Intrige s dvora kneza Bučimira

28.10.2005., petak

Tu noć kad si se udavala

Jučer sam planirao opisati kako sam prekjučer, žderući pizzu zasrao bijelu majicu. Ali, blog nije radio, pa nisam. Ali sam zato jučer napravio jedan jako hrabar potez. Otišao sam u kino. To nije toliko hrabro. Jedino ako ne patite od agorafobije. Onda je podosta hrabro. Hrabro u mom slučaju je da sam skupa sa Richardom u kinu pogledao film u kojem glavnu ulogu igra Rob Schneider. Znate, to je onaj Rob Schneider. "Rob Schneider is... ". Dakle, Deuce Bigalow – European Gigolo se gledalo. Mislim, što reći. Teško da ću opet pogledati ovako glup film u kinu. A opet, tko zna... Čak nam se i žena koja prodaje karte nasmijala od srca kad smo rekli za koji film bi karte. Ali, ima nešto u gledanju takvih filmova u kinu. Povrh svega, publika koja skupa s vama sjedi u dvorani. Publika, koja se smije na svaku imbecilnu foru, a ne kuži onu koja bi potencijalno mogla biti dobra. I tako, odgledali smo to čudo. A onda smo se otišli počastiti američkom verzijom hrane.

McDonald's na Vrbanima je bio krcat. Usprkos činjenici da je skoro pa bilo jedan ujutro. Proradio je moj detektivski um te sam zaključio da su to sigurno ljudi koji su bili na koncertu Phil Collinsa. I bio sam u pravu. Većina njih bila je iz prijateljske nam države Slovenije. Naručio sam hranu, a gospodična blagajnica mi je saopćila da moj Royal Cheese nije gotovo i da će mi ga donijeti čim bude gotov. Pet minuta nakon, eto nje u mom smjeru. Baš kad je došla do mene, ja šarmerski izvalim: "Mislim da je to za mene.". A ona me pogleda i veli: "Ne, nije.". I ode. Pomislih da možda još netko čeka, te ne rekoh ništa. Ali sam ipak dotičnu pratio pogledom, dok je ona kružila restoranom u potrazi za mušterijom. Kad sam shvatio da ipak traži mene, mahnuli smo joj i Richard i ja, a gospodična je preokrenula očima i zacijelo u glavi pomislila nešto kao: "Jebem Vam mater, samo Vi zajebavajte, zvat ću ja gazdu, pa znam valjda kome trebam dati ovu sočnu sendvičinu!". I onda je otišla natrag na radno mjesto. Što je značilo da sam se ja morao dignuti i sam si otići po sendvič. A to pod svaku cijenu želim izbjeći, jerbo sam lijeniji od mrtvog pavijana. Došao sam do nje i rekao: "No, jel mogu ja dobiti svoj sendvič?". Ona me pogleda i kaže: "Pa možete, ali gdje ste sjedili?".
"Kak mislite, di sam sjedio? Prošli ste pokraj mene i rekao sam da je to moj sendvič a vi ste me odjebali."
Ali mislim da me nije čula. Samo mi je dala sendvičinu i nastavila s posluživanjem Slovenaca.

Kad sam došao doma, posrao sam se. A onda uvalio u krevet. Na nekom kanalu našao Naked od Mike Leigha i malo popravio dojam od gledanja filma sa Rob Scneiderom. Mike Leigh je genijalac. A David Thewliss je možda jedan od najdražih mi glumaca. Prekinuo sam gledanje filma na kratko, ne bi li se podružio sa svojim Gaćanom, gledajući kao stimulaciju seks između jedne žene i tri muškarca. Par minuta kasnije, opet sam se prebacio na Naked, a još par minuta kasnije, pao sam u san. Loglanskurbanks!!!

- 16:23 - Komentari (11) - Isprintaj - #

26.10.2005., srijeda

Desanka, Deso

Jučer se čamilo doma. A i danas će se valjda. Ali i treba tako. Jer valja pogledati nastavak jučerašnje epizode Practice-a. Spader je car i pol! A i Chapelle's Show je danas na MTV-u. U zadnje vrijeme sam se zakačio za tog mladića. Mnogo je dobar, pričaju ljudi. Prekjučer sam bio sa bratićem Vođom na kebabu i pivi. Bio je par dana proteklog tjedna u Berlinu, pa sam išao vidjet slike i čuti dojmove. A pošto je tamo svaki dan žderao kod razno raznih turaka, bio se naviknuo, pa smo otišli po kebab tamo u Tkalči. Suzbili smo se, a i žeđ nas je uhvatila, pa smo sjeli i na pivčinu u Golf. Svo vrijeme pričali smo o dva događaja. Svadbi našeg bratića i našem odlasku u Atenu. Plan je da na svadbi napijemo mladoženju do te mjere da se o njegovoj svadbi bude uvijek pričalo sa negativnim predznakom. To ti je familijska ljubav. A o Ateni ne mogu prestati razmišljati. Još dva mjeseca se treba strpiti, a ne ide mi baš. Svakog dana ispitujem Grka po detalj – dva o mogućim načinima zabave u glavnom gradu svih Grka, a on mi odgovore baca kao baba mrvice gladnim golubovima. Evo isječka jučerašnjeg chata s Grkom.

JA:
2 quick questions. vodja wants to know the following: Is there a burger king in athens? How much for the hookers?

ON:
no burger king - plenty of maccie d's / loads of kfc/ wendy's/ steers
and of course greek burger chain is goodies - which was so successful they opened one in paris
really nice - clean and fresh

JA:
hahaa
will try that one for sure

ON:
lap dances - are about 10 euros
most places u can touch
most places they touch ur dick!

JA:
i likes it

ON:
then u can go to private room for about 40 euros for 4/5 dances where u can suck tits and they grind you till u shoot ur load
fucking them is a bit more complicated - firstly u need to have a contact in the place

JA:
which, as i hear, u have. :D

ON:
its abt 200/300 euros to fuck i guess

JA:
cool

ON:
but i will speak to tasos - have told him basically u guys are here to party
so we will arrange from there

Eto. Sad znate što nas očekuje. Prljavo i ružno leglo seksa, žderačine i alkohola. Fuj.

Danas ću malo skratiti kosu. Izgledam pomalo zapušteno. Treba poduzeti nešto. U sedam idem tamo. U pol osam ću izaći kao novi čovjek. Bulgarak!!!

- 17:11 - Komentari (8) - Isprintaj - #

24.10.2005., ponedjeljak

Bula četvrti

Jučer je bila jedna od nedjelji koje bi se mogle prozvati sasvim kvalitetnom nedjeljom. Probudio sam se oko pola jedan i našao stan prazan. I pomislio sam kako će vrijeme zbog činjenice da sam se tako kasno probudio ići brzo. Ali nije. Napravio sam si neki doručkić, malo buljio u televiziju, malo u komp. Onda sam u neko doba dana shvatio da će četiri epizode Seinfelda, za koje sam mislio da sam ih propustio noć prije, reprizirati, te sam bio sretniji od djeteta koje je dobilo željenu igračku. I odgledao sam tako četiri epizode Seinfelda za redom. Plus neka dodatna emisija o Jerry Seinfeldu. I ode tako dva i pol sata. Ali, po meni, to je kvalitetno odrađenih dva i pol sata. Za vrijeme gledanja Seinfelda stigli su mi bili i naručeni ćevapi. Ali nisu bili neka sreća. Oprošteno im je ipak, jer radi se o ćevapima. Poslije Seinfelda, gledao sam malo finalni meč između onog našeg i onog njihovog. Naš je spušio. Onda sam gledao Big Brother, pa Chapelle Show, pa Law and Order, pa neke pornjave, pa Colors. A onda sam išao spavati.

Mislim da sam našo savršen part time job za sebe. Čitam tako danas novine i vidim ove ljude koji idu po slavonskim selima i ubijaju perad. Šmajserima!!! Ideja mi se odmah svidjela. Ulazit u kokošinjce i sa par rafala ubijati zaraženu perad mi se čini kao odličan način rješavanja svih nagomilanih frustracija. Ne volim oružje. Ne volim ni rat. Ali volio bi da u i tamo mogu par rafala opizdit. Pa makar i u zrak. Nešto kao Michael Douglas u Falling Down. Ono, popizdit, uzet šmajser i sijat strah po ulici. Samo da me ne ubiju na kraju. A i da ne idem u zatvor. Da se sve nekako objasni na kraju i progledaju mi kroz prste. I da su baš slučajno svi ljudi koje sam propucao zli. Ono, redom silovatelji, mafijaši, pedofili, svečenici... Eh da... Čulkeštrangs!!

E da... Gledajući neke stare postove svoje, primjetio sam kako je drugarica Snjegu:jica tražila još stripova. Nekako mi je to bilo promaklo prije. ali sada ispravljam grešku. Eto još stripova. Ovaj je najzakon.

- 17:05 - Komentari (12) - Isprintaj - #

23.10.2005., nedjelja

Spalio kuću, prodao stan

I tako sam ja petak i subotu proveo na filmskom festivalu. U petak odgledao Iluminaciju. Francuski film. Od dva i nešto sitno sata radnje. A da se pitalo mene, uredno je mogao trajati sati pol i sve bi bilo u redu. Ovako, glava je klonula nekoliko puta. Ne kažem da je film bezvezan, samo je malo razvučen. Možda da sam bio odmoran... Gospodična Soft Cell je bila tamo, a i mladići Štetočina i Film. Poslije filma smo još malo ostali u Studentskom centru čilajući. Onda sam ja spoznao da je već dva i nešto i da sam umoran, te sam ih napustio kao što majka napušta svoju djecu. Društvo u šetnji doma mi je pravio Ted Leo i njegovi Pharmacisti koji su pičili iz discmana, a nešto kasnije pridružila su nam se i dva Montana sendviča od tunjevine, kupljena na benzinskoj.

Jučer smo na Oklopnjaču Potemkin išli Tila, Narantxa i ja. Bilo je baš dobro. Radilo se o nekoj restauriranoj verziji. Koja se po staroj verziji razlikuje jedino po tome što je razvijena zastava na jarbolu broda obojana u crveno koliko se meni čini. Film je uživo pratio orkestar pun Slovenaca. I OK su svirali i bilo je baš dobro. Prije samog filma obavljen je program dodjele nagrada. Obavljen je u tipičnoj hrvatskoj maniri, koju svi iz ko zna kojeg razloga smatraju jako simpatičnom. Prevoditelj jedva da nešto prevodi, nitko ne zna gdje treba stajati, prevoditelj se svima upliče u riječ, svi su zbunjeni, prevoditelju se očigledno nekamo jako žuri pa pola toga izostavlja i priča brže nego što Speedy Gonzales trči. I tako to... Nakon Potemkina smo išli jesti u Subway i ubio sam tri sendviča. A možda dobijem i mobitel jer sam pojeo roasted chicken menu. Doduše, možda dobijem i ptičju gripu, tako da se ne nadam previše. Nakon što smo se obždrali, otišli smo natrag u SC gdje smo razvili priču o tome tko bi koga jebo. Nakon što smo zgotovili s tim, rečeno nam je da je na mjestu gdje je nekoć bila Mochvara otvoren novi Melin. Pa smo otišli tamo. Tamo smo popili nešto i vratili se u SC. Zadržali se još neko vrijeme i onda otišli doma. Ludnica. Moram se ispričati još jednom drugu Roninu, koji se potrudio da nam nađe karte za reklame poznatih režisera, a ja sam ga skroz krivo shvatio i odbio karte, misleći nešto drugo.

Hodajući prema našim domovima, Tila i ja smo razgovarali o besmislenosti sinkroniziranja filmova i serija. Osobno, volio bi upoznati čovjeka koji se prvi sjetio da bi se strane filmove i serije baš moglo sinkronizirati. Volio bi mu reći nekoliko riječi, kojim bi mu ukazao kakvu je grešku napravio. Vjerojatno je riječ o nekom Hansu ili Gerchardu. Klaus je isto možda krivac. Nesvjesno, taj mladić, gospodin ili koji kurac već, započeo je treći svjetski rat. Z đermanz šel rulz zi verld in zis vej, ja!! Stanoviti gospodin onemogučio je tako prosječnom Njemcu mogučnost da čuje originalni "DO'H!!!", originalni "Hellooooo, Newman", originalni "Screw you guys, I'm going home". Prosječni Poljak će još to i čuti. Ako se napne, čuti će to ispod monotonog glasa nekog Andrszeja koji vjerojatno simultano čita prijevod kako film traje. Andrszej je katica za sve, čita on i ženske i muške uloge, važno da se prevede. O jadni svijete!!! Bumbelgumskalovski!!!

- 18:53 - Komentari (12) - Isprintaj - #

20.10.2005., četvrtak

U žiži vreve

Jučer sam išao na Zagreb Film Festival. Tamo sam gledao film George Clooney-a. Good Night And Good Luck. Crno-bijeli je to film. Dobar, ali na trenutke dosadnjikav. Toliko dosadnjikav da je nekoliko desetaka ljudi odlučilo otići iz dvorane za vrijeme projekcije. Ili pak, toliko dosadnjikav da je podosta ljudi, prilikom izlaska iz kina, spomenulo da je baš fino odijemalo jedan dobar komad filma. Meni je glava također par puta klonula, ali sabrao sam se pomoću par osobno nanesenih šamara i odgledao film do kraja bez daljnih smetnji. A kad sam već spomenuo festival, spomenut ću se i činjenice da je Hrvat vrlo vjerojatno svjetski prvak u organiziranju masovnih priredbi. Hrvat voli kad se ljudi druže, kad su bliski, pa je stoga i ovaj festival organizirao tako da prije ulaska u dvoranu na projekciju, kontrolom uma natjera sve sretnike koji su došli do karata da se naguraju pred jednim jedinim ulazom u dvoranu kao stoka u koralu. Onda kad nakon jedno pola sata čekanja, stiskanja uz nečije debelo bedro, znojenja i koječega, Hrvat odluči pustit stoku kroz vrata korala na pašnjak (za one koji nisu shvatili ovu duboku metaforu, pustiti natiskane ljude kroz otvorena vrata dvorane) i kad sva grla nahrupe na ispašu, Hrvat ih ne uspije sve ni žigosati (i opet za one iste, kad bujica ljudi krene prema unutrašnjosti dvorane, dva nejaka mladića ne stignu ni potrgati karte svim ljudima). Uz to, nemam neke prevelike zamjerke.

Prekjučer se išlo u KSET na Death Disco i Sabot. DD su meni bili najbolji do sada. Iako nisam vidio onaj prvi nastup u Mochvari za koji mnogi tvrde da je bio najbolji. Sabot opet solidni ali naporni, uostalom kao i zadnji put kad sam ih gledao na istom mjestu. Tu večer sam i drugi put u životu doživio da mi se nepoznati ljudi obrate za rečenicom: "Jesi ti Bučimir?". U to kod mene nakratko dođe blage nelagode, koja brzo nestane (valjda). Dakle, pristupila mi je tajanstvena blogerica koja nije željela otkriti svoj identitet, iako je moj detektivski um već sav u tome da riješi tu misteriju. A mislim i da sam na dobrom tragu, samo da znaš. I ne moraš se bojati, ako uspijem, neću to objelodaniti znatiželjnom svijetu. Malo smo popričali, a onda, kako je počelo dolaziti sve više i više ljudi, izgubio sam se u gomili. Uglavnom, htio sam pozdraviti prije nego odlazim, ali skibala si prije nego što sam to uspio obaviti. Nek se zna da nisam nepristojan mladić.

Danas ću, kako stvari stoje, čamiti u kući. Što i nije loše, jer vrijeme je opet otišlo u karinu. Zle li sudbe! Čuo sam se jučer i sa Dragutinom nakon dužeg vremena. Vrli mladić se vraća oko šestog jedanaestog. Već mu je i vrijeme, jebo ga Musolini. I tako to, evo nas do kraja. Čengrstbulk!

- 17:31 - Komentari (10) - Isprintaj - #

18.10.2005., utorak

Ukrudba na kvadrat

Jučer smo Vođa i ja kupili karte za Grčku. Idemo tamo za Novu godinu, kao što sam spomenuo. I ode 380 eura u nepovrat. Ali bit će nam dobro. Znam to. A u subotu sam išao u istraživanje. Gdje je najbolje kupit karte i to. I odem u jednu agenciju. I tamo me uljudna gospođa djelatnik zamoli da sjednem dok ona ne riješi stvar sa dvoje nekih bezveznjakovića koji su se namerčaili da putuju put Indije. I pričaju oni tako s njom. I ispostavi se da njih dvoje ide u Gou. I pita njih gospođa djelatnik da li znaju da se tamo ide tulumariti i da se nema baš puno za vidjeti. A njih dvoje, od kojih, tridesetak i pet, se pogleda i nekako neuvjerljivo kažu da znaju. I tako još malo pričaju sa gospođom djelatnik. I onda gospodin pita: "A jel se treba cjepit za tamo?". Kaže njemu gospođa djelatnik da ne treba. A on kao iz topa: "Zašto?!". Tu ja već lagano pizdim, jer sam pročitao sve moguće redove letenja od svih kompanija ovog svijeta i sve brošure o dodatnim letačkim miljama ako se koristi bugarska zrakoplovna kompanija, te htjedoh gospodinu objasnit da ako je gospođa djelatnik rekla da ne treba, koji kurac pita zašto ne treba. Onda su prebacili razgovor na temu Sai Babe. A poster istog im stoji na zidu agencije. I to jedan od onih u prirodnoj veličini. I krenu oni tako u razgovor o mistici i hinduizmu. Gospođa djelatnik je rekla da se bojala Babe (ona ne koristi ono Sai, očigledno su si toliko dobri da ne treba) kad ga je prvi put vidjela u nekoj tamo Nadrađputri ili di već buco živi. Onda je počela pričati o groznim snovima koje je imala vezano za Babu i kako on nije za svakog, jer nekog njegova prisutnost može i ubit. Dvoje mladih tridesetogodišnjaka je gledalo u čudu. Onda je ona počela i priču o nekoj utvrdi pod zemljom, čiji poster također imaju na zidu i kako tamo zle sile postoje. Kako ljudi koji očekuju da će im se tamo dogoditi nešto strašno, obično i dožive to nešto strašno. Ja sam malo po malo počeo gledati po zidovima i shvatio da je cijela agencija oblijepljena nekim plakatima indijske tematike, a i puno je bilo skulputra raznoraznih Ganeša, Šiva, Brahmaputrija ili kojih sve ne kuraca – palaca, te sam se ispričao i otišao van. Naravno, tek nakon što sam obavio razgovor sa gospođom djelatnik u vezi i glede mog odlaska u Grčku. Ipak, nisam ja mudonja, koji odlazi samo tako.

A ta subota je bila i zanimljiva, jer smo popodne išli na savski nasip, ne bi li tamo uživali u muzici. U muzici sastava kao što su: Death Disco, Seven That Spells i Tigrova Mast. Upalili su mladići agregat, posložili par paleta na vlažnu zemlju, ukopčali se u pojačala i pržili. Joggerima i šetačima pasa mora da je to bilo nešto novo, a i svima nama je bilo. Festivalčić na obali Save. Tila i ja smo došli u trenirkama, jer smo ljudine, ostali su bili papani i nisu došli u trenirkama. Nakon što su svi odsvirali svoje i ostavili nas potpuno opčinjene snagom svojih izvedaba, otišli smo u dva kilometra udaljen Papillon. Tamo je pak bila neka punk fešta. Jedno stopedesetsedam punk bendova svira za milijune mladih. Popili smo pive, pjevali uz njih pjesme koje u refrenima imaju stih No Pasaran!!, te se zabavili kao rijetko kad. Evo i jedne krasne slike mene samog sa tog predivnog mjesta.

Image hosted by Photobucket.com

U petak smo pak bili u Galeriji SC. Tamo su svirali Cog, Peach Pit i Xoambo Xoet Xorcestrao (valjda se tak piše). Bilo baš dobro. Cog super. Peach Pit, treba li uopće govorit da su bili dobri. Ovi Slovenci Žoambo dobri, ali nije mi ih se dalo slušati, pa sam pobjegao van na razgovore ugodne. Poslije ovog događaja, išlo se do Spunka, a prije toga na žderačinu na Glavni. Drugovi Thanatz, Ulf i Lilihip su pošteni i dobri ljudi, koji vole jesti. U Spunku se pila Coca-Cola, ali i pivo. I nije se predugo ostajalo. Trebalo je ići doma. Pa se i išlo. Eto. To je to. Guadaalhara!

E, da, danas Death Disco u KSET-u prije sabota, pa dođite.

- 17:46 - Komentari (5) - Isprintaj - #

13.10.2005., četvrtak

Howdy i sayonara

Jučer sam bio u Teatru &td. Ali ne na predstavi. Na koncertu. Angles of Light i Akron/Family. Bilo je zakon. Akron/Family su brđani, ali su baš dobri. Meni je to country cLOUDDEAD. Ono, malo neke polubuke, malo pjevanja u zboru i žebenoa. Angles of Light su isti ti mladići plus Michael Gira. Legenda, jel. I oni su zakon bili. Gire se čovjek prepadne kad ga vidi. Čiča onako sjedi i gleda mrko, hitlerovska frizurica je prisutna, samo čekam kad će se zaderati nešto tipa RAUS!!! I pije puno. Alkohola raznog je donio sa sobom. Dakle, bilo je zakon.

Prekjučer smo pak bili u Galeriji SC na koncertu Afrirampa. Dvije su to Japanke prljavih tabana. Kao, malo se deru, pa malo praše, pa se malo krevelje. Dok praše je dobro, ostalo ne poštujem. Baba koja ne svira bubnjeve, već gitaru je u jednom trenutku sišla s pozornice i puzeći krenula prema sredini dvorane. Onda se tamo bacila na leđa i svirala. A pod fino zmazan i mokar od pivčuge. A ona u oskudnom odijelcu koji je pokrivao samo sise, trbuh, gujscu i pičku. Seko, nije ti ovo Nipon, pa da je sve čisto. Otud i zmazani tabani. Kojima me je odvalila par puta valjajući se tako po podu. Trebali su taj dan i Death Disco svirati. Ali nisu. Da jesu, vjerojatnije bi koncert dobio prolaznu ocjenu. Ali svirat će oni u utorak. Stoga, dođite.

Tu noć, nakon Afrirampa, išlo se jesti. Richard, Tila i ja smo posjetili američku zalogajnicu u Vrbanima. I pojeli si malo. Što znači da ću vjerojatno ipak morati kupiti nove hlače. Damn!! Nu... To je manje-više to. Nema nekih posebno ludih događanja u zadnje vrijeme. Osim mojih ludih čamljenja u kući. A kod kuće sve po starom. Buljenje u komp i u telku. I po novom, prđenje u pilates loptu. To je zakon. Prdež s jekom ja to zovem. Da. Idem onda. Umor me lovi, a i uskoro će se moći doma s naporna mi posla. Kunchi-hog-sontrels!!

- 17:04 - Komentari (9) - Isprintaj - #

11.10.2005., utorak

Puna glava sala

Debeo sam. Još više nego prije. Toliko sam debeo da ne mogu zakopčati neke hlače koje sam mogao prije ljeta. A te hlače će mi trebati uskoro. Jer se bratić ženi. Ne Vođa, jedan drugi. I trebat će mi te hlače, da. Jer nemam namjeru kupovati nove hlače samo zbog jednog dana žderanja, suza i lokanja. A sad kad probam zakopčati te stare hlače, učinim to jedva. Onda hodam uvučena trbuha. A noge mi trnu, jer si zaustavim cirkulaciju. Jedan prijatelj mog starog rekao je da bi najbolje na svadbe i slične prigode trebalo dolaziti u trenirci. Slažem se s njim. Trenirka je najbolji prijatelj svakog debelog čovjeka. Kako se čovjek širi, širi se i ona. A plus je što čovjek u trenirci odaje dojam da se bavi sportom, pa makar imao i nekoliko stotina kila.

Ovih par dana bilo je puno posla. Pogotovo jučer i danas. Pa sam malo radio. A vikend je bio neloš. Ali ne da mi se pisati puno danas. Bilo kako bilo, važno je reći da se nas nekolicina podnapila i zabavila kako doliči. Danas je definitivno odlučeno da za Novu godinu odlazim u Grčku. Trebalo je riješiti neke formalnosti na poslu, što je i učinjeno. Atena, hir vi kam!! Bit će dobro, ne sumnjam. Sad samo treba malo stegnuti remenčić (ili učkur na trenirci) i sakupiti dosta novaca da se ima za razno razne oblike dernečenja. Idem sad. Za par minuta počinje Ljubav u zaleđu, a do doma je nebliza vožnja biciklom. Kaskuranis!!

- 18:11 - Komentari (15) - Isprintaj - #

07.10.2005., petak

Tabla špeka i korak jegera

Neispavan sam. Totalno. To sam shvatio danas. Ujutro mi je zvonio mobitel s namjerom da me probudi. Pogledao sam na sat i kroz prozor. Na sat da vidim koliko ima sati, a kroz prozor da vidim je li vani pogodno za vožnju biciklom. Kada sam ustanovio da je, a i bio sam svjestan da je "tek" osam, zaključio sam da mi još dvije minute sna neće škoditi. Dvije minute kasnije, bilo je devet i petnaest. Najbrže što sam mogao sam se obukao, izvukao bicikl na haustor i zovnuo lift. Čim sam to napravio, iz preostala tri stana na katu su izašli ljudi. Dvoje sa psima, jedno sa kolicima za plac. Jedan od pasa se boji bicikla. Drugi je mladi pas koji skače ko lud. Žena s kolicima za plac je pametna. Jer je otišla kat niže pozvati neparni lift. Kad je lift došao, bio je pun ljudi s drugih katova. Te sam ja sve uljudno pozdravio i pustio da odu prvi. Sve sa smiješkom. Dok se vrata lifta nisu zatvorila. Onda sam počeo sa tihim deranjem i crvenjenjem u licu, skakanjem po haustoru i pokazivanjem srednjeg prsta liftu. Vjerojatno sam izgledao kao tata glavnog lika u Amarcordu. I tak... Na posao sam došao nekako. Još pospan, jedva sam okretao pedale, a i promet na mjestima na kojima ga inače nema je bio jak, pa mi je trebalo sto godina za prelaženje pojedinih ulica. Na posao sam dobrano zakasnio, ali na sreću, u ovoj firmi svi kasne i nitko se ne ljuti zbog toga, pa dobro. I tako dolazim do zaključka da sam neispavan. Na poslu mi se oči sklapaju svako malo. Glava ne boli, ali kao da će. I tako to biva.

Inaće se ništa ne događa. Osim što sam ovaj tjedan dva puta bio u kinu. Prvo u ponedjeljak, kad sam gledao Broken Flowers. Jarmusch je dobar čovjek. On zna napraviti film. Možda ne najbolji od svih njegovih, ali opet je dobar. Bill Murray je zakon. Ali na to smo se već pomalo navikli. Uskoro bi nam mogao ići na kurac. Drugi film sam gledao jučer. 40 Year Old Virgin. Smiješan je to film. A i glumi Catherine Keener. Ona mi je oduvijek zakon baba. Ne znam zakaj. Nije neka uber ljepotica. Ali ja bi je jebo svejedno. A glumi i onaj neki koji sada glumi onog kojeg je glumio Ricky Gervais u originalnom Office-u. Dakle, taj glumi glavnog u američkom Office-u. A taj američki Office je vjerojatno blasfemija. Iako neću suditi dok ne pogledam. Ali, ne može biti bolji od engleskog. Ne smije!! Mislim, frajer koji glumi isti lik ko Ricky Gervais, a nije on! Neće to moći. Da... Idem sad. Žaukoskaas!!

- 18:08 - Komentari (8) - Isprintaj - #

03.10.2005., ponedjeljak

U bijeg se bio dao

Vikend je bio dobar. U petak je nas nekolicina slavila rođendan drugarice PrittPen. Prvo kod nje doma, pa onda u Spunku. Dobro je bilo. Pogotovo na putu do Spunka. Jer, čim smo kročili nogama na tlo autobosnug terminala kod Zagrebačke banke u Paromlinskoj, zapahnuo me poznati miris McDonald's restorana. Skoro pa bez najave skrenuo sam lijevo, a Tila je slijedila kao slijepa. Kupih nekoliko različitih sendviča, ne bi li put do Spunka ugodnije protekao. No, napravih kobnu grešku. Dao sam ih Tili na čuvanje, dok sam pišao u pisoar za djecu u zahodu američkog prehrambenog diva. Kad sam izašao i iz zahoda i restorana, imao sam što za vidjeti. Moja četiri dragocjena, 40 kuna plaćena sendviča, ležala su na podu autobusnog terminala i ulaza u pothodnik. Tila je pokušala objasniti što se dogodilo, drugi su se smijali, a ja sam morao brzo reagirati. Brzo sam sve skupio s poda i stao jesti. Ne isplati se bacati hranu tek tako. Nismo buržuji brate. A i poučen poznatim Dragutinovim teoremom kodnog naziva 15 sekundi, nije bilo razloga za brigu. Dragutinov teorem kaže da je bilo koja hrana u dodiru sa tlom jestiva, ako se podigne sa poda u roku od petnaest sekundi. Na sreću (ili nesreću), samo je jedan sendvič imao direktan dodir sa vrlo vjerojatno upišanim podom. I to onaj koji najviše volim. Royale with cheese. Inače si ga ostavim za kraj, ali sad sam ga morao pojesti prvog. U Spunku se pilo, te veselilo. Onda smo gospa Deathless i ja krenuli prema domovima svojim. Zajedno smo išli do Glavnog kolodvora, gdje je njoj tramvaj stigao iste sekunde, a dok sam ja otkrivao da je moj otišao nešto prije njegovog, popušio sam još jedan, koji bi me doveo jako blizu doma moga. Tako da sam ja laganim korakom krenuo doma tu prohladnu jesensku noć.

Subota je protekla zehr interesantisch. Probudio sam se u neko doba. Upalio kompjutor i buljio u njega sve do devet navečer, kad sam oprao tijelo i zaputio se prema KSET-u na koncert Cariboua. Iliti nekad grupe zvane Manitoba. Koji su prije godinu i nešto jebali majku na istom mjestu gdje su jebali majku i prekjučer. Dakle, dobro bilo. Kupio cede, popio nešto pive, a onda krenuo doma. Na putu do doma, pokušavao sam Tilu nagovorit da odemo žderat, ali nije se dala. Stoga nismo ništa jeli. A kad smo došli do njene zgrade, s druge strane pruge, preko cijelog parka, zamirisao je Ramadani. Par puta sam pao u napast da odem do njega i uzmem jednu s kajmakom za doma, ali na kraju ipak nisam. Sad mi sline cure. Pas mu mater.

Nedjelja je prošla u kombinaciji gledanja televizije, rada na kompjutoru (pravog rada, onog za pravi posao) i rada na kompjutoru (rada na kompjutoru koji ne spada pod plaćeni rad, nego personalnu satisfakciju). Htio sam u kino, ali nitko nije htio sa mnom, a samom mi se nije dalo. Danas sam se sjetio da ima još ljudi s kojima se moglo u kino, ali sam skroz zaboravio na njih. Eh... A trenutno imam dilemu, ići u KSET ili ne. Sutra bi išao, ali da li da idem danas. Grozne muke me muče. Đogašvili!

- 17:30 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.