Prošao je još jedan vikend. Ali ovaj nije bio tako zanimljiv kao prošli. Mislim, nije bio najgori, ali nije baš bio ni najbolji. Valjda zato jer sam morao puno raditi. Ujebao nas sve na poslu jedan zahtjevniji klijent, pa je stvari koje su mu trebale za kraj rujna htio na početku rujna. I uništio nam svima vikende. Jebo sam ga ja. Nadam se da mu firma propadne. A opet, ne nadam se tome, jer ako se to dogodi, ode jedan komad kolača s mojeg stola u nepovrat. I tak. U petak sam bio u Otoku, pa malo do Subwaya, po sendvič-tri, pa malo kod Melina, ali na kraju ipak doma.
U subotu sam ujutro otišao do grada. Plaćica je napokon sjela, pa sam se odjednom našao sam sa popriličnom količinom novaca. A pošto već dugo vremena nisam subotom otišao do grada i potrošio nešto zelembača, zaključio sam da je došao taj dan u mjesecu. Kupio sam dva cedea. Morrissey – Live At Earls Court i Sufjan Stevens – Illinoise (koji usput preporučujem). Zatim sam još potrošio i novce na električnu četkicu za zube, jer sam zaključio da je bolje kupit jednu takvu za 120 kuna, nego jednu običnu za 20. Kupio sam i Slim Mints. Navodni hit kod svih debelih baba svijeta. Pojeo sam jedan prije ručka, ali nisam osjetio da mi se apetit smanjio. Mislim da to u biti djeluje samo na one ljude koji si zabriju da im to smanjuje apetit. Ja si tako nešto ne mogu zabrijati ni u ludilu.
Navečer sam gledao utakmicu. Ali možda bi bilo bolje da nisam. Barem prvo poluvrijeme, jerbo je Hrvat igrao kao da je dan prije prvi put vidio loptu. No, u drugom dijelu, ipak su proigrali. Uvijek se za Hrvate govorilo da brzo uče, pa su već nakon 45 minuta ovladali tehnikom dodavanja i zabijanja golova. Sva sreća da to brzo učenje primjenjujemo i u sferi zgrtanja bogatstva i ulaska u europsku uniju. Nakon utakmice, pokupio me Richard, koji je sa sobom u autu imao pet žena, pa smo svi otišli na Jarun slavit rođendane nekolicine ljudi. Jarun je jedno odbojno mjesto kad su večernji izlasci u pitanju. Iako nismo bili gosti niti jednog popularnog jarunskog izlazišta za mlade i one koji se tako osjećaju, već smo okupirali jednu od onih drvenih kućica, gdje se nedjeljom sastaju kvartovski drugovi i peku volove i jarebice. Bilo je alkohola, a bilo je i ljudi. Svi su pili i veselili se. Ja sam osobno jedva čekao da odem u McDonald's na porciju smeća. I bi tako. U neko doba smo Richard, Mia Begović i ja otišli put Vrbana i naručili naramak đubriva za trbuhe. Žderući tako, smislio sam pjesmicu koja bi zasigurno bila pravi hit. Za sada imam samo refren, ali je jako catchy. Nepotreno prežderavanje!!!
U nedjelju sam puno radio, malo gledao televiziju, sve do navečer, kad sam kao i pola Hrvatske, jedva čekao da počne novi Big Brother. Drugarica Tila se vratila sa mora, te sam otišao do nje pogledati koga su nam ove godine uvalili pred ekrane. Za sad sam zadovoljan izborom, pogotovo muškim, jer uz onakve šabane kao što su Hamdija, Rene i posebno Matko, nema da bude nezanimljivo. Olajlopec!!!!
Post je objavljen 05.09.2005. u 17:51 sati.