Jučer sam se dignuo oko osam, u ušima je još malo zujalo od koncerta noć prije. Koncerta kojeg bi htio što prije zaboraviti. Evo, zaboravljeno. Onda sam otišao do kuhinje, napravio si nescafe, sjeo za stol i pojeo četiri šnite kruha i neke dobre njemačke paštete. Okus koji se dobije kada pomiješate kruh, njemačku paštetu i nescafe, koji sam napravio od dvije žličice kave i tri žličice šečera, je nenadjebiv. To je po meni ultimativni doručak. Prije toga ultimativni doručak je, ako se dobro sjećam, bio: hruh, majoneza, osrednje debelo narezana šnita paškog trapista i gore spomenuti nescafe. Uglavnom, nakon hranjenja, odvukao sam dupe do zahoda, posrao se, usput čitajući što se jučer događalo u svijetu, oprao rit i zube (ne odjednom, iako bi to bio pothvat i pol) i izvukao se iz stana, ne b li krenuo na posao. Po putu do posla, kao i mnogo puta do tada, skladao sam pjesmice o svemu što tog trena vidim na cesti, a sve to dok sam se vozio na biciklu. Multitasker i pol, nema šta. Na poslu ništa novo, osim da ga ima gro. Uvijek s nestrpljenjenm očekujem 13 nula nula H, jer onda obično idem žderati. Minuta i dvanaest sekundi mi treba do dučana (mjerio sam). U dučanu mi treba u prosjeku 3 zarez 47 minuta. Ovisno o tome kakvog su raspoloženja vrle prodavačice. Već znaju što uzimam, pa mi samo daju to i osmijehnu se krezubim osmijehom. Jedna od njih od prekjučer ima prehladu, pa govori hrapavije i tiše čak i od Marlona Branda u Kumu. Ne razumijem je pol kurca, ali svejedno klimam u znak potvrde. Mogla mi je uredno reći da sam tifusna pederčina. Ja bi samo potvrdio, jer ne želim se puno zadržavati u tom dučanu. Pojeo sam sendvič brzinom tigra koji proždire gazelu. Majoneza mi je bila svuda oko usta, a pošto nemam mjeru, kapala je svuda po stolu i papirima, stvarajući svojevrsne brijegove masti gdje god bi pala. Nema slađeg nego onda kažiprstom pokupit tu nakupinu ulja, senfa i jaja i strpat je u usta. Kad sam bio mali, jeo bi samu majonezu. Po skrivečki, normalno, jer moja majka iz nekog razloga to nije tolerirala. Cjedio bi je onako iz vrečice direktno u usta. Kao da sam ispod onog pipca otkud ide onaj sladoled iz onog stroja. Pa ti napravi sladoled istog onog oblika kako Mataković crta govna u svojim stripovima.
Nakon žderanja, preostalo mi je još par sati posla, koje sam odradio pošteno i junački, a onda sam zasluženo krenuo doma po, kako mi se čini, največoj vručini ove godine. Doma sam pogledao Villu Mariu, i to na dva fronta. Jedan je doma pred televizorom, a drugi je doma pred ekranom kompjutora. Onlajn sam osoba, pa se nađem svaki dan s Tilom na Netu i zajedno gledamo Villu Mariu. Nakon te poučne serije, skinuo sam čarape, jer me svrbilo između prstiju na nogama, pa reko, da se malo počoham, ne. Onda sam buljio u televizor. Čekao sam da počne utakmica polufinala Lige prvaka, ne bi li je mogao gledati. I onda je počela. Pa sam je gledao. U jednom trenutku je do mene došao Richard. Pa smo zajedno gledali. Iako on ne voli nogomet. Ja sam mu za vrijeme utakmice puštao glazbu. Da lakše vidi što da mu snimim. Odlučili smo što da mu snimim, pa sam mu ja to i snimio. Negdje je u međuvremenu utakmica završila i to rezultatom povoljnim za klub koji ja simpatiziram. Onaj u kojem igrači imaju crvene dresove. Richard je predložio da odemo na Cool pitu u McDonald's. Nisam odbio. Nije mi se dalo uređivati za izlazak, pa sam na svoju trenirku, čije nogavice ne sežu do poda, nego su onak trofrtaljke, a usput su i jako široke, pa u njima izgledam kao neki mornar sa broda lorda Nelsona, nataknuo tenisice na bosu nogu. Dakle, bio sam odjenut po posljednjoj modi. Došli smo do McDonald'sa, naručili pitu, pojeli pitu, malo se čudili kakvih se ljudi ima na svijetu, otišli doma. Bila je ponoć i nešto sitno kad sam ušao u stan. Ukućani su se već odavno izvrnuli na bokove. Ušao sam u kupaonu, oprao tijelo, skinuo sa lica dlake i namirišao kožu lica mirišljavim preparatom. Sretan sam kad sam čist, pa sam sretno zaspao.
P.S. Danas u KSET-u sviraju Death Disco i Lost Sounds. Ovi prvi su naši i dobri su dozlaboga, a i ovi drugi, koji su Amerikanci su dobri, pa ako hoćete, dođite.
Post je objavljen 28.04.2005. u 17:55 sati.