaknu, to sam ja sigurniji da neću dotaknuti nešto čija tabančna prije možda je. Isto je kad i uđem u kadu/tuš-kabinu. Stojim cijelo vrijeme na jednom mjestu, iako sam pola sata prije detaljno ispirao cijelu kadu/tuš-kabinu.

U istim tim uvjetima, kad prirode pozove i kad treba obaviti istovar, serem iz zraka. Nema te sile koja bi me natjerala da sjednem na klonju, ako je dijelim sa još nekoliko osoba. A-a. Iz istog takvog razloga sam prije dosta vremena, kad sam još pohađao osnovnu školu, držao govno u sebi deset dana. Bio sam, skupa sa sestrom poslan na ljetovanje u neko odmaralište u Velom Lošinju, dok su otac i majka jedrili Jadranom sa svojim prijateljima. Meni, onda mršavom i ljepuškastom, nije se svidio zahod koji su nam gospoda iz odmarališta bili namjenili. Nije bio ni zmazan ni ništa posebno neureda. Samo mi se nije sviđao. Te sam držao komadinu dreka u sebi punih deset dana svojeg boravka u odmaralištu. Jedanaesti dan su sestru i mene pokupili otac te majka, pa smo odjedrili do neke uvale na Cresu. Mlad, kao što sam bio, uzeo sam gumenjak i otišao istraživati uvalu. Istraživajući tako, javila se potreba da konačno izbacim svu negativnu energiju iz sebe. Odveslao sam do najzabačenijeg kutka uvale i dodao otoku Cresu novi rt. Lakši za jedno pedeset kila, odveslao sam natrag na brod, vjerojatno sa največim osmijehom na licu.

Eto, to su moji strahovi da ne bi mogao preživjeti Big Brother. Išao bi da mi obećaju posebnu klonju. Barem klonju, ono. Odo ja sada. Navečer ću valjda do Močvare na Pit Er Pat. Odbijam Walkabutse u KSET-u, jerbo sam ih gledao već nekoliko puta. A i ovo je jeftinije. Ohladonček!

- 16:54 - Komentari (11) - Isprintaj - #

19.09.2005., ponedjeljak

Kopnice moja draga

I ode još jedan vikend u nepovrat. U petak nisam radio, pa sam cijeli dan čamio doma gledajući televiziju i igrajući Fifu na kompjutoru. Maštovit sam mladić glede korisnog iskorištavanja neradnog dana. Dan prije smo se dobro proveli u gospe Deathless. U nje detalji. Petak navečer je trebao obilježiti put mene i mojih triju bratića put Bjelovara, ne bi li tamo svojim prisustvom obilježili otvaranje neke birtije. I dobro se iznapijali. Ali, jok. Ništa od toga. Te smo bratić Vođa i ja u njegovom vozilu otišli u tour de naš grad. Prvo malo čeknuli neka popularna izlazišta mladih, a kad smo zaključili da je svuda dosadno, zaputili smo se put Samobora na giros, dva. Ali, viđe iznenađenja, bilo mesine samo za jedan giros kad smo došli do skromnog lokalčića. Prepustih ga Vođi, a sebi naručih čizburger. Nije bio loš, ako ništa drugo onda zbog činjenice da su ga pekli ispred mene, a nisu imali one gotove koje samo bace u mikrovalku.

Najedosmo se mi i krenusmo prema gradu. Opet smo malo pročekirali izlazišta mladih i nadobudnih, ali ništa nam se nije svidjelo. Pa smo krenuli put Sesveta naći grčki restoran koji smo jednom prilikom pohodili Richard i ja, ali nismo u njemu ništa jeli. Grčki restoran našli nismo, ali smo došli skoro do jebene Marije Bistrice. Mogli smo, kad smo već bili tamo, otići se prekrižit koji put ili barem oskrvnuti svetište, ali nismo. Umjesto toga, zaputismo se prema Vrbanima i jednoj porcijici hrane a la american. Punih želudaca i sjećanja na ovaj prekrasni izlazak, koji smo proveli u autu odradivši jedno 140 kilometara, ako se dobro sjećam, otišli smo u krevete svoje.

Subota ujutro je krenula radno. Sportski radno. Vođa je došao po mene, pa smo otišli na partijicu squasha. Pola sata smo ubijali svoja tijela napucavajući komad gume u zid. Vođa me je satro ovaj put. Ništa mi nije išlo za rukom. Nakon squasha, on je krenuo svojim putem, a ja svojim. Prošetao sam malo gradom, iako je vrijeme bilo za kurac, a ja mokre kose. Došao doma i nastavio scenarij od petka. Red televizije, red kompjutora, a svako malo i odlazak do frižiderčića po zalogaj nečega. Večer sam proveo doma. Otišao sam do videoteke i posudio filmove. Spanglish i Djevojka sa bisernim naušnicama. Prvi pogledao, drugi ne. Prvi dobar za jedno gledanje, za drugi ne znam.

Jučer opet buljio u televiziju i monitor. Trebam naći neku novu zanimaciju za trenutke čamljenja u kući. Iako, što pobjeđuje reprizu Big Borthera i vođenje virtualne nogometne momčadi? I ja mislim. Navečer sam digao dupe iz kauča i otišao do kina. Skupa sa sestrama Begović i Richardom. Gledali smo Crash. Dobar. Iako je pretjerano američki. Ali, jebogajastog, tako to ide ovih dana. Dakle, preporuke imate. Nakon kina smo se spustili u podrum Cinestara i u popili cužicu u onoj birtiji koja liči na koral. Sve u drvu, a ograđeno, osjećam se ko krava pred žigosanje. Još su konobari svi u crnom. Samo im šeširi fale da liče na divlje bille hickocke. No dobro, popili mi i rastali se sa sestrama, ali ne otišli doma, već do popularnog Amerikanca na porciju friško ispečenih i premasnih duplih cheesburgera, te još ponešto. Vikend i pol, velim ja. Urukdabaš!

- 16:54 - Komentari (5) - Isprintaj - #

15.09.2005., četvrtak

Tobias Branderburg

Jučer sam se iz nekog nepoznatog razloga sjetio kako mi je u Barceloni, u neko gluho doba noći, dok sam pijan tumarao po Las Ramblas, pristupio crni muškarac, preobučen u crnu ženu i pitao da li se hoću jebat s njim. Onako pijan, nisam razumio što me pita, pa sam ga pitao da ponovi. A onako pijan nisam isprve ni shvatio da je riječ o muškoj osobi. Kada sam oboje pohvatao, rekao sam samo: "Ne hvala", i nastavio hodati natrag prema hostelu. A napio sam se već u tom hostelu par sati prije. Sišao sam opran iz svoje sobe u predvorje, gdje se već skupilo nekoliko ljudi različitih nacionalnosti. Malo sam se poupoznavao s njima, a onda kao nestao na sekundu. U biti sam otišao u seven-eleven i kupio tonu pive. I tako razveselio svoje nove prijatelje. A dodatno sam ih razveselio kad sam, shvativši da otvarač ne postoji, otvarao svima pive zubima. Što sve čovjek ne napravi ne bi li se svidio. Onda su me ti ljudi pozvali da idem s njima u disko. Reko sam da idem s njima. I otišao sam s njima. Bolnih zubi.

Na putu do diska sam objašnjavao nekoj Nizozemkinji kako nas je Franjo ugnjetavao. Mora da joj je bilo jako zanimljivo. Kad smo došli u disko, kupio sam sebi i nekom kršnom Amerikancu rumenih obraza pivo. On je bio jako zahvalan. Kao da sam mu kupio zlatnu kravu. Onda je odjednom krenula neka pjesma zbog koje je u disku nastao opći kaos i veselje. Svi posjetitelji su počeli plesati isti ples. Osim mene. U jednom trenutku su svi čučnuli i izvodili nešto po podu. To mora da je bila lijepa slika. Tisuću ljudi na podu i jedan tudum s pivom u ruci i pogledom punim pitanja koji stoji između njih. Bilo kako bilo, otišli smo do drugog diska. Koji je bio odmah preko puta ovog prvog. To Vam je tamo u onoj kučerini kod marine. Kučerina puna diskoa. Onda sam u tom drugom disku plesao i bio šaljiv. Pričao sam s nekim o nogometu. A pio sam bapska pića jer su mi pasala. Breezere da buedm precizan. Onda mi je odjednom došao jedan od mladića s kojima sam došao i pitao da li idem s njima ako se oni idu šorati s nekim ljigavim Španjolcima. Rekao sam da idem, jer su i meni bili ljigavi. Ali nisu se išli šorati, pa sam ja svima poželio laku noć i krenuo put hostela. Koji je bio blizu Plaza de Catalunya. A od marine do tamo se ide preko Las Ramblas. A tamo pak ima svačega. I tamo me crni muškarac preobučen u crnu ženu pitao da li se hoću jebat s njim.

Nakon što sam ga odbio i krenuo dalje prema hostelu, shvatio sam da mi hodanje baš i ne ide najbolje. Baš slučajno je blizu bio parkiran jedan taksi i ja sam gospodina vozača na bijednom španjolskom pitao da li me može odvesti do Urquinaone, jer tamo mi je bio hostel. On se nešto izderao i odvezao se. Viknuo sam mu nešto pristojno na materinjom. Probao sam zaustaviti još par taksija, ali nijedan me nije htio. Krasna usluga. Nekako sam se dočepao proklete Urquinaone. To je jedan po danu baš dražestan park, ali po noći nije baš dražestan. U biti je, kaj serem. Samo što po danu tamo ima ljudi, a po noći baš i ne. Od tamo do hostela je bilo ravno šezdesetak metara. Ali ja sam malo odlučio odmoriti na klupi prije nego odem do sobe. To "malo odmaranje" se pretvorilo u jednosatno spavanje na klupi. Kad sam napokon ušao u sobu koju sam usput budi rećeno dijelio sa još sedam žena, sve te žene sam i probudio, jer sam opao preko nečijih stvari. Ujutro, kad sam se probudio, samo su moje stvari bile u sobi, a vlasnica hostela mi je rekla da su cure tražile premještaj. Eh...

Eto, to je jedna krasna storija, jer nemam o ničem drugom pisati, pošto dane provodim doma uz televizor i kompjutor. Kao što možete primjetiti, s Vaše desne strane, stavio sam popis nekih cedea koje ne trebam, pa ako netko hoće kupiti koji od ovih, neka samo kaže i ja ću mu ga drage volje prodati. Vulevukuše!

- 16:40 - Komentari (12) - Isprintaj - #

12.09.2005., ponedjeljak

Unutar zidina

I tak. Vikend nije bio baš nešto osobito bogat događajima, ali smo ga kao i svaki vikend prije njega, pošteno odradili. U petak me je, naravno, tek nakon Big Brother emisije uživo, pokupio Richard. Pa smo nas dvojica prvo otišli do Ramadanija po tri velike s više luka za van, a tek onda smo krenuli do Mie i Ene Begović na neku čajankicu. Došavši tamo, naišli smo na totalno rasulo glede organizacije. Petero ljudi je gledalo televiziju, a četvero ljudi je kartalo. Kad neko karta na nečemu što je odmila nazvao tulumom, znaš o kakvom je tulumu riječ. Da, ovo je oštra kritika kartačkog miljea. Ništa zato. Richard, Luka i ja smo ubili ćevape, a onda spalili nargilu i cuclali aromatični duhan, gledajući usput Bo' Selecta DVD-ove. U neko doba me Luka odveo doma, gdje sam zaspao u krevetcu mi milom i dragom.

U subotu nas je drugarica Loki razveselila obavijesti da ima karte za Hivese navečer, pa ako hoćemo, možemo. Htjeli smo, pa smo. Dakle, navečer sam bio na Šalati, slušajući jednu dobru švedsku grupu i tri ne baš tako dobre naše. Šveđanin je čisto pristojni mamojebac, iako sam mislio da će nastup shvatiti olako. No, drugovi su me ipak demantirali i fino opičili svoj četrdesetpetminutni set. Ostale bendove sam odslušao pola čekajući u redu za pivu, pola unutar inače klizališta, a Let 3 uopće nisam odslušao, jer to niti ne služi za slušanje. Nego smo lijepo Richard i ja otišli do grada, gdje smo se našli sa Miom Begović i otišli jesti u Subway. Jedan meatballs i jedan melt poslije, Richard me vozio prema doma, gdje sam prije spavanja pokušao pročitati sve što je na forumu bilo nasrano o Big Bortheru, ali nisam imao živaca, a i oči su mi se sklapale. I baš kada sam za pravo sklopio oči, lijepo ušuškan u plahtice, zazvonio je telefon. Sa druge strane je bio, tko drugi nego Vođa, bratić. Htio je da ga vozim do Sigeta, gdje bi trebali pokupiti neku curu, pa onda bi se vratili do njega, gdje bi kao jebali, a onda bi ih ja vratio doma i ciao đaci. No, odbio sam, zbog poradi umora i nekoliko piva u sebi. Oglušivši se na njegove molitve, nastavio sam spavati.

U subotu sam došao do zaključka da je grozno živjeti u Hrvatskoj. Ne zbog toga jer nam je zemlja takva kakva je, nego zbog toga što je prepuna dobrijeh žena. Dakle... Puno je dobrih žena. Dobre žene žele dobre muškarce. Dobre žene dobiju dobre muškarce. Ono malo ružnih žena, dobije ružne muškarce. Ali ostaje kritična masa srednjih žalosti. A ti su najgori. Bilo muški, bilo ženski. Jer srednje žalosti uvijek žele bolje. Misle da zaslužuju bolje. Nikad gore. Ili isto. Bolje. Dakle, ostaje nam jedna cijela populacija srednjih žalosti, koja se ne može spariti, jer žele bolje. A bolje ne želi gore. Biti srednja žalost je grozno. Eto. Normalno, ova teorija je lako upotrebljiva u bilo kojoj zemlji koju naseljavaju dobre žene. Gurdanleksur!

- 16:50 - Komentari (14) - Isprintaj - #

08.09.2005., četvrtak

O svemu, pa i o meni

Jučer, a bogami i prekjučer, a i prekprekjučer sam bio doma. Uživajući u Big Brother ekstravaganci. Život ne može bit bolji. Predivne likove su stavili ovaj put u kuću. Stvarno jesu. Matan je za sad moj favorit. Takvu zvjerinu od čovika ne nalaziš iza svakog čoška. Pun je liberalnih stavova, kao što su: smrt za Marilyn Mansona (wwwwwwwwwwwwicked), veličanje Thompsona, zabranjivanje bračnim družicama izlazak van i da ne nabrajam dalje. I tako. Ostali su isto kreteni. Ne svi, ali večina je, pa očekujem da će biti svega.

Sjetio sam se jučer kako sam jednom, mislim da je to bilo prije jedno pet godina, dobio posao preko studentskog servisa i to da prodajem neki studentski časopis. I tako odemo frend i ja s tim nekim mladićem po časopise. I on nam odredi lokacije gdje ćemo radit. Ja dobijem predvorje u Studentskom centru. Kao, tamo ima tona ljudi, svi će se pomamit za časopisom. Frajer mi još uz časopise da i neki džinovski kazić, ono, pravi boom box, preko kojeg sam trebao puštati "profesionalno" snimljenu najavu o sadržaju časopisa. I tako, prvi dan dođem ja tamo, sjednem na jednu klupu u predvorje, fino izložim časopise i uključim boom box. Bogtejebo. Najava je bila očajna. Sad sam zaboravio kako se točno zvao časopis, ali znam da je u igri bila neka studentska udruga koja je operirala pod kodnim imenom Kralj Tomislav. Najava se sastojala od reda nekih turbo glupih dance pjesmica, pa onda mrtvački glas koji objašnjava što se sve može pročitati u dotičnom časopisu i tako unedogled. Tri puštanja poslije znao sam cijelu kasetu napamet i želio sam umrijeti, jer je bila toliko naporna da me bilo sram uopće puštati to javno i očekivati da će ljudi od mene kupiti časopis.

A časopis sam po sebi je bio katastrofa. Prijelom je bio napravljen lijevim jajem, a sadržaji su bili, blago rečeno out of date. Kao primjer, navesti ću članak o St. Patrick's Day-u. Ništa neobično. U trećem mjesecu. Ali u lipnju... ne znam baš. Pa intervju sa hrvatskim Conanom i kao posebna poslastica, In memoriam – dr. Franjo Tuđman. Svega pola godine od njegove smrti. I tako sam ja radio tjedan dana i prodao tko zna koliko časopisa, i jedva čekao dan isplate. Koji je došao, začuđujuće brzo, s obzirom da se radilo o danima posttuđmanizma. I s obzirom da je novac davala neka anonimna studentska udruga. I dosta sam dobio. Oko 500 kuna. rekao sam im da kad izađe drugi broj da mi se jave. Rekli su da budu. Nikad me nisu nazvali. Bilo kako bilo, sjećam se da je prvo što sam kupio novcima bio kebab. Toliko o tome.

Danas ću valjda do Srbina. Nisam već tjedan i pol. Obavijestit ću Vas o mom pohodu. Do tad, eto malo edukacije. Balongerfunks!

- 17:11 - Komentari (10) - Isprintaj - #

05.09.2005., ponedjeljak

Šefe... od svega po malo!

Prošao je još jedan vikend. Ali ovaj nije bio tako zanimljiv kao prošli. Mislim, nije bio najgori, ali nije baš bio ni najbolji. Valjda zato jer sam morao puno raditi. Ujebao nas sve na poslu jedan zahtjevniji klijent, pa je stvari koje su mu trebale za kraj rujna htio na početku rujna. I uništio nam svima vikende. Jebo sam ga ja. Nadam se da mu firma propadne. A opet, ne nadam se tome, jer ako se to dogodi, ode jedan komad kolača s mojeg stola u nepovrat. I tak. U petak sam bio u Otoku, pa malo do Subwaya, po sendvič-tri, pa malo kod Melina, ali na kraju ipak doma.

U subotu sam ujutro otišao do grada. Plaćica je napokon sjela, pa sam se odjednom našao sam sa popriličnom količinom novaca. A pošto već dugo vremena nisam subotom otišao do grada i potrošio nešto zelembača, zaključio sam da je došao taj dan u mjesecu. Kupio sam dva cedea. Morrissey – Live At Earls Court i Sufjan Stevens – Illinoise (koji usput preporučujem). Zatim sam još potrošio i novce na električnu četkicu za zube, jer sam zaključio da je bolje kupit jednu takvu za 120 kuna, nego jednu običnu za 20. Kupio sam i Slim Mints. Navodni hit kod svih debelih baba svijeta. Pojeo sam jedan prije ručka, ali nisam osjetio da mi se apetit smanjio. Mislim da to u biti djeluje samo na one ljude koji si zabriju da im to smanjuje apetit. Ja si tako nešto ne mogu zabrijati ni u ludilu.

Navečer sam gledao utakmicu. Ali možda bi bilo bolje da nisam. Barem prvo poluvrijeme, jerbo je Hrvat igrao kao da je dan prije prvi put vidio loptu. No, u drugom dijelu, ipak su proigrali. Uvijek se za Hrvate govorilo da brzo uče, pa su već nakon 45 minuta ovladali tehnikom dodavanja i zabijanja golova. Sva sreća da to brzo učenje primjenjujemo i u sferi zgrtanja bogatstva i ulaska u europsku uniju. Nakon utakmice, pokupio me Richard, koji je sa sobom u autu imao pet žena, pa smo svi otišli na Jarun slavit rođendane nekolicine ljudi. Jarun je jedno odbojno mjesto kad su večernji izlasci u pitanju. Iako nismo bili gosti niti jednog popularnog jarunskog izlazišta za mlade i one koji se tako osjećaju, već smo okupirali jednu od onih drvenih kućica, gdje se nedjeljom sastaju kvartovski drugovi i peku volove i jarebice. Bilo je alkohola, a bilo je i ljudi. Svi su pili i veselili se. Ja sam osobno jedva čekao da odem u McDonald's na porciju smeća. I bi tako. U neko doba smo Richard, Mia Begović i ja otišli put Vrbana i naručili naramak đubriva za trbuhe. Žderući tako, smislio sam pjesmicu koja bi zasigurno bila pravi hit. Za sada imam samo refren, ali je jako catchy. Nepotreno prežderavanje!!!

U nedjelju sam puno radio, malo gledao televiziju, sve do navečer, kad sam kao i pola Hrvatske, jedva čekao da počne novi Big Brother. Drugarica Tila se vratila sa mora, te sam otišao do nje pogledati koga su nam ove godine uvalili pred ekrane. Za sad sam zadovoljan izborom, pogotovo muškim, jer uz onakve šabane kao što su Hamdija, Rene i posebno Matko, nema da bude nezanimljivo. Olajlopec!!!!

- 17:51 - Komentari (10) - Isprintaj - #

01.09.2005., četvrtak

Kopljem u suvo

Jučer sam se sjetio kako sam prije tri godine vodio razgovor sa jednom Amerikankom. Bilo je to u Lyonu, na terasi hostela, koji je perfektno smješten na brdu iznad Lyona, pa se vidi cijeli grad i ljeti je baš ugodno tamo sjediti u prednoćne i noćne sate, piti vinčinu i pustiti mozak na ispašu. Bilo je nas nekoliko na terasi. Sasvim ugodno društvo koliko se sjećam. Od svuda nas je bilo. Nekakav Marokanac je pokušavao obrlatiti spomenutu Amerikanku, ali nije mu uspjelo, čim smo nas dvoje počeli pričati o politici. Ona je spomenula kako je išla na antiglobalističke prosvjede tijekom jednog od summita G8. Bila je jako ponosna zbog toga. Ali, njen ponos je vrlo ubrzo prerastao u bijes usmjeren prema meni, kad sam joj rekao da nema zbog čega biti ponosna, jer to što je išla na antiglobalistički prosvjed je jednako utjecajno kao i kad ja poserem govno. Ali mlada Amerikanka se nije dala i pokušavala me uvjeriti "that they made a difference". Ja sam joj ukazao da nisu, jer da jesu, onda bi osam drugova oprostilo dug nekolicini siromašnijih zemalja.
"But we were out there, on the streets, saying what needed to be said!", nije se dala mala Kaliforničanka.
"Look bitch, we had a war."
Ne znam zašto sam to rekao, bit će da me mješavina živčanoće i vina natjerala na to. Bilo kako bilo, djevojče se diglo i otišlo. Ispričao sam se Marokancu jer sam mu sjebo koncepciju u vezi i glede umakanj pimpeka u američko meso, ali on je rekao da nema veze, jer da sam joj baš dobro rekao. Svi su se u biti složili da sam joj dobro rekao i tako sam postao junak večeri. Prije nego sam počeo pisati ovo, postajala je i poenta svega, ali zaboravio sam koja je. Osim one da se establišment ne može sjebati. Jer ako probaš sjebati establišmet, establišment će uvijek sjebati tebe. Tolko. Špregunc!

- 16:45 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.