|
Jučer sam se dignuo oko osam, u ušima je još malo zujalo od koncerta noć prije. Koncerta kojeg bi htio što prije zaboraviti. Evo, zaboravljeno. Onda sam otišao do kuhinje, napravio si nescafe, sjeo za stol i pojeo četiri šnite kruha i neke dobre njemačke paštete. Okus koji se dobije kada pomiješate kruh, njemačku paštetu i nescafe, koji sam napravio od dvije žličice kave i tri žličice šečera, je nenadjebiv. To je po meni ultimativni doručak. Prije toga ultimativni doručak je, ako se dobro sjećam, bio: hruh, majoneza, osrednje debelo narezana šnita paškog trapista i gore spomenuti nescafe. Uglavnom, nakon hranjenja, odvukao sam dupe do zahoda, posrao se, usput čitajući što se jučer događalo u svijetu, oprao rit i zube (ne odjednom, iako bi to bio pothvat i pol) i izvukao se iz stana, ne b li krenuo na posao. Po putu do posla, kao i mnogo puta do tada, skladao sam pjesmice o svemu što tog trena vidim na cesti, a sve to dok sam se vozio na biciklu. Multitasker i pol, nema šta. Na poslu ništa novo, osim da ga ima gro. Uvijek s nestrpljenjenm očekujem 13 nula nula H, jer onda obično idem žderati. Minuta i dvanaest sekundi mi treba do dučana (mjerio sam). U dučanu mi treba u prosjeku 3 zarez 47 minuta. Ovisno o tome kakvog su raspoloženja vrle prodavačice. Već znaju što uzimam, pa mi samo daju to i osmijehnu se krezubim osmijehom. Jedna od njih od prekjučer ima prehladu, pa govori hrapavije i tiše čak i od Marlona Branda u Kumu. Ne razumijem je pol kurca, ali svejedno klimam u znak potvrde. Mogla mi je uredno reći da sam tifusna pederčina. Ja bi samo potvrdio, jer ne želim se puno zadržavati u tom dučanu. Pojeo sam sendvič brzinom tigra koji proždire gazelu. Majoneza mi je bila svuda oko usta, a pošto nemam mjeru, kapala je svuda po stolu i papirima, stvarajući svojevrsne brijegove masti gdje god bi pala. Nema slađeg nego onda kažiprstom pokupit tu nakupinu ulja, senfa i jaja i strpat je u usta. Kad sam bio mali, jeo bi samu majonezu. Po skrivečki, normalno, jer moja majka iz nekog razloga to nije tolerirala. Cjedio bi je onako iz vrečice direktno u usta. Kao da sam ispod onog pipca otkud ide onaj sladoled iz onog stroja. Pa ti napravi sladoled istog onog oblika kako Mataković crta govna u svojim stripovima. Nakon žderanja, preostalo mi je još par sati posla, koje sam odradio pošteno i junački, a onda sam zasluženo krenuo doma po, kako mi se čini, največoj vručini ove godine. Doma sam pogledao Villu Mariu, i to na dva fronta. Jedan je doma pred televizorom, a drugi je doma pred ekranom kompjutora. Onlajn sam osoba, pa se nađem svaki dan s Tilom na Netu i zajedno gledamo Villu Mariu. Nakon te poučne serije, skinuo sam čarape, jer me svrbilo između prstiju na nogama, pa reko, da se malo počoham, ne. Onda sam buljio u televizor. Čekao sam da počne utakmica polufinala Lige prvaka, ne bi li je mogao gledati. I onda je počela. Pa sam je gledao. U jednom trenutku je do mene došao Richard. Pa smo zajedno gledali. Iako on ne voli nogomet. Ja sam mu za vrijeme utakmice puštao glazbu. Da lakše vidi što da mu snimim. Odlučili smo što da mu snimim, pa sam mu ja to i snimio. Negdje je u međuvremenu utakmica završila i to rezultatom povoljnim za klub koji ja simpatiziram. Onaj u kojem igrači imaju crvene dresove. Richard je predložio da odemo na Cool pitu u McDonald's. Nisam odbio. Nije mi se dalo uređivati za izlazak, pa sam na svoju trenirku, čije nogavice ne sežu do poda, nego su onak trofrtaljke, a usput su i jako široke, pa u njima izgledam kao neki mornar sa broda lorda Nelsona, nataknuo tenisice na bosu nogu. Dakle, bio sam odjenut po posljednjoj modi. Došli smo do McDonald'sa, naručili pitu, pojeli pitu, malo se čudili kakvih se ljudi ima na svijetu, otišli doma. Bila je ponoć i nešto sitno kad sam ušao u stan. Ukućani su se već odavno izvrnuli na bokove. Ušao sam u kupaonu, oprao tijelo, skinuo sa lica dlake i namirišao kožu lica mirišljavim preparatom. Sretan sam kad sam čist, pa sam sretno zaspao. P.S. Danas u KSET-u sviraju Death Disco i Lost Sounds. Ovi prvi su naši i dobri su dozlaboga, a i ovi drugi, koji su Amerikanci su dobri, pa ako hoćete, dođite. |
28.04.2005., četvrtak
26.04.2005., utorak
|
Warning: Slijedi najgay post ikad napisan na ovom blogu, pa samo da znate... Zadnjih šest minuta hoda od KSETa- do doma otpješačio sam sam. Kroz rupu u zidu, pa preko pruge, dvjema ulicama koje su oživjele dolaskom novogradnje i napokon evo me pred ulaznim vratima moje zgrade. Šest minuta, samo moje misli, kišica i ja A soundtrack mojim mislima – Xiu Xiu. Predivna večer, predivan koncert. Zaljubljeno sam blejao u Jamiea Stewarta dok je on šaptao, pjevao i derao se u mikrofon i u malu Corallee McElroy koja je pratila Jamiev glas naramkom različitih instrumenata. Sat vremena i nešto sitno, nisam se fokusirao na ništa drugo nego na njih dvoje. Bojao sam se da će mi publika uništiti ovaj koncert, ali kao da su svi bili u istom raspoloženju kao i ja i na trenutke, između pjesama, mogli su se čuti samo tupi koraci dvoje glazbenika koji se pripremaju za slijedeću pjesmu. Kad je sve završilo, puno ranije nego smo svi očekivali da bude završilo, pljesak nije prestajao. Ali dvoje glazbenika se nije dalo. Raspremali su opremu i samo se smješkali, tu i tamo mahnuli publici. Na kraju, pljeskanje je stalo, nitko im nije zamjerio ja mislim, uostalom sve im je već bilo oprošteno nakon što su odsvirali I Luv The Valley, OH. :Kraj najgay posta ikad napisanog na ovom blogu: |
23.04.2005., subota
Primjetio sam da je već nekoliko ljudi opisalo svoje snove danas, pa ne bi bilo zgorega da i ja napravim isto, pošto je san baš bio dobar. Dakle, dolazim ja u KSET, ali to nije KSET, već neki novi KSET. Smješten je kod Save, a liči više na one birtije tipa Brazil i Papillon. Uglavnom, koncert Sonic Youtha je. Nema ljudi koliko bi ih inače bilo da zaprav svira Sonic Youth, ali dobro. Smjestim se ja u prvi red, koncert kreće, na nekoj maloj bini, a ovi iz Sonic Youtha izgledaju starije nego što izgledaju sad, a sad izgledaju staro. Čim su počeli svirati na binu se penje hrpa ljudi i stoje između benda i slušaju. Bend nakon svake odsvirane stvari mijenja lokaciju i nakon nekog vremena više se ne zna gdje su sve. Slijedi neka kraća stanka i za vrijeme te pauze, Tila, Adam i ja pričamo o oluji stoljeća koja upravo dolazi sa zapada. Sava je nabujala, ali mi ne marimo, jer svira Sonic Youth. Pauza je gotova i bend se sad smjestio na još manjoj bini, koja je na katu. Napokon vidim bend kak se spada i poželim ih uslikati. Vadim fotoaparat i kad ih krenem slikati, shvatim da fotoaparat nije moj. Userem se, ali ostajem miran. Objašnjavam Tili kako je netko vjerojatno uzeo moj i zamijenio ga sa svojim, starijim i ružnijim. Budim se. San je bio toliko realan da se sjećam kako je klub izgledao. Nacrtao sam za Vas tlocrt istog, pa malo proučite. Inače, jučer sam se našao s blogerima. Nakon KIC-a gdje su me pričekali, zaputilo se par nas do Cvječarnice, ali tamo je bila gužva, pa smo preko Gornjeg grada krenuli prvo do Melina, ali na putu do Melina smo odlučili da bi ipak mogli u Kvazar. I bila je to relativno dobra opcija, jer tamo je bilo puno mjesta. Malo smo cugali pivčine, malo smo pričali o Steven Seagalu i Villi Mariji, a nakon sve te priče čovjek ogladni, pa smo Lilfish, Anspik, Celebrity i ja otišli do Subwaya i ubili par sendviča. Sve u svemu, bilo je u redu. Idem ja sad gledati South Park. Ahoj! |
22.04.2005., petak
|
Od zadnji put kad sam Vam se javio, dogodile su se burne stvari! Natuknice slijede: - koncert prvi - novi lokal koji poslužuje pečeno mljeveno meso - koncert drugi Idemo redom. U utorak sam bio na jednom poludobrom koncetu. Prvo je tu bila preočajna predgrupa pod imenom Antimaniax. Bili su toliko jadni, da me na trenutke bilo sram gledati ih. Glavna atrakcija večeri su pak bili ultra-ludi World/Inferno Friendship Society. Tak nekaj. Njih ima puno i oni sviraju muziku koja se ne može svrstati pod neki konkretni žanr, ali može se naći svega i ne znam da li sam napomenuo da su oni ludi. Ja bi to nazvao punk-cabaretom. Uglavnom, ludi su. I veseli. Ali nisu ništa više od toga. Ne bi ih doma slušao nikad. U srijedu, Richard nazove i veli: "Ajmo jest!". Ja velim: "Ajmo!" Ali odlučili smo se malo istestirati ponudu, da malo proširimo vidike i to. I sad, ponukan tu nekim natpisima da kakav sam ja čovjek ako nisam jeo u Čingaču, a i Richard je bio načuo neke stvari na faksu, dogovorimo se da idemo tamo. Ali ne da Richardu vrag mira, išao on dalje istraživati i došao je do informacije o dobroj hrani u lokalu kodnog imena Grana. Pala je odluka da se ode tamo. To je u Prečkom. Birtija je smještena u nekakvom kućerku. S lijeve strane je stari dio Prečkog, sve neke male kuće, izgleda ko selo, a s desne strane zgradurine novijeg datuma. Dakle, ugostiteljski objekt Grana je smješten na međi između starog i novog. Nešto kao u westernima. Ili esef filmovima. Međugalaktička postaja Grana! Da skratim priču, isprobani su slijedeći artikli: ćevapi, šiš ćevapi, pljeskavica s kajmakom, pljeskavica punjena sirom. Ocjene su prolazne, u nekim slučajevima i više nego. Izdvojio bi pljeskavicu punjenu sirom kao ajnc a jelo koje svatko mora probati. Cijene su pristojne, a ugostiteljski djelatnici uglađeni i uslužni, iako smo imali malo razilaženje u mišljenjima oko pića, no oprošteno im je. Jučer sam bio na definitvno najgorem koncertu Žednog uha do sada, a mislim da će tako i ostati, jer nadolazeći koncerti ne mogu biti loši da ih jebeš. Predgrupa je bila Texaco Motor Oil. Oni su Hrvati i oni nisu bili problem. Fino su se zabavljali svirajući, a to je valjda najvažnije. Problem je bio u Šveđanima Logh. Oni kao sviraju neki post-rock. Ali su dosadni za popizdit. Stvarno dosadni. Mislim da mi je jučer bio prvi put da sam otišao iz KSET-a dok je koncert još trajao. Ne znam da li je na kraju uopče netko ostalo u klubu, pošto je većina ljudi zdimila. No, što je tu je. Ovaj tjedan nije savršeno počeo sa koncertima, ali šansu za popravak imamo već sutra kada će Cerberus Shoal na scenu. Ali prije njih ipak će na odar stati Tigrova Mast. Znači ne može biti loše. U nedjelju bi isto trebalo biti oveće klanje, jer dolaze Liars. A oni fakat jesu ludi. Idem ja sad. |
19.04.2005., utorak
|
Izgledam kao zvijer. Pogledao sam se malo u špigl nakon sranja i ono, fakat sam zvijer. Iz profila izgledam kao da bi se od mog tijela mogla napraviti još tri pristojno popunjena frajera. Ide mi ovo vrijeme na živce. Malo sunce, pa puno kiša. Nek se sve goni u dupe. Oću novi bajk!! Oću povišicu (iako se ne bunim ni ovak, ali treba uvijek ubacit i problem socijalne tematike)!! Oću žensku!! Oću slobodnog vremena!! Kratki popis želja, dakle. Imamo novu čistaćicu tu na poslu. Do sad nam je zahod svako jutro smrdio po kanalizaciji. Ja pretpostavljam da blizina rijeke ima nešto s tim, a i jebeš kvart koji je pol sata pješke udaljen od centra grada, a sva kućanstva i dalje koriste septičke jame. Nova čistačica mi nije ni malo simpatična, ali napravila je po mnogima dobro djelo, jer je onesposobila smrad iz zahoda. Naravno da jedino ja nisam zadovoljan. Mislim, ti osvježivači zraka, što li već, to tak smrdi i od tog me boli glava do te mjere da bi zbilja rađe mirisao friško israna govna mog susjeda, nego Air Wick od Citrusa. Ali ako su ostali zadovoljni, koji sam ja faktor tu da se bunim. Upravo mi je čistačica ušla u sobu i morao sam s njom razgovarati. Mrzim to. Ne zato jer je ona podređena (iako ne bi bilo loše da imam neke malo jače ovlasti, pa da me se boji), nego zato jer razgovori sa čistačicama nikad nisu jednostavni. Pogotovo ne s novim čistačicama. U pravilu im treba oko mjesec i pol da nauče gdje što stoji, kakve su navike pojedinog zaposlenika i slične stvari. Ova ne zna još ništa. Zove me "mladi gospon", dakle, ne zna ni moje ime. A uredno sam joj se predstavio kad je došla. Ne znam ni ja njeno, ali to je zato jer ja nikad ne zapatim ime kod upoznavanja, osim ako me se osoba ne dojmi. Ova nema apsolutno nikakve šanse da me se dojmi. Ikad. Uglavnom, razgovor je tekao otprilike ovako: Čistačica: Mladi gospon, oću ja zaključati ili vi? Ja: Možete i vi, samo nemojte dole, jer tam mi je bicikl, u biti možete i dole, danas nisam s biciklom, zaboravil sam. Č: (tupo gleda) J: Inače dolazim s biciklom i ostavljam ga dole, već ste mi dva put zaključali vrata, pa Vam samo govorim da ne morate zaključavati dole, jer budem ja. Pošto mi je dole inače bicikl. Č: A dal da sad ja zaključam ili bute vi? (počinje se približavati mom stolu) J: Možete vi. Č: (već je kod mene) Di je taj ključ, rekli su mi da je kod Vas? J: Aha, vi nemate ključ, bum ja zaključal, samo vi odite. Č: Ne, ja sam svoj ostavila doma. Jeste sigurni da ćete zaključati? J: Siguran sam. Č: Ne bute zaboravili? J: Kaj mislite ko zaključava kad vas nema? Ne bum zaboravil, sve u redu. Eto. Primjetio sam da nitko ne komentira klipiće koje ja vrijedno i marljivo linkam kod sebe, a uopče ne bi trebao to raditi, jer sam ih ja sve vidio. Bez obzira na Vas, ja ću ih i dalje stavljati, a Vi kak 'oćete. Danas imam za Vas klip iz jednog kvalitetnog filma. Stoga, uživajte. Veličina je zanemariva. Skoro pa 2,5MB. |
18.04.2005., ponedjeljak
|
Razmišljam da prodam bicikl. I da onda kupim novi. To me već neko vrijeme pere, ali danas sam malo ozbiljnije razmišljao o tome. Kupio bi opet neki hardtail (dakle, bez stražnjeg amortizera). Ali neki za malo žešće abjuzanje. Za radit trikove s njim i to. Već sam ugledao par potencijalnih, ali za sad ne smijem ništa još poduzimati. Treba napraviti financijsku konstrukciju, pa ćemo onda vidjeti, ali mislim da sam se dogovrio sam sa sobom u kojem smjeru se mora kretati moja biciklistička karijera. Vikend je bio u redu. Počeo je u petak na koncertu hrvatskih glasnih bendova u KSET-u. [Mandelbrot Set], Polja Lavande i Peach Pit. Nakon koncerta, uši su bridile, a odjeća smrdila po pivi i lavandi. Čudno, znam, ali nije u biti. Buahahaha. Vjerojatno primječujete da nemam pojma o čemu pisati, pa trabunjam. Ako niste, sad ste upozoreni. Subota je recimo bila zanimljiva. Prvo sam se probudio u neki pristojni sat. Onda sam otišao u grad i kupio karte za koncert navečer i preparate za njegu tijela u DM-u. Ali ne neke metroseksualne preparate, nego prave muške. Dakle, ono za ispod pazuha, ono protiv smrada nogu i ono za protiv ljepljenja jaja za bedra. Onda sam se našao s Richardom, pa smo meni kupili jedan cedejčić. Arcade Fire – Funeral. Napokon su došli u dučan, pa reko, zašto ne imati to, kad je super. Onda smo zapalili u Mercator, gdje je Richard kupovao namirnice za svoj dom. Onda me ostavio doma i kao čujemo se... Došla je večer, a s njom i kretanje na koncert. O koncertu Let-a 3 je riječ, iako mene nije zanimao Let 3, nego predgrupe. Death Disco i Tigrova Mast. Uporno sam zvao Richarda da ga obavijestim da koncert ne počinje u 19, kao što se mislilo, nego u 20.45, ali od njega ni A. Ništa, spremim se ja, nađem s Tilom* na stanici i fino zaputismo se mi put Mochvare. Na Glavnom smo prvo malo zastali i kupili nešto hrane u McDonald's (ipak, put tramvajem zna biti iscrpljujuć, pogotovo nakon 4 stanice). Ubijamo kupljeno i ulazimo u autobus. Isti kreće nakon nekoliko minuta, a taman na prvoj stanici Tilu Adam (njen mladić) obavještava da ništa od koncerata predgrupa. Kako on zna? Pa on svira u jednoj. Hahaha, nasamario sam Vas. Jesam kurac, ali dobro... Dakle, čemer, tuga, jad. Ništa, dolazimo ipak pred Mochvaru, tamo stotine, hiljade, skoro pa milijuni duša. Ali nama ipak okus neugodnog u gubcu. Meni se Richard i dalje ne javlja, mora da je zaspao, mislim si ja, a i napuštaju me svi koje znam. Ipak, Richard se javlja nakon jedno pedesetdrugog puta i imao sam pravo. zaspao je nakon solidnog prežderavanja i opijanja pivom. Rispekt. Veli da će doći uskoro. Ja srećem prijatelje i jadam se kako neću na Let 3 i da hoću prodat kartu. Prijateljica, koja je ujedno i moja susjeda (vjerojatno sam imao neko ime za nju, ali nemrem se sjetiti, a ni tražiti mi se bogami ne da) se nudi da mi proda kartu i ja nakon dva odbijanja, treći put ipak pristajem. Ona odlazi, mi ostali ćakulamo. Nema je dugo i brinemo se da je nisu utabali. Ipak nisu. Dolazi natrag s novcem i oni odlaze gurat se u red. Ja ostajem sam. Tumaram po nasipu gore – dole. Tražim nekog poznatog, ali uzalud. Umirem od dosade, a Richarda nigdje. Nakon jedno sat vremena, napokon srećem prijatelje Richardove, i to sa faksa. Prikrpavam im se i zajedno čekamo Godota. On napokon dolazi, te se svi šalimo i tako. Nas dvojica odlučujemo nakon sve te silne šale zapalit u kino. To i činimo. Gledali smo The Machinist iliti kod nas ingeniozno prevedeno, Nestajanje. Tmuran je to film sa Christianom Baleom u glavnoj ulozi, s tim da je isti neprepoznatljiv. Ima jedva 20 kila skupa s krevetom, koliko mi se čini, ali njegova gluma je dobra. Neću Vam pričati o čemu je film, jer ne može se tek tako opisati, a da se ne otkrije nešto što je važno. Da, to je još jedan film sa začkoljicom. Ali pogledajte ga. Meni je dobar. Idem sad. Idem raditi još malo, a onda idem doma. A onda, tko zna... *Tila=Petra |
15.04.2005., petak
|
Često mi znaju trubiti ljutiti vozači automobila kada biciklom prelazim ulicu. Iako ja prelazim pod zelenim svijetlom i preko zebre. Dakle, sve po PS-u. Ali svejedno trube. Jučer mi je jedan trubio. Obično kad trube, ja dignem lijevu ruku u zrak, a šaku okrenem prema njima, sa samo uzdignutim srednjim prstom. Znate tu gestu. Sigurno ste ju vidjeli par puta. Usput i okrenem glavu prema trubaču da mu vidim reakciju. Obično nešto kažu, a ja se uvijek zaderem na njih istu stvar. PUŠI KURAC JEBENA KRETENČINO! Ne znam zašto baš ta psovka prva izađe iz mojih usta u tim situacijama, ali eto. Normalno da ne stanem kad to govorim. Kaj Vam je? Još da me frajer nabije. Sve je to iz pokreta. Ja sam mobilni jebač majke. Imam doma par majici u kojima ne izgledam debelo. Odjenem ih, pogledam se u špigl i izgledam bogovski. Pravi sportist, rekli bi. A kako mi je to bilo čudno, stao sam razmišljati. Na kraju razmišljanja, uvidio sam da su te majice stare preko sedam godina. Onda nisam bio ovoliko debeo. One su podsjetnik na te dane. U njima izgledam kao onda. Te majice su svojevrsni tajm mašinovi. I sve su crne. A priča se da ljudi kad odjenu crno izgledaju mršavije. Sad si ti misli... Bio sam jučer na danima španjolskog filma. Sa Richardom. A tamo su bile i njegove prijateljice, od kojih jedna ide s njim na faks. Gledali smo Juana la Loca. To je film o ludoj Ivani. Kraljici koja je bila luda. Od ljubavi. U biti je bila ljubomorna. Ljubomorna = Luda? U Španjolskoj u 16. stoljeću izgleda da da. A njen hapsburški muž je bio jebač. Sve je on jebo. Nije ni čudo da je Ivana bila luda. I ja bi poludio. Na filmu je jasno vidljivo da je frajer imao mašinu od kare. Nitko svoje aparate ne voli dijeliti. Čak ni susjedu. Stoga je razumljivo da je Ivan poludjela. Ali jebača je snašla kuga. I umro je. A Ivana je onda postala nekrofilka. U neku ruku. Jednom mjesečno je otvarala grob jebačev i ljubila njegov kostur. Trebalo joj je 47 godina da shvati da je to bolesno. Ali nije ga prestala voljeti. Nakon kina, i nakon što smo frendice Richardeve odbacili doma, otišli smo jesti u McDonald's kod Rotora. Čekamo hranu, kad odjednom zvuci kao da je tuča. Ima jedna zanimljiva stvar koju sam primjetio. Kad je tuča, ima jedan tren kad izgleda kao da je sve zamrlo. Nema uopče zvukova, osim onih udaranja nečije šake u nečije lice. Ali to potraje kratko i onda sve opet bude normalno. Uglavnom, dvojica frajera sruše trećeg na pod i stave mu lisice. Ali izgledali su premlado da budu policajci. Kada smo krenuli prema parkiralištu, nije ih bilo. Očekujem naslov u crnoj kronici kroz nekoliko dana. |
14.04.2005., četvrtak
Naporni su dani. trebalo je otići na sve te koncerte, jebo astmu i trihinelozu. No, uspio sam, jer sam junak svoje vrste. Prvo, u ponedjeljak, Tarwater. Drugovi njemački nisu bilu bogznakak ludi, kako sam si ja zamišljao, ali dobro. Prije njih su svirali Hrvati pod imenom Kimiko. To je sve što trebate znati. Slike slijede.  U utorak je zato bilo gro zakon. Prvo The Thermals. Jebali su majku i nerođenima. Troje ljudi, od kojih je jedno i ženskog podrijetla su baš lijepo svirali i natjerali ljude na poganje i ostalo bacanje u zrak, po podu, u stranu. Nakon njih, na pozornicu izlazi Mike Watt (iliti Tim Hood, kako ga je prozvao Richard). On izgleda kao engleski nogometni huligan, ali je faca. Koncert je isprva bio malo onak, čudan, ali stvari su bivale sve bolje i bolje kako se približavao kraj. Bis je bio rasturački i nacija je opet pokleknula i dala se u međusobno klanje nasred dvorane. Nakon koncerta, Richard, Petra, njen mladić i ja smo otišli žderati u McDonald's. A i najeli smo se bogami. Meni su dali krivi sendvič, ali oprostio sam im. Par ovlaš opaljenih.    Jučer je pak na redu bio Marc Ribot. On je inače poznat po tome da svira gitaru za Tom Waitsa tu i tamo. Recimo na zadnjem albumu svira. Ali kad on svira solo, onda to nema veze s Waitsom. To je onda džez. Ali ne onak klasični, nego onaj čudni. Ali dobar za poslušat. Makar ja to doma ne bi nikad slušao. Ovako može. Uz Ribota, bila su tamo i trojica ostalih svirača. Svi od reda crnci. Chad Taylor je majstor bubnja, nema šta. Bio je i jedan čiča s njima. On svira kontrabas i zove se Henry Grimes. Fura znojnik oko glave. Kul deda, rekli bi. Trećem crncu, koji inače svira tri različite trube sam zaboravio ime. Ali bio je dobar. To je to što se koncerata tiče. Danas nema ništa, ali sutra ima. Sutra su samo Hrvati na redu. Evo nekoliko lijepi, a u boji.   Dogodile su mi se dvije smiješne stvari. Prvo, prošlu srijedu nakon prvog Notwista, odemo Eviltwin i ja u Limb na pivu. I ja se pokušavam progurati do šanka, ali ne ide. Napokon se proguram i neka cura tamo stoji i bulji u mene. ja je pogledam, a ona veli nešto, ali nerazumljivo. Ja velim: "Kaj?", a ona i dalje bulji, a onda i ona veli "Kaj". "Pa ti si prva nekaj rekla.", velim ja. A ona će na to: "Ti si basist.". Ja se nasmijem i kažem da nisam. "Ma jesi, sad sam bila koncertu.". Ja joj velim da nisam. Opet. "Ma lažeš", uporna je ona. "Gle, nisam. Kao prvo, on je imao bradu, ja je nemam. A kao drugo, kaj ne vidiš da pričam hrvatski?". Sad, ona malo pogleda, pa veli: "Bila sam na katu, pa nisam baš dobro vidla da li imaš bradu ili ne, a možda si odavde, pa znaš hrvatski.". "On je imao crnu majicu, ja nemam, nisam basist.", objašnjavam ja, a usput i probavam naručiti pive. "Ti mi lažeš, jelda? Daj me ne zezaj.", veli gospodična. Uglavnom, da skratim, uvjerio sam je da ja nisam basist Notwista. Bila je baš simpa u biti. I zgodna i sve. Čak sam i iznenadio samog sebe kakve sam joj stvari govorio dok smo čekali pivu. Mislim, dobri su bili uleti. Ali nije grizla. Baš čudno... Na kraju balade, došao je i pravi basist Notwista u birtiju, pa sam joj i službeno dokazao da me zamijenila s pravim frajerom. Eh... Druga smiješna stvar je bila u ponedjeljak. Eviltwin i ja sjedimo u separeu, čekamo koncert, ali meni bilo vruče, pa sam otišao do garderobe ostaviti vestu. I dolazim ja do garderobe, predajem vestu, kad li jedna od cura koje tam rade, pogleda u mene i pita: "Ti si onaj novinar, jelda?". Ja se počnem smijati i mislim si, jebote, ne opet, koji je kurac ljudima, ali velim posprdno: "Da, jesam." i nastavim se smijati. Ona me i dalje gleda i veli: "Da, da, ti za Nacional pišeš, ček kak se ono zoveš, dosta često si kod Hloverke u emisiji.". Još su bile dvije cure tamo i one me isto promatraju, a oči im malo sklopljene, baš onako kao kada ljudi naporno razmišljaju. Skužim ja da nisu shvatile moj ironični "da jesam", pa velim: "Ma koji novinar, nisam ja nikakav novinar.". Jedna od njih me pogleda i veli: "Dakle, lagao si nam!". Vidim ja da ću se neko vrijeme zadržati tamo, pa sam im krenuo objašnjavati da sam bio ironičan, jer su me i par dana prije zamijenili s nekim. Na kraju sam im morao reći što uistinu radim, a onda sam otišao. I one su bile simpa. I zgodne. Da... Eto. Vidim da nitko nije komentirao Craig Davida, pa ću zaključiti da nitko nije ni skinuo ponuđeno. Neka. Netko je ostavio komentar negdje dolje, na nekom starijem postu, da jel sam bio u Čingaču i da ako jesam, zašto ga ne spominjem. E, pa evo odgovora. Bio sam jednom tamo, ali mi nije ostao u najboljem sjećanju. Ne zbog hrane. Ona je bila jebena, nego zbog nećeg drugog, malo tužnijeg, pa evo zašto ne idem tamo. Makar bi morao opet otići tamo, jer je šiš bio brutalan. Ispričavam se na podužem postu, ali što je tu je. |
11.04.2005., ponedjeljak
|
Ah, so, ja. Vikend je bio uspješan. Svi volimo uspješne vikende, a ja isto. U petak sam svratio do Cvječarnice, gdje je bilo ubitačno zagušljivo, a ni vručine nije falilo. Pošto je bio dan žalosti, vrata su morala biti zatvorena kako drug plavi ne bi nanjušio zbivanja u obliku zabave. Čak su Prokletog, Eviltwina i mene zamolili da ne stojimo ispred ulaznih vrata od birtije zbog prevelikog žalovanja. No, dobro. Dragutin ipak nije sa mnom zapalio do Cvječarnice, jer se išao naći s Loki, ali je zato u Cvječarnicu sat vremena nakon mene stigao Richard. Nakon jedne pive, otišli smo put Trga da se nađemo sa Dragutinom, a kad smo i to obavili, otišli smo na palačinkice. Ja sam ovaj put pojeo dvije odlične kombinacije, koje preporučujem svima. Jedna je bila nutella, banana i orah, a druga nutella i pekmez od šipka. Bjutiful. Nakon palčinkarenja, otišli smo u Melin, gdje je bilo milijundvjestopedeset ljudi, ali smo ipak naručili pive i stajali baš pokraj ulaza. Ne da budemo viđeni, nego da budemo izudarani od svakog tko je želio ući unutra, normalno. Sreli smo neke ljude, malo pričali s njima, ugledali smo par reprezentativnih ženskih primjeraka i sanjali o seksu s njima. Ili barem s njihovim prijateljicama. Onda je uletio drug policajac u svečanoj uniformi koju vadi samo za praznike i blagdane, te po novom i za dane žalosti. Malo je potjerao narod, a birtiju je vlasnik zatvorio. Masa se preselila u Purgeraj, ali mi ipak prije njih. Ispred Purgeraja nečija gitara je stradala od uvijek pravednih skinjara, a mi smo ušli unutra i stali do šanka. Atmosfera je bila ludo uboga, ali mi smo uživali u razgovoru međusobnom. Sat vremena nakon, vozili smo se prema Ramadaniju na jednu porcijicu u dva u noći. Subotu sam započeo oborivši jedan rekord u usisavanju stana. Nakon toga, pokupio me Vođa i otišli smo do Srbina. Na konto smo stavili: dvije kuglice kajmaka, dvije kuglice urnebesa, dvije pljeskavice na kajmaku, jedne ćevape, jedne kobasice, jednu hrvatsku ružu, jednu punjenu vješalicu, dvije šopske salate, jedan grah i nekoliko lepinja. Ja se nisam iskazao moram priznati. Ostavio sam pola vješalice i pola ruže. Ali Vođa je zato bio dobar, pa je proždro sve svoje. Šta još reći... Ah, da. Dragutin je zapalio u Rovinj i nema ga, kako stvari stoje, slijedećih šest mjeseci. Ali to ste znali, jelda. Hmmmm, e, da. Odgledali smo Richard i ja u subotu zadnji film Woody Allena. Melinda & Melinda mu je naziv. Neloš film. Will Ferrell rastura u svojoj ulozi. On je baš dobar. Da... to bi bilo to u biti... Za kraj, skinite si ovo ako volite Craig Davida. A i ako ne volite, jer je to kvalitetan komad zabave. Veličina je zanemariva. Nekih 2 MB. |
08.04.2005., petak
Uglavnom, zadnja dva dana sam bio po koncertima Notwista. Prvi dan je bilo dobro, a i drugi dan je bilo dobro. Prvi dan je pola foruma i bloga bilo na koncertu, a drugi dan vjerojatno isto. Evo, sad tu malo slika sa koncerta. Kombinirane su, dakle od prvog i od drugog dana.   Osim toga, u zadnja dva dana nije se ništa posebno dogodilo, osim što sam spoznao da je prijateljstvo kurva sa bolešću, ali to ni nije bogznakako nova stvar, pa neću zamarati Vas a ni sebe s time. Dragutin nam odlazi. Ide raditi u Rovinj i neće ga biti neko vrijeme. Ali ići ćemo ga posjećivati tamo, zato jer možemo. Biti će lijepo maknuti se malo iz grada. Pa makar i na samo dva dana. Valjda ću se sad naći s njim kroz nekoliko minuta pošto ide ovih dana. Treba se dostojno oprostiti. Muški. Uz pivu i hranu. Žene ne dolaze u obzir. Zato jer on svoju ima, a mene žene ne vole. Odvest ću ga do Cvječarnice. Tamo ima pive. Poslije će nam se pridružiti i Richard. Onda nas trojica idemo u ludi provod (čitaj: završit ćemo u McDonald's-u, žderat ćemo, gledati neki DVD na Richardovom močnom audio/video uređaju u vozilu, diskutirati o važnim životnim pitanjima do tri ujutro). Ludnica i pol. Pošto trenutno i sam sebi smrdim po znoju (ludo sam vozio bicikl po povratku s posla, kao nikad do sada) idem se prati. Ali prije nego odem, evo što sam danas čuo u Simpsonsima i smijao se tomu dobre tri do četiri minute (eto koliko malo mi treba da se počnem ponašati kao luđak). Homer: Marge, I'm bored! Marge: Why don't you read something? Homer: Because I'm trying to reduce my boredome! |
05.04.2005., utorak
|
Budim se ujutro, a usta suha. I ne samo suha, nego u njima i dobro znani okus. Okus luka. A zašto? Pa sad ću Vam reći. Zove mene jučer Richard da se njemu baš jedu ćevapi i da je to nešto kao vojna obaveza za tu večer. Iako sam si taman pojeo malo štrudlice, nisam ga mogao razočarati, pa sam pristao na avanturu. Prije nego me pokupio, oprao sam tjelesinu i pokušao nagovoriti Petru da ide s nama, ali nije se dala. A kada me pokupio, bilo je pravac pečenjara Cvjetno, jer tamo se Richard zaželio ćevapa. Dođemo u taj bivši kiosk, a sada malo veći kiosk i naručimo si po porcijicu svaki. Uživamo u prekrasnom ambijentu, glazbi sa Narodnog radija, konobaricama sa borosanama, čekamo meso, luk i lebac. Nakon nekoliko minuta čekanja, dolazi bakutaner sa po tanjurem u ruci, koje onda baca pred nas uz tek tiho "Dobar tek". Ćevap je u pečenjari Cvjetno u pločici, a ja to ne volim. Bacam se na posao, ali tek nakon što sam samo za Vas uslikao ovu sliku.  Zaključak: Lepinja dobra, ćevap i nije nešto. Ako se sjećate mojih početaka na Blog.hr-u, sjetit ćete se da sam već jednom pričao o posjetu pečenjari Cvjetno i da sam ostao malo razočaran, ali da sam bio spreman dati joj još jednu šansu. E, pa ta šansa je bila jučer. Niš od toga, nažalost. Uzalud svi mitovi i priče koje sam čuo o tom mjestu. Hrana je ispod razine. Za razliku od hrane kod Ramadanija, gdje smo odmah poslije Cvjetnog otišli, ne bi li sprali okus lošeg. E, to je već malo drukčija priča. Ovaj lokalčić, poznat i kao "Trovač", smješten je u Ilici, kod Trga Francukse Republike (Keglbajs za prastanovnike tog dijela grada). Ugođaj u lokalu koji službeno nosi ime City Club Grill (pobogu, kaj su mislili, zbilja ne znam) je jedan od ljepših. Od slika automobila na zidovima, pa do kotača od kola koji ovlaš vise na zidovima. Novost je džinovski ćup na šanku. Tko zna zašto stoji baš tamo.  Naručimo si Richard i ja po jednu sa kajmakom, a vrijeme kratimo gledajući kvalitetni filmski uradak Putnik 57 sa Wesley Snipesom koji je išao na jednom od programa. Lokal je polupun, s tim da jučer nije bilo sumnjivih likova koji vuku na mafijaše iz Tirane. Ćevap dolazi, a ja ga aranžiram za lakše slikanje. Mogao bi se time baviti profesionalno.  Nakon hranjenja, rub hlača je već opasno zabijen u trbušinu. Treba opustiti malo remen. Na svu sreću nemam jedan od onih sa rupicama, jer sasvim sigurno ne bi bilo te rupice koja bi mi mogla osigurati kako-tako normalno disanje. Dobra strana u svemu je da smo mrknuli svaki po dvije Coca Cole, jer da nismo, ne znam što bi bilo. P.S. Marisi, nemaš sreće. Em je cijeli post o žderanju, em ima slika. No, to ja radim za naše iseljenike. Možda se počnete vračati rodnoj grudi. Vlada bi mi mogla i plačati za ovo. |
04.04.2005., ponedjeljak
|
Prokleti bili radni dani, tako im svekrve. Makar, ni vikendi nisu nešto ubibože specijalno. Recimo, ovaj koji je taman prošao je bio polovičan. Petak – ništa. Subota – trebali smo u kino, ali onda se akumulator na Richardovom autu ispraznio, pa smo krenuli u divlju avanturu nabavljanja punjača za akumulator. Kad smo to obavili, našli smo se s Dragutinom na Trgu i krenuli prema Melinu, ali s planom da prvo ubijemo po kebab. No, nekoliko koraka prije kebabdžinice, Richard se sjetio da bi on palačinke sa Cvjetnog placa, a nas dvojica se složismo, te smo obrnuli smjer kretanja i završili na Cvjetnom placu žderući palačinke izvrsne kvalitete. Ja sam jednu od svoje dvije ispunio sa pekmezom od marelica, lješnjakom i nutellom, a drugu sa kokosom i pekmezom od malina. Zaboravio sam kombinacije svojih sudruga. Sjedili smo na klupici ispred palačinkarnice i kontemplirali kamo dalje. Dragutin se sjetio da je sreo tamo jednu Doru koja je rekla da je na Dramskoj akademiji neki tulum/žurka/igranka. Pa krenusmo tamo. I zbilja. Tulum, pravi pravcati. Nabavismo pive, sretosmo neke poznate ljude, pričasmo malo s njima, prošmucasmo se po Akademiji i tako to. Na katu je bio koncert grupe Tena Novak, ali bila je gužva, pa se nismo gurali. Proveli smo dobar dio večeri naslonjeni na zid. Onda smo odlučili otići doma. Negdje oko pola dva. Ali, bio je tu i faktor gladi, pa smo morali malo razmišljati gdje ćemo jesti. Na svu sreću, sjetio sam se da je po noći ponovo počeo raditi Ramadanijev lokal kod Keglbajsa (ekskluzivna vijest za sve Vas ljubitelje dobrih lokala), pa smo otišli tamo na nezaboravan ćevap sa kajmakom. O Ramadanijevom lokalu ću već pisati. To je legendarno mjesto koje je prije radilo do pet ujutro i svi bi tamo došli jesti poslije noćnih drnčenja. Onda su izgubili dozvolu za rad do tako kasno iz nepoznatih razloga (vjerojatno su odbili plačati reket ili tak nešto), ali sada opet rade po noći i svi će opet nahrliti tamo Srce mi nešto šteka danas. Svako malo mi preskoči ili me malo kao štrecne. Možda umirem. Vidjet ćemo. Ja se zvjerski udaram po lijevoj strani prsa ne bi li snagom ručetine pobijedio bol iznutra. I dobro mi ide. Još sam živ. Pogledajte film Oldboy. Ima ga u videotekama. Majku mu jebem, ja sam ostao PAF! Filmčina i pol. Korejski. Ima šore i svega. Jedino nema pretjerano puno cica. Ali nema veze. Jedan od boljih u zadnje vrijeme. I realan je. Ne kao ovaj, ali dovoljno realan. Pogledajte pod mus. |
01.04.2005., petak
|
Čovjek sam koji u sebi ima ukomponirane dvije inače socijalno neprihvaćene osobine. Prva je fizička. Debeo sam. Druga je da volim tu i tamo ispustiti pokoji plin iz svojeg tijela. E, sad, i jedna i druga osobina ponekad mogu mene kao biće ljudskog roda dovesti u situaciju da izvedem nešto što u sigurnosti doma svog mogu napraviti bez ikakvih skrupula, ali recimo ne mogu i kad šećem Jelačić placom. Nabrojati ću par situacija, samo da vidite o čemu se radi, a i kako ih ja riješavam bez da uzbunim javnost oko sebe. Odlijepljivanje jaja od stijenki nogu Situacija je slijedeća... Svi deblji ljudi muškog spola pate od ovog, sasvim sam siguran. Kad se poveća tjelesna masa, ona se poveća svuda. Ali najubitačnije, odmah iza činjenice da ne možete stati niti u jedne hlače, je da se jaja lijepe za unutrašnjost bedara. I kao što sam rekao, sve je u redu kad ste doma. Gurnete ruku u gaće i primite jaja s donje strane i potegnete prema gore – stvar riješena. No, kako to napraviti kada hodate prepunom ulicom? Sad ću Vam objasniti. Ja koristim dvije metode. Jednu zovem "Pokleknuta noga", a drugu "Zamišljena lokva vode". U prvoj metodi, kada subjekt osjeti da su se mošnje slijepile s bedrom, ovisno o kojem jajetu se radi, nogu na koju se priljepilo jaje savije u koljenu sa trzajem u onom trenu kada noga čvrsto udari o pod. Ako ne upali iz prve, upalit će iz druge, zasigurno. Čista fizika. Vibracije će odlijepiti jaje od bedra. Druga metoda je lakša, ali ponekad primjenjiva samo nakon obilnih kiša. Subjekt osjeti primanje kože jaja za kožu bedra i nakon što se ni nakon par koraka situacija nije riješila sama od sebe, nogom za koju je zaljepljeno jajašce prekorači nepostojeću lokvu vode. Stvar riješena. To su mali trikovi zanata. Eventualno mogu još preporučiti privremenu prevenciju neminovnog ljepljenja jaja za bedro, a to je pudranje cijelog kritičnog predijela. No, kao što sam rekao, to samo nakratko odgađa neminovno. Tjeranje smrada svog podriga daleko od izvora Poneka se zna dogoditi da se čovjeku pripodrigne baš usred sastanka/nastave/koncerta komorne glazbe. A baš se čovjek najeo češnjaka kao nikad do tada u životu. Dakle, sigurno će se osjetiti. Što raditi u tim situacijama? Opet dva su scenarija, samo za ove ne postoje stručni nazivi. Prvi je da odmah nakon podriga (samo da napomenem da se u oba slučaja radi o tihim podrizima ili popularno zvanim podrizima u sebi, jer subjekt ipak pokušava održati neku razinu diskretnosti) subjekt zakašlje kao da ima nešto u grlu. Ali tako da prilikom iskašljavanja ispušta iz sebe puno zraka, koji onda tjera smrad podriga daleko od izvora. Drugi scenarij je ujedno i malo podao, ali čovjek ponekad mora i za takvim stvarima potegnuti. Dakle, čim subjekt podrigne, polagano i skoro nezamjetno počinje ispuštati zrak na usta koja oblikuje kao da će fučnuti, ali umjesto da fučne, on samo ispušta zrak. A zašto je podao? Zato jer ako se mlaz zraka usmjeri prema osobi do Vas, onda izgleda kao da smrad dolazi od te osobe. Savršeno za namještanje spačke omraženoj osobi. Prikrivanje prdeža ili smrada prdeža Odmah ću reći da se smrad prdeža može, ali u rijetkim situacijama, otkloniti pomoću metode broj dva iz prethodnog poglavlja. Ako to ne upali, a najčesće neće, onda se može krenuti sa metodom u kojoj subjekt namjerno baci neki predmet na pod, pa prilikom saginjanja po isti, otkašlje (kao u prvoj metodi u prošlom poglavlju) u smjeru smrada. Ima još načina, ali najčešće su lako primjetljivi, pa nećemo o njima. Prikrivanje samog prdeža je disciplina samo za znalce. Potrebna je jaka mentalna moć za to. A i jaki trbušni mišići. Riječ je o drevnom postupku inhibiranja plina. Kada se osjeti dolazak prdeža potrebno je snagom mozga i trbušnog zida zaustaviti, tj., obrnuti smjer kretanja plina u crijevima. Tako plin ostaje zarobljen u Vama, ali i sto tako Vas zatvara. Potrebno je i do nekoliko sati vremena dok se opet ne otvorite, ali poslastica je u tome da prilikom otvaranja, Vaš prdež zvuči gromkije i glasnije nego ikad. Evo, dragi moji, to su bile neke natuknice. Ako se držite pravila, biti će u redu. Ako se ne držite pravila, biti ćete provaljeni i vjerojatno ismijani. |
