Jučer, a bogami i prekjučer, a i prekprekjučer sam bio doma. Uživajući u Big Brother ekstravaganci. Život ne može bit bolji. Predivne likove su stavili ovaj put u kuću. Stvarno jesu. Matan je za sad moj favorit. Takvu zvjerinu od čovika ne nalaziš iza svakog čoška. Pun je liberalnih stavova, kao što su: smrt za Marilyn Mansona (wwwwwwwwwwwwicked), veličanje Thompsona, zabranjivanje bračnim družicama izlazak van i da ne nabrajam dalje. I tako. Ostali su isto kreteni. Ne svi, ali večina je, pa očekujem da će biti svega.
Sjetio sam se jučer kako sam jednom, mislim da je to bilo prije jedno pet godina, dobio posao preko studentskog servisa i to da prodajem neki studentski časopis. I tako odemo frend i ja s tim nekim mladićem po časopise. I on nam odredi lokacije gdje ćemo radit. Ja dobijem predvorje u Studentskom centru. Kao, tamo ima tona ljudi, svi će se pomamit za časopisom. Frajer mi još uz časopise da i neki džinovski kazić, ono, pravi boom box, preko kojeg sam trebao puštati "profesionalno" snimljenu najavu o sadržaju časopisa. I tako, prvi dan dođem ja tamo, sjednem na jednu klupu u predvorje, fino izložim časopise i uključim boom box. Bogtejebo. Najava je bila očajna. Sad sam zaboravio kako se točno zvao časopis, ali znam da je u igri bila neka studentska udruga koja je operirala pod kodnim imenom Kralj Tomislav. Najava se sastojala od reda nekih turbo glupih dance pjesmica, pa onda mrtvački glas koji objašnjava što se sve može pročitati u dotičnom časopisu i tako unedogled. Tri puštanja poslije znao sam cijelu kasetu napamet i želio sam umrijeti, jer je bila toliko naporna da me bilo sram uopće puštati to javno i očekivati da će ljudi od mene kupiti časopis.
A časopis sam po sebi je bio katastrofa. Prijelom je bio napravljen lijevim jajem, a sadržaji su bili, blago rečeno out of date. Kao primjer, navesti ću članak o St. Patrick's Day-u. Ništa neobično. U trećem mjesecu. Ali u lipnju... ne znam baš. Pa intervju sa hrvatskim Conanom i kao posebna poslastica, In memoriam – dr. Franjo Tuđman. Svega pola godine od njegove smrti. I tako sam ja radio tjedan dana i prodao tko zna koliko časopisa, i jedva čekao dan isplate. Koji je došao, začuđujuće brzo, s obzirom da se radilo o danima posttuđmanizma. I s obzirom da je novac davala neka anonimna studentska udruga. I dosta sam dobio. Oko 500 kuna. rekao sam im da kad izađe drugi broj da mi se jave. Rekli su da budu. Nikad me nisu nazvali. Bilo kako bilo, sjećam se da je prvo što sam kupio novcima bio kebab. Toliko o tome.
Danas ću valjda do Srbina. Nisam već tjedan i pol. Obavijestit ću Vas o mom pohodu. Do tad, eto malo edukacije. Balongerfunks!
Post je objavljen 08.09.2005. u 17:11 sati.