Unutar zidina
|
I tak. Vikend nije bio baš nešto osobito bogat događajima, ali smo ga kao i svaki vikend prije njega, pošteno odradili. U petak me je, naravno, tek nakon Big Brother emisije uživo, pokupio Richard. Pa smo nas dvojica prvo otišli do Ramadanija po tri velike s više luka za van, a tek onda smo krenuli do Mie i Ene Begović na neku čajankicu. Došavši tamo, naišli smo na totalno rasulo glede organizacije. Petero ljudi je gledalo televiziju, a četvero ljudi je kartalo. Kad neko karta na nečemu što je odmila nazvao tulumom, znaš o kakvom je tulumu riječ. Da, ovo je oštra kritika kartačkog miljea. Ništa zato. Richard, Luka i ja smo ubili ćevape, a onda spalili nargilu i cuclali aromatični duhan, gledajući usput Bo' Selecta DVD-ove. U neko doba me Luka odveo doma, gdje sam zaspao u krevetcu mi milom i dragom. U subotu nas je drugarica Loki razveselila obavijesti da ima karte za Hivese navečer, pa ako hoćemo, možemo. Htjeli smo, pa smo. Dakle, navečer sam bio na Šalati, slušajući jednu dobru švedsku grupu i tri ne baš tako dobre naše. Šveđanin je čisto pristojni mamojebac, iako sam mislio da će nastup shvatiti olako. No, drugovi su me ipak demantirali i fino opičili svoj četrdesetpetminutni set. Ostale bendove sam odslušao pola čekajući u redu za pivu, pola unutar inače klizališta, a Let 3 uopće nisam odslušao, jer to niti ne služi za slušanje. Nego smo lijepo Richard i ja otišli do grada, gdje smo se našli sa Miom Begović i otišli jesti u Subway. Jedan meatballs i jedan melt poslije, Richard me vozio prema doma, gdje sam prije spavanja pokušao pročitati sve što je na forumu bilo nasrano o Big Bortheru, ali nisam imao živaca, a i oči su mi se sklapale. I baš kada sam za pravo sklopio oči, lijepo ušuškan u plahtice, zazvonio je telefon. Sa druge strane je bio, tko drugi nego Vođa, bratić. Htio je da ga vozim do Sigeta, gdje bi trebali pokupiti neku curu, pa onda bi se vratili do njega, gdje bi kao jebali, a onda bi ih ja vratio doma i ciao đaci. No, odbio sam, zbog poradi umora i nekoliko piva u sebi. Oglušivši se na njegove molitve, nastavio sam spavati. U subotu sam došao do zaključka da je grozno živjeti u Hrvatskoj. Ne zbog toga jer nam je zemlja takva kakva je, nego zbog toga što je prepuna dobrijeh žena. Dakle... Puno je dobrih žena. Dobre žene žele dobre muškarce. Dobre žene dobiju dobre muškarce. Ono malo ružnih žena, dobije ružne muškarce. Ali ostaje kritična masa srednjih žalosti. A ti su najgori. Bilo muški, bilo ženski. Jer srednje žalosti uvijek žele bolje. Misle da zaslužuju bolje. Nikad gore. Ili isto. Bolje. Dakle, ostaje nam jedna cijela populacija srednjih žalosti, koja se ne može spariti, jer žele bolje. A bolje ne želi gore. Biti srednja žalost je grozno. Eto. Normalno, ova teorija je lako upotrebljiva u bilo kojoj zemlji koju naseljavaju dobre žene. Gurdanleksur! |
