Kopljem u suvo
|
Jučer sam se sjetio kako sam prije tri godine vodio razgovor sa jednom Amerikankom. Bilo je to u Lyonu, na terasi hostela, koji je perfektno smješten na brdu iznad Lyona, pa se vidi cijeli grad i ljeti je baš ugodno tamo sjediti u prednoćne i noćne sate, piti vinčinu i pustiti mozak na ispašu. Bilo je nas nekoliko na terasi. Sasvim ugodno društvo koliko se sjećam. Od svuda nas je bilo. Nekakav Marokanac je pokušavao obrlatiti spomenutu Amerikanku, ali nije mu uspjelo, čim smo nas dvoje počeli pričati o politici. Ona je spomenula kako je išla na antiglobalističke prosvjede tijekom jednog od summita G8. Bila je jako ponosna zbog toga. Ali, njen ponos je vrlo ubrzo prerastao u bijes usmjeren prema meni, kad sam joj rekao da nema zbog čega biti ponosna, jer to što je išla na antiglobalistički prosvjed je jednako utjecajno kao i kad ja poserem govno. Ali mlada Amerikanka se nije dala i pokušavala me uvjeriti "that they made a difference". Ja sam joj ukazao da nisu, jer da jesu, onda bi osam drugova oprostilo dug nekolicini siromašnijih zemalja. "But we were out there, on the streets, saying what needed to be said!", nije se dala mala Kaliforničanka. "Look bitch, we had a war." Ne znam zašto sam to rekao, bit će da me mješavina živčanoće i vina natjerala na to. Bilo kako bilo, djevojče se diglo i otišlo. Ispričao sam se Marokancu jer sam mu sjebo koncepciju u vezi i glede umakanj pimpeka u američko meso, ali on je rekao da nema veze, jer da sam joj baš dobro rekao. Svi su se u biti složili da sam joj dobro rekao i tako sam postao junak večeri. Prije nego sam počeo pisati ovo, postajala je i poenta svega, ali zaboravio sam koja je. Osim one da se establišment ne može sjebati. Jer ako probaš sjebati establišmet, establišment će uvijek sjebati tebe. Tolko. Špregunc! |
