Marketing
Ukrudba na kvadrat
Jučer smo Vođa i ja kupili karte za Grčku. Idemo tamo za Novu godinu, kao što sam spomenuo. I ode 380 eura u nepovrat. Ali bit će nam dobro. Znam to. A u subotu sam išao u istraživanje. Gdje je najbolje kupit karte i to. I odem u jednu agenciju. I tamo me uljudna gospođa djelatnik zamoli da sjednem dok ona ne riješi stvar sa dvoje nekih bezveznjakovića koji su se namerčaili da putuju put Indije. I pričaju oni tako s njom. I ispostavi se da njih dvoje ide u Gou. I pita njih gospođa djelatnik da li znaju da se tamo ide tulumariti i da se nema baš puno za vidjeti. A njih dvoje, od kojih, tridesetak i pet, se pogleda i nekako neuvjerljivo kažu da znaju. I tako još malo pričaju sa gospođom djelatnik. I onda gospodin pita: "A jel se treba cjepit za tamo?". Kaže njemu gospođa djelatnik da ne treba. A on kao iz topa: "Zašto?!". Tu ja već lagano pizdim, jer sam pročitao sve moguće redove letenja od svih kompanija ovog svijeta i sve brošure o dodatnim letačkim miljama ako se koristi bugarska zrakoplovna kompanija, te htjedoh gospodinu objasnit da ako je gospođa djelatnik rekla da ne treba, koji kurac pita zašto ne treba. Onda su prebacili razgovor na temu Sai Babe. A poster istog im stoji na zidu agencije. I to jedan od onih u prirodnoj veličini. I krenu oni tako u razgovor o mistici i hinduizmu. Gospođa djelatnik je rekla da se bojala Babe (ona ne koristi ono Sai, očigledno su si toliko dobri da ne treba) kad ga je prvi put vidjela u nekoj tamo Nadrađputri ili di već buco živi. Onda je počela pričati o groznim snovima koje je imala vezano za Babu i kako on nije za svakog, jer nekog njegova prisutnost može i ubit. Dvoje mladih tridesetogodišnjaka je gledalo u čudu. Onda je ona počela i priču o nekoj utvrdi pod zemljom, čiji poster također imaju na zidu i kako tamo zle sile postoje. Kako ljudi koji očekuju da će im se tamo dogoditi nešto strašno, obično i dožive to nešto strašno. Ja sam malo po malo počeo gledati po zidovima i shvatio da je cijela agencija oblijepljena nekim plakatima indijske tematike, a i puno je bilo skulputra raznoraznih Ganeša, Šiva, Brahmaputrija ili kojih sve ne kuraca – palaca, te sam se ispričao i otišao van. Naravno, tek nakon što sam obavio razgovor sa gospođom djelatnik u vezi i glede mog odlaska u Grčku. Ipak, nisam ja mudonja, koji odlazi samo tako.
A ta subota je bila i zanimljiva, jer smo popodne išli na savski nasip, ne bi li tamo uživali u muzici. U muzici sastava kao što su: Death Disco, Seven That Spells i Tigrova Mast. Upalili su mladići agregat, posložili par paleta na vlažnu zemlju, ukopčali se u pojačala i pržili. Joggerima i šetačima pasa mora da je to bilo nešto novo, a i svima nama je bilo. Festivalčić na obali Save. Tila i ja smo došli u trenirkama, jer smo ljudine, ostali su bili papani i nisu došli u trenirkama. Nakon što su svi odsvirali svoje i ostavili nas potpuno opčinjene snagom svojih izvedaba, otišli smo u dva kilometra udaljen Papillon. Tamo je pak bila neka punk fešta. Jedno stopedesetsedam punk bendova svira za milijune mladih. Popili smo pive, pjevali uz njih pjesme koje u refrenima imaju stih No Pasaran!!, te se zabavili kao rijetko kad. Evo i jedne krasne slike mene samog sa tog predivnog mjesta.
U petak smo pak bili u Galeriji SC. Tamo su svirali Cog, Peach Pit i Xoambo Xoet Xorcestrao (valjda se tak piše). Bilo baš dobro. Cog super. Peach Pit, treba li uopće govorit da su bili dobri. Ovi Slovenci Žoambo dobri, ali nije mi ih se dalo slušati, pa sam pobjegao van na razgovore ugodne. Poslije ovog događaja, išlo se do Spunka, a prije toga na žderačinu na Glavni. Drugovi Thanatz, Ulf i Lilihip su pošteni i dobri ljudi, koji vole jesti. U Spunku se pila Coca-Cola, ali i pivo. I nije se predugo ostajalo. Trebalo je ići doma. Pa se i išlo. Eto. To je to. Guadaalhara!
E, da, danas Death Disco u KSET-u prije sabota, pa dođite.
Post je objavljen 18.10.2005. u 17:46 sati.