Intrige s dvora kneza Bučimira

Naporni su dani. trebalo je otići na sve te koncerte, jebo astmu i trihinelozu. No, uspio sam, jer sam junak svoje vrste. Prvo, u ponedjeljak, Tarwater. Drugovi njemački nisu bilu bogznakak ludi, kako sam si ja zamišljao, ali dobro. Prije njih su svirali Hrvati pod imenom Kimiko. To je sve što trebate znati. Slike slijede.

U utorak je zato bilo gro zakon. Prvo The Thermals. Jebali su majku i nerođenima. Troje ljudi, od kojih je jedno i ženskog podrijetla su baš lijepo svirali i natjerali ljude na poganje i ostalo bacanje u zrak, po podu, u stranu. Nakon njih, na pozornicu izlazi Mike Watt (iliti Tim Hood, kako ga je prozvao Richard). On izgleda kao engleski nogometni huligan, ali je faca. Koncert je isprva bio malo onak, čudan, ali stvari su bivale sve bolje i bolje kako se približavao kraj. Bis je bio rasturački i nacija je opet pokleknula i dala se u međusobno klanje nasred dvorane. Nakon koncerta, Richard, Petra, njen mladić i ja smo otišli žderati u McDonald's. A i najeli smo se bogami. Meni su dali krivi sendvič, ali oprostio sam im. Par ovlaš opaljenih.

Jučer je pak na redu bio Marc Ribot. On je inače poznat po tome da svira gitaru za Tom Waitsa tu i tamo. Recimo na zadnjem albumu svira. Ali kad on svira solo, onda to nema veze s Waitsom. To je onda džez. Ali ne onak klasični, nego onaj čudni. Ali dobar za poslušat. Makar ja to doma ne bi nikad slušao. Ovako može. Uz Ribota, bila su tamo i trojica ostalih svirača. Svi od reda crnci. Chad Taylor je majstor bubnja, nema šta. Bio je i jedan čiča s njima. On svira kontrabas i zove se Henry Grimes. Fura znojnik oko glave. Kul deda, rekli bi. Trećem crncu, koji inače svira tri različite trube sam zaboravio ime. Ali bio je dobar. To je to što se koncerata tiče. Danas nema ništa, ali sutra ima. Sutra su samo Hrvati na redu. Evo nekoliko lijepi, a u boji.

Dogodile su mi se dvije smiješne stvari. Prvo, prošlu srijedu nakon prvog Notwista, odemo Eviltwin i ja u Limb na pivu. I ja se pokušavam progurati do šanka, ali ne ide. Napokon se proguram i neka cura tamo stoji i bulji u mene. ja je pogledam, a ona veli nešto, ali nerazumljivo. Ja velim: "Kaj?", a ona i dalje bulji, a onda i ona veli "Kaj". "Pa ti si prva nekaj rekla.", velim ja. A ona će na to: "Ti si basist.". Ja se nasmijem i kažem da nisam. "Ma jesi, sad sam bila koncertu.". Ja joj velim da nisam. Opet. "Ma lažeš", uporna je ona. "Gle, nisam. Kao prvo, on je imao bradu, ja je nemam. A kao drugo, kaj ne vidiš da pričam hrvatski?". Sad, ona malo pogleda, pa veli: "Bila sam na katu, pa nisam baš dobro vidla da li imaš bradu ili ne, a možda si odavde, pa znaš hrvatski.". "On je imao crnu majicu, ja nemam, nisam basist.", objašnjavam ja, a usput i probavam naručiti pive. "Ti mi lažeš, jelda? Daj me ne zezaj.", veli gospodična. Uglavnom, da skratim, uvjerio sam je da ja nisam basist Notwista. Bila je baš simpa u biti. I zgodna i sve. Čak sam i iznenadio samog sebe kakve sam joj stvari govorio dok smo čekali pivu. Mislim, dobri su bili uleti. Ali nije grizla. Baš čudno... Na kraju balade, došao je i pravi basist Notwista u birtiju, pa sam joj i službeno dokazao da me zamijenila s pravim frajerom. Eh...

Druga smiješna stvar je bila u ponedjeljak. Eviltwin i ja sjedimo u separeu, čekamo koncert, ali meni bilo vruče, pa sam otišao do garderobe ostaviti vestu. I dolazim ja do garderobe, predajem vestu, kad li jedna od cura koje tam rade, pogleda u mene i pita: "Ti si onaj novinar, jelda?". Ja se počnem smijati i mislim si, jebote, ne opet, koji je kurac ljudima, ali velim posprdno: "Da, jesam." i nastavim se smijati. Ona me i dalje gleda i veli: "Da, da, ti za Nacional pišeš, ček kak se ono zoveš, dosta često si kod Hloverke u emisiji.". Još su bile dvije cure tamo i one me isto promatraju, a oči im malo sklopljene, baš onako kao kada ljudi naporno razmišljaju. Skužim ja da nisu shvatile moj ironični "da jesam", pa velim: "Ma koji novinar, nisam ja nikakav novinar.". Jedna od njih me pogleda i veli: "Dakle, lagao si nam!". Vidim ja da ću se neko vrijeme zadržati tamo, pa sam im krenuo objašnjavati da sam bio ironičan, jer su me i par dana prije zamijenili s nekim. Na kraju sam im morao reći što uistinu radim, a onda sam otišao. I one su bile simpa. I zgodne. Da...

Eto. Vidim da nitko nije komentirao Craig Davida, pa ću zaključiti da nitko nije ni skinuo ponuđeno. Neka. Netko je ostavio komentar negdje dolje, na nekom starijem postu, da jel sam bio u Čingaču i da ako jesam, zašto ga ne spominjem. E, pa evo odgovora. Bio sam jednom tamo, ali mi nije ostao u najboljem sjećanju. Ne zbog hrane. Ona je bila jebena, nego zbog nećeg drugog, malo tužnijeg, pa evo zašto ne idem tamo. Makar bi morao opet otići tamo, jer je šiš bio brutalan. Ispričavam se na podužem postu, ali što je tu je.

- 19:23 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<	travanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Intrige s dvora kneza Bučimira

14.04.2005., četvrtak

Blogovlje

Linci

Pišite knezu Bučimiru