Jučer sam se iz nekog nepoznatog razloga sjetio kako mi je u Barceloni, u neko gluho doba noći, dok sam pijan tumarao po Las Ramblas, pristupio crni muškarac, preobučen u crnu ženu i pitao da li se hoću jebat s njim. Onako pijan, nisam razumio što me pita, pa sam ga pitao da ponovi. A onako pijan nisam isprve ni shvatio da je riječ o muškoj osobi. Kada sam oboje pohvatao, rekao sam samo: "Ne hvala", i nastavio hodati natrag prema hostelu. A napio sam se već u tom hostelu par sati prije. Sišao sam opran iz svoje sobe u predvorje, gdje se već skupilo nekoliko ljudi različitih nacionalnosti. Malo sam se poupoznavao s njima, a onda kao nestao na sekundu. U biti sam otišao u seven-eleven i kupio tonu pive. I tako razveselio svoje nove prijatelje. A dodatno sam ih razveselio kad sam, shvativši da otvarač ne postoji, otvarao svima pive zubima. Što sve čovjek ne napravi ne bi li se svidio. Onda su me ti ljudi pozvali da idem s njima u disko. Reko sam da idem s njima. I otišao sam s njima. Bolnih zubi.
Na putu do diska sam objašnjavao nekoj Nizozemkinji kako nas je Franjo ugnjetavao. Mora da joj je bilo jako zanimljivo. Kad smo došli u disko, kupio sam sebi i nekom kršnom Amerikancu rumenih obraza pivo. On je bio jako zahvalan. Kao da sam mu kupio zlatnu kravu. Onda je odjednom krenula neka pjesma zbog koje je u disku nastao opći kaos i veselje. Svi posjetitelji su počeli plesati isti ples. Osim mene. U jednom trenutku su svi čučnuli i izvodili nešto po podu. To mora da je bila lijepa slika. Tisuću ljudi na podu i jedan tudum s pivom u ruci i pogledom punim pitanja koji stoji između njih. Bilo kako bilo, otišli smo do drugog diska. Koji je bio odmah preko puta ovog prvog. To Vam je tamo u onoj kučerini kod marine. Kučerina puna diskoa. Onda sam u tom drugom disku plesao i bio šaljiv. Pričao sam s nekim o nogometu. A pio sam bapska pića jer su mi pasala. Breezere da buedm precizan. Onda mi je odjednom došao jedan od mladića s kojima sam došao i pitao da li idem s njima ako se oni idu šorati s nekim ljigavim Španjolcima. Rekao sam da idem, jer su i meni bili ljigavi. Ali nisu se išli šorati, pa sam ja svima poželio laku noć i krenuo put hostela. Koji je bio blizu Plaza de Catalunya. A od marine do tamo se ide preko Las Ramblas. A tamo pak ima svačega. I tamo me crni muškarac preobučen u crnu ženu pitao da li se hoću jebat s njim.
Nakon što sam ga odbio i krenuo dalje prema hostelu, shvatio sam da mi hodanje baš i ne ide najbolje. Baš slučajno je blizu bio parkiran jedan taksi i ja sam gospodina vozača na bijednom španjolskom pitao da li me može odvesti do Urquinaone, jer tamo mi je bio hostel. On se nešto izderao i odvezao se. Viknuo sam mu nešto pristojno na materinjom. Probao sam zaustaviti još par taksija, ali nijedan me nije htio. Krasna usluga. Nekako sam se dočepao proklete Urquinaone. To je jedan po danu baš dražestan park, ali po noći nije baš dražestan. U biti je, kaj serem. Samo što po danu tamo ima ljudi, a po noći baš i ne. Od tamo do hostela je bilo ravno šezdesetak metara. Ali ja sam malo odlučio odmoriti na klupi prije nego odem do sobe. To "malo odmaranje" se pretvorilo u jednosatno spavanje na klupi. Kad sam napokon ušao u sobu koju sam usput budi rećeno dijelio sa još sedam žena, sve te žene sam i probudio, jer sam opao preko nečijih stvari. Ujutro, kad sam se probudio, samo su moje stvari bile u sobi, a vlasnica hostela mi je rekla da su cure tražile premještaj. Eh...
Eto, to je jedna krasna storija, jer nemam o ničem drugom pisati, pošto dane provodim doma uz televizor i kompjutor. Kao što možete primjetiti, s Vaše desne strane, stavio sam popis nekih cedea koje ne trebam, pa ako netko hoće kupiti koji od ovih, neka samo kaže i ja ću mu ga drage volje prodati. Vulevukuše!
Post je objavljen 15.09.2005. u 16:40 sati.