|
Subota mi je bila hektična. Od jutra sam jurcao gradom, onda išao na jedan od onih ručkova koji su svake godine apsolutno isti. Znaš točno tko će biti na ručku, znaš da ćete za aperitiv piti Freixnet Negro, da će biti govedske juhe sa rezancima koje je radila baka, da će nakon toga na stol pašticada koju je radila baka, i da će na kraju torta od čokolade i oraha (filu od oraha i biskvit je radila baka, dok je šlag kupovni). Nakon što sam se iskobeljao sa tog ručka našao sam se sa Vernom i krenusmo u nabavku za slavlje naših rođendana. Nakupovasmo se pive, sokova i sastojaka za salatu od tunjevine. Od doma sam nakon toga nazvao stanoviti restoran i naručio hrpu mazalica i ćevapa, koje smo onda nešto prije devet pokupili Richard i ja. Oko devet, evo nas kod Irme, društvance je već skupljeno i zabava je mogla početi. Od pola deset, pa sve do jedanaest, Vaš jedan i jedini je rezao krastavce i luk na najsitnije moguće komade. Papriku je prije toga narezao Vern, dok su se žene brinule za tijesto. Ali salata je po pričanjima mnogih ispala dobro. Ponosan sam bio ja. Pošto se skupilo malo više ljudi nego što smo planirali, kupljena mesina je morala pričekati neko vrijeme, ali se prilikom čekanja mesina i ohladila. Na svu sreću, mladić kojeg ćemo zvati Šega, ponudio se da odemo preko ceste do njegovog stana zagrijati mesinu u mikrovalki, pošto Irmina pećnica nije u funkciji. Šegina majka mora da je bila oduševljena kada je vidjela svog sina i njegovog prijatelja u sakou kako u pola dva ujutro griju hrpu mesurine u mikrovalci. Još jedan "priceless" trenutak. No, mesina se ugrijala, mi smo se vratili i proždrali ju kao gladni unuci najjačeg lava u pustinji. Da kraj večeri ne bude predosadan, pobrinuo se Dragutin, kojemu je Richard posudio auto ne bi li on odveo doma djevojku s kojom se viđa, a koju ćemo zvati Loki. Rekao je da će doći brzo, a nije ga bilo sat vremena. Vern i Richard su već pozaspavali, a kako i ne bi, bilo je već četiri ujutro. Kad se napokon pojavio, saznali smo da ga je zaustavila policija, pa je malo puhao, pa je i napuhao nešto, pa su mu prijetili oduzimanjem vozačke, ali je, vrlo vjerojatno nekom opscenom radnjom, nagovorio druga milicionera da mu oprosti, a sve pod izlikom da mora (a bogami je i morao) vratiti auto prijatelju. Zaboravih spomenuti da nije imao ni prometnu, tako da se poprilično dobro izvukao. Eto, to je sažeti opis zabavice. Ne da mi se više pisati, kasan je sat, idem ja spat. Oh, kakve li rime... Tucajngusp! |
28.02.2005., ponedjeljak
25.02.2005., petak
|
I bijah ja tako jučer u kinu. I odgledao Life Aquatic. I nisam se razočarao. Mnogo, mnogo dobro. Bill Murray je jeben, Willem Dafoe isto tako. Cate Blanchett je prelijepa, Owen Wilson standarno dobar. Ma... svi su dobri. Režija – u stilu Andersona. Sve u svemu - predobro, sve u svemu – pogledati. Nakon kina, u kojem sam, samo usput da budete informirani, bio sa Dragutinom i Richardom, zaputili smo se do Močvare gdje su svoj koncert imale 4 neafirmirane grupe. Ostali smo kratko, jer se Dragutin morao naći sa djevojkom s kojom se viđa. U to malo vremena koje smo proveli u Močvari, razgovarao sam s Petrom, čiji je mladić član jedne od grupa koja je jučer tamo svirala (Death Disco) i malo odslušao nastup Yes Pes. Onda smo otišli, a sad mi je malo žao što sam ja otišao, jer su i Death Disco, a i Tigrova Mast, koji su svirali iza njih, navodno bili jako dobri. No, biti će još prilika. Danas ću do SKUC-a, gdje će svoje pjesme pjevati Analena, Don't Mess With Texas, Entreat i Lunar. Trebalo bi biti dobro, ali vidjeti ćemo. Vi ste vjerojatno to već i primjetili, ali sad sam i ja... Postajem dosadan i nemam više o ćemu pisati. Teme su mi glupe, a kao da ni humor više nije onako britak kao što je nekada znao biti. Ne znam što ću učiniti po tom pitanju, ali nešto se učiniti mora. Pošto mi nedostaje tema, napisao sam jedan igrokaz u stilu Daniila Harmsa, kojeg volim čitati. Nadam se da će Vam se svidjeti i da neće biti težak za čitanje. Meni se trenutno sviđa, ali sutra mi se možda više neće. Stoga dok se još nisam predomislio, evo Vam ga odmah sada odmah. Dmitar i Simbad sjede u polutami nečije sobe i naglas razgovaraju. Dmitar je polupisac, a Simbad je zemljoposjednik. Dmitar: Reci mi nešto o čemu bi htio čuti priču. Simbad: Ne zanimaju me priče. Dmitar: Kako ne? Pa jesi čovjek? Simbad: Pa u biti i nisam. Ako se malo bolje zagledaš u moje tabane, primjetit ćeš da sam riba. Dmitar: Riba? Simbad: Upravo tako. Dmitar: Pa kako se to dogodilo? Simbad: Moj otac je opčio sa ribama. Dmitar: Zvuči kao zanimljiv gospodin. Reci mi nešto o njemu. Simbad: Bio je pijanica. Nema se što zanimljivo reći o njemu. Dmitar: Pa takvi su najzanimljiviji. Gledaj mene... [ISimbad[/I]: Ti nisi odveć zanimljiv. [IDmitar[/I]: Ali ja sam pisac Simbad: Polu... Dmitar: Ali pisac... Simbad: Možemo ovako do sutra. Stoga na moj znak stati ćemo. Dmitar: Dogovor je pao. U sobu ulazi Đinđa. Ona je ruska prostitutka, ali sa fakultetskom naobrazbom. Sjeda u drugi kut sobe, dijagonalno od dvojice prijatelja. Dmitar: Dobar dan. Đinđa: Dobar dan. Dmitar: Tko ste Vi? Đinđa: Đinđa sam. Dmitar: To znam, piše Vam na uniformi, ali tko ste Vi? Đinđa: Kurva. Jedna od onih koja voli svoj posao. I ne bojim se ekperimentirati. Simbad: Što ste zadnje isčarobirali. Đinđa: Zašto mi se obračate? Dmitar: Oprostite mu, on je riba. Ali, ako Vam se da, ipak recite Vaš posljednji eksperiment. Đinđa: Mislim da sam postala alkemičarka. Dmitar: Pa kako to? Đinđa: Pušila sam tako jučer svoj tridesetsedmi kurac i kad sam ga izvadila iz usta bio je zlatan. Simbad: Glupi ste. Đinđa: Hvala. Dmitar: Čekajte malo. Vi se šalite. Đinđa: Niti da bi. Dmitar: Pa to je fantastično. Đinđa: I ja kažem. Dmitar: Molim Vas, neću Vam vjerovati sve dok to ne vidim uživo. Simbade, vadi spravu, nek gospođica demonstrira malo za promjenu. Simbad: Idiote, ja sam riba, nemam penis. Đinđa: Pa pokazati ću onda na Vašem. Simbad: Hahahaha, pa Vi ne znate. Dmitar Vam je osakaćen. Zato i je polupisac. Vrata se otvaraju i ulazi Taško. On je zubar i ekshibicionist. Taško: Hauarju! Dmitar: Dobro smo, mamu ti. Đinđa: Ti si doktor? Taško: Dentist. Simbad: Čemu onda bijela kuta. Da nisi ti mesar? Taško: Dentist. Ajtolđjuđastnau. Simbad: Vidi, vidi...praviš se pametan, ha? Zgrabimo ga!! Taško: Stop!!! Orajlšoujumajkok! Dmitar: Vidiš, vidiš... Mogla bi ti na njemu demonstrirati svoju novostečenu alkemiju. Đinđa: Que buena idea!! Simbad: Ajmo mesaru, skidaj gaće. Taško vadi svoj ud. Ogroman je i pada do poda. Doduše, Taško ima noge odsjećene u koljenima, ali to ne umanjuje veličinu njegova uda. Dmitar: Kreni kurvo. Stavljaj ga u gubec. Đinđa krene orno. Nakon nekoliko minuta posla, vadi Taškov ud iz usta i on je zlatan. Dmitar: Jebote!!! Mala, ti ćeš nam donijeti novca...a i sebi isto. Da ne misliš... Simbad: Vidi, vidi...lagala nije. Đinđa (brišući slinu iz kuteva usta): Ješam Vam ruekla. Gađovi, a nište mi vješovali. Taško: Jufuls. Šizhotazanuklierplentriaktor. Dechergoldentifmelting. Dmitar: Vid stvarno. Mala gori. Simbade... Simbad uzima samostrel i ispaljuje strijelu u Đinđu. Ona pada mrtva na licu mjesta. Taško: Noumeter. Šivozavempajerenivej. Svjetlo se gasi, a zastor pada. To je bio igrokaz. Ako se netko uvrijedio, nek pritužbe upiše u komentare. Ako nije, nek isto napravi sa pohvalama. Ja ću sada prestati pisati, jer mi se bliži tren odlaska kući, a taj tren spada u kategoriju "Priceless". Iako vani pada odvratan snijeg, jedan od onih za koji misliš da je u stvari kiša, hodati ću sa smiješkom na licu. Gurbačuvškojskaj! |
23.02.2005., srijeda
|
I opet snijeg... OK, tu i tamo znam biti tolerantna osoba, ali ovo je već malo previše. Nadam se da mu je ovaj tjedan zadnji. Da više neće dosađivati svojim konstantnim padanjem. Neka upotrebi oblake kao leteće tepihe i otputuje u Afriku. Tamo bi bio bolje prihvaćen nego na ovim prostorima. Jučer bijah u KSET-u. Bilo je puno ljudi, a dosta sam ih i sreo. Prvo me Petra pronašla u gužvi. Pa sam se onda nakon predgrupe prikrpao Eviltwinu. Nakon koncerta sam opet razmjenjivao misli s Petrom, a i popričao sam punu minutu i sa Deathless. Lijepo su nam mladići svirali. Prvo Gutbucket sa svojim poluživčanim saksofonom. Meni tak-tak. Ono, jedna stvar dobra, druga ne i tako sve do kraja. Girls Against Boys su zato popravili dojam. Doma sam krenuo pješke. Kičma me ubijala i jedva sam čekao da legnem. Jebi ga, kad imaš 90+ kila, kičma hoće nastradati. Pogotovo kad stojiš dva sata i bivaš guran svako malo od ljudi koji prolaz zamišljaju baš tamo gdje ti stojiš. I koji ti zamažu tenisice, jer ne paze gdje staju i tako to. No, to je tema za druge rasprave. Ovih dana ću skoro pa sigurno u kino. Od sutra počinje igrati Life Aquatic, a pošto ja volim Wes Andersona, neću propustiti šasnu da pogledam njegov posljednji film. Tko nije pogledao neke ranije uradke ovog talentiranog gospodina, neka to učini, jer inače ne može više visjeti po ovim stranicama. A da Vam samo dokažem zašto mladog Wesa smatram genijem dijaloga, evo Vam jednog od meni najdražih iz njegov pretposljednjeg filma, The Royal Tenenbaums, iliti u nas prevedenog Obitelj čudaka. U ovoj se sceni Royal (Gene Hackman), koji se pod krinkom da je smrtno bolestan uselio natrag k svojoj bivšoj ženi i djeci, suprostavlja Henryu Shermanu (Danny Glover), kojem Royalovo useljavanje dobrano smrdi na prevaru i koji je zaljubljen u Royalovu bivšu ženu Etheline (Anjelica Houston). Jutro je, u kuhinji... ROYAL Can I ask you something? HENRY (pause) OK. ROYAL Are you trying to steal my woman? HENRY (pause) I beg your pardon? ROYAL You heard me, Coltrane. HENRY (long pause) Coltrane? ROYAL What? HENRY Did you just call me Coltrane? ROYAL No. HENRY You didn’t? ROYAL No. HENRY (pause) OK. ROYAL But if I did? Silence. Henry waits for Royal to continue. ROYAL (CONT’D) You wouldn’t be able to do anything about it, would you? HENRY You don’t think so? ROYAL No, I don’t. HENRY (seething) Listen, Royal. If you think – ROYAL You want to talk some jive? Henry hesitates. He looks puzzled. ROYAL (CONT’D) I’ll talk some jive with you. Royal stands up. He screams. ROYAL (CONT’D) I’ll talk some jive like you never heard! HENRY (yelling) Oh, yeah? ROYAL Right on! HENRY Sit down! ROYAL What? Royal starts doing a little dance in front of Henry. ROYAL (CONT’D) What’d you say? HENRY I said, sit down, goddammit! ROYAL Oh, I heard you. Henry jumps to his feet. Royal stops dancing. He says darkly: ROYAL (CONT’D) I want you out of my house. HENRY This is not your house. ROYAL Don’t play semantics with me. I want your raggedy ass back on the – ETHELINE What’s going on here? Henry and Royal look to Etheline. She stands in the doorway. ROYAL Nothing. (Pretpostavljam da bi tu trebao napisati nešto u stilu... Copyright: Wes Anderson & Owen Wilson) Eto, to Vam je ta scena. Ali morate ju vidjeti, jer onda je još bolja. Ako sam Vas zagnjavio, nemate sreće. Tu barem mogu raditi što hoću. Buuuaaahahhhaaaaa... No, sad je zbilja vrijeme da krenem, jer moram još do grada po traperice koje sam ostavio da mi se krate. Normalno da se traperice neće same kratit, ako ste rečenicu prije pomislili: "Gle tuduma, zar ne zna da se tako ne može reći.". Neka dobra švelja će mi ih skratiti. Cungzajhs! |
22.02.2005., utorak
|
Jučer sam, pregledavajući sve svoje kanale, naletio na 25. sat na SKY-u, čini mi se. Pa sam se zadržao malo na tom filmu, pošto mi ga nikad nije teško pogledati. Pa makar to i bilo već tristosedmi put. Film ima neku atmosferu koja mi očigledno paše. Konstanta pozadinska muzika je prisutna, isto kao i u Magnoliji, ako ste primjetili i to mi je zakon. Onaj monolog (već jednom citiran na ovim vrlim stranicama) je po meni, u zadnjih par godina, najboljih pet minuta filma. Redovito me 25. sat ostavi u nekom, "čardak ni na nebu ni na zemlji" raspoloženju. Jedno od onih kada ostanem ležati još par minua na kauču, a kad se dignem, odem do prozora i buljim u prazno križanje i mijenjanje semafora. A jučer je još i snijeg zapao, pa je sve bilo onak sanjivo i na trenutke jezivo. Ak kužite kaj 'oću reći. Sjetio sam se danas dviju stvari koje jako mrzim. Prva je kada crknu baterije na discmanu, a taman ste toliko odmaknuli od doma da se ne isplati vračati se. Normalno da je pred Vama dalek put do škole/posla/bakinog stana/čega god, pa morate slušati babske razgovore u tramvaju. Druga stvar je meni čak i gora od ove prve. Dakle, kad serem i još imam dosta do kraja, a netko ti lupi na vrata i izgovori dvije najgore riječi na svijetu: "Buš brzo?". Jebo sve! Uh, koliko mrzim te dvije riječi. Taman sam si našao poziciju u kojoj mislim da mi noge neće utrnuti, novine/knjiga/strip/Cosmopolitan koje/koju/koji čitam taman je na najzanimljivijem dijelu, baš sam se priviknuo na smrad iz vlastite guzice, a već moram van, jer sam ko fol solidaran sa budućim kolegom seratorom Frustrirajuće na kvadrat. Danas mi je bilo potrebno ravno 40 minuta do posla na biciklu. A sve zbog prokletog snijega. Za usporedbu, inače mi treba 15 do 20 minuta. Ali nisam nijednom opao, što ne znači da neću sada, kada krenem doma. Ahilojček! |
21.02.2005., ponedjeljak
|
Ovako je već bolje. Sada sam sretniji zbog činjenice da sam dosegao dvoznamenkasti broj Vas koji su mi čestitali rođendan, bilo uživo, bilo preko bloga, bilo telefonom ili porukom. Hvala svima najljepše. Neću reći onu poznatu: "Kad se vidimo plaćam svima pivu, jer znamo si da Vam neću platiti pivu." (Oni kojima sam to ipak rekao, a Vas je ja mislim dvoje, troje, ajde, Vi ćete dobiti pivu). Danas sam na poslu počastio radni narod ovećom količinom hrane, jer je to kao neki običaj tu kod nas na poslu. Pa sam sad malo prežderan, jer sam naravno, najviše pojeo. A usput sam se nalio Coca-Colom, pa ne mogu biti umoran ni da hoću. Da, ja sam jedan od onih kojeg Coca-Cola drži budnim. Od ljudi s posla dobio sam SD karticu od 512 Mb, pa ću izgleda, htio-ne htio, morati kupiti fotoaparat ne bi li mogao negdje i smjestiti tu karticu džinovske megabajtaže. A onda će vrlo vjerojatno svakodnevno biti slika na blogu. A vi ćete se veseliti tome kao dijete pješćanoj plaži. Nadalje, sutra ću u KSET. Pa ću tamo gledati koncert, dva. Gutbucket i Girls Against Boys će sutra odsvirati svoje svima nama koji platimo kartu, a i nekima koji to neće učiniti. Danas ujutro sam se probudio sa okusom luka u ustima. Jučer smo, za vrijeme igranja Playstationa kod Irme, dr. Phil, Dedinho (tako ćemo zvati Irminog mladića) i ja naručili nešto ćevapa kako bi utažili glad. Usprkos činjenici da sam, kada sam došao doma, zube oprao jedno 14 puta, okus luka je i dalje bio prisutan. I nije mi bio drag. Dapače, tjerao me u očaj. Ali doskočio sam mu. Samo je trebalo staviti novu hranu u usta. I čim sam to napravio, gospodin luk se povukao duboko u utrobu i nije više prijetio mojim papilama. Pobjeda...kao i uvijek. Moram sada krenuti, jer dalek put kroz snijeg je preda mnom. Špingelbrukčik! |
20.02.2005., nedjelja
|
I eto tako, rođendan mi je jupiiiii!!!! Malo sam umoran. Od nogometa danas ujutro. Koji nije bio baš najbolji nogomet ikad, ali dobro, razgiban jesam. Svima Vama koji ste mi čestitali, još jednom se najljepše zahvaljujem, a Vi koji se niste udostojili to napraviti vidjeti ćete što će Vam moj telekinetički um učiniti. Slavlja nije bilo. Proslavio sam sa nekoliko prijatelja žderući kebab u opskurnoj birtijusini povrh Tkalčićeve ulice. Na poklon sam do sad dobio: - traperice modernog kroja od oca i majke - šlape za po doma od sestre - novu posteljinu od bake mi - nešto novaca od familije - prazne cedee od bratića i njegove žene - pornić "Mlade debitantice" od Vođe, drugog bratića - poster Ljube Česića - Rojsa od Verna. - puzzle sa slikom sebe i Margerete i the Zizi kako me ljube u rumene obraze od njih samih Zadovoljan za sada. Vidjeti ćemo kako će se situacija razvijati dalje. Baš sam maloprije bio na zahodu na odsluživanju broja dva i razmišljao. Zar ne bi bilo super da se svi rađaju i umiru na isti dan. Tako bi, kad zbilja umru, bilo puno lakše ljudima koji su ih voljeli, jer bi ih se uvijek sjetili samo jednom u godini. Znate ono, "Uh, da je danas živ, bio bi mu rođendan" i "Uh, na današnji dan je umro". Da se rodimo i umremo na isti dan, onda bi bilo: "Uh, na današnji dan se i rodio i umro. Ne moramo ga se više sjećati ove godine". U biti, kad bolje razmislim, najbolje bi bilo da sve važne stvari u životu čovjek napravi na datum rođenja. Nek se ženi na datum rođenja, nek diplomira na datum rođenja, nek se prvi put poljubi na datum rođenja... Da.... Sad sam ga malo prećero.... Ništa, idem ja sada do Irmina stana, gdje ćemo u izostanku Irme, mi muškarci igrati Playstation i vjerojatno podrigivati, prditi i smijati se tome kao djeca. Viskonprk! |
18.02.2005., petak
|
Samo zato jer je pisac ovih redova tu i tamo umno zaostao, morati ću Vas opet sve natjerati da ponovo glasate. Zaboravio sam, naime, stisnuti jedan naoko nevažni OK prilikom registracije, pa se Vaši glasovi nisu zabilježili. Stoga, ako Vam nije teško, stisnite opet. Ovaj put ću Vam dozvoliti da sami odaberete svoju ocjenu, makar mislim da i sami znate koju treba odabrati. (Trenutno se držim za sljepoočnice i mantram. Mmmmmmmmmmmmmmmmmmmm.....Haaaaaaaammmmmmmmmmmmmmm). OK, to smo obavili. Sutra smo Vern i ja trebali slaviti svoje rođendane. Njegov je sutra, moj prekosutra. Slavlje se trebalo odvijati u Irminom stanu, ali Irma se razboljela, a bogami, razbolio se i Richard. Leže u svojim krevetima još od srijede i pate od gripa raznih vrsta. Stoga se naš mali žur prebacuje za sljedeći vikend. Kao da mi i paše takav razvoj situacije. Ne znam točno zašto, ali nekako mislim da će sljedeći vikend biti prikladniji za takove radnje. Irma i Richard nisu jedini koji od srijede ne izlaze iz kuće. OK, ja izlazim samo da odem na posao, ali protekla dva dana samo sam buljio u televizor. Još uvijek sam sav u čudu od količine programa koji su mi na raspolaganju. Ali nekako najdraže mi je upaliti televizor oko osam ujutro i vidjeti da se u to doba može pogledati seksualni film na televiziji. Ono, čak se malo i iznenadim. Mijenjam programe, kada ono odjednom... BAM... pimpek i dupe u krupnom planu. Stenjanje mlade azijatske dame, dok afroamerička mrga od ljudine obavlja svoje u rupu iz koje obično izlaze fekalije. I što drugo napraviti do li malo istenirati donji dio desne ruke. Da se kasnije u danu može lakše pisati olovkom. Samo zato. Ništa opsceno. A uz svo to gledanje televizije, ostaje mi ipak jedno desetak sati u danu koje provodim na poslu, sa slušalicama na ušima, sa muzikom u istim tim ušima i sa sjetnim pogledom u očima, jer ta muzika potiče na razmišljanja, a ona su sjetna. Nije ih bilo neko vrijeme, ali evo ih opet, dođu samo na trenutak, pa odu, ali svakako ostave svoj trag. Najrađe bi postupio kao stric Teo. Popeo bi se na drvo i proderao se: Voglio una donna!! (valjda sam dobro napisao). Ali, u blizini nema drveća, a i da ima, ja se ne bi mogao popesti na jedno, jer sam gradsko dijete koje ne može ni preko ograde od metar i pol bez lopovske*. A isto tako vjerojatno bi se samo muškarci zaustavljali, pa onda ništa od toga. Počastio sam se novim cedeom. Kupio sam si novog Bonnie "Prince" Billy-a. Ali ne znam da li je dobar, jer sam prezauzet gledanjem televizije. Jednom ću Vam reći da li valja ili ne. Malo kad popusti TV groznica. Ništa, krenuti ću sada svojim putem, a Vi nemojte molim Vas zaboraviti kliknuti tamo desno na brojku koju želite. Mmmmmmmmmmmm....Haaaaaaaaammmmmmmmmmmmmmm... * Lopovska (objašnjeno primjerom) – prilikom krađe trešanja iz susjedova vrta potrebno je preskočiti ogradu. Ako su prisutna dva lopova, jedan sigurno ne može zbog poveće kilaže i smanjene mišićne mase preskočiti ogradu, te mu drugi sudionik pljačke daje lopovsku. Ispreplete prste lijeve ruke sa prstima desne, te okrene tako skupljene dlanove unutrašnjom stranom prema nebu. Deblji i slabiji lopov tada stavlja svoju nogu na isprepletene dlanove sposobnijeg lopova. U trenutku stavljanja noge na isprepletene dlanove prizor izdaleka izgleda kao da deblji i slabiji lopov ima jednu nogu u onoj kožnoj stvari koja visi sa sedla, a gdje kauboji stavljaju svoje noge obućene u kaubojske čizme sa mamuzama. Ali, to izdaleka može samo tako izgledati. Lopov sa isprepletenim dlanovima tada, koristeći svu svoju snagu podiže debljeg i slabijeg lopova, kojemu je onda, jasno, lakše prijeći ogradu. Cijeli taj proces, naziva se u slengu "LOPOVSKA". |
16.02.2005., srijeda
|
Trenutno sam jedan od sretnijih ljudi. Reciever je u mom posjedu i imam više programa nego ikad prije. I drugovi iz dučana su otišli korak dalje, pa su razvili neki svoj softver u kojem su svi programi unaprijed tematski razvrstani, pa ne moraš to sam raditi. Glazba, Naučni, Filmski, Porno, Djeca, Sport, to su klasifikacije. Uh, sretna li čovjeka. Inače, desno možete primjetiti da je sad tamo nešto što prije niste vidjeli. To će biti tu jedno tjedan dana, a od Vas se normalno očekuje da mi poklonite najviše moguće ocjene, jer želim biti odlikaš. Za sve čitatelje u Njemačkoj, molim Vas, nemojte se zabuniti, pa mi dati 1, jer kod nas je 1 najlošija, a ne najbolja ocjena. Hvala unaprijed, a ja ću vidjeti je li netko krivo ocjenio ovu stranicu. Normalno da ću tome zagorčati život. Naime, još Vam nisam priznao, ali imam telekinetičke sposobnosti, pa ću Vam prouzročiti razne gadarije. Npr., kad Vi želite u kavu staviti šećer, ja ću Vas natjerati da stavite brašno. Stoga, pazite se. Odo ja sad dalje gledati televiziju. Oh vidi... upravo novi spot Queens Of The Stone Age na MTV2. Uhh... Špingeltorkunc! |
14.02.2005., ponedjeljak
E, sad... Da objasnim zašto baš ove boje kao nove, a ne neke druge. I zašto uopče nove boje. Jer, baš smo se bili navikli, a onda ti ovako, bez upozorenja ili ičega...nove boje. Ovu zadnju rečenicu čitajte kao dijete kojem je upravo bager smrskao najdražu igračku. E, pa evo zašto... Ima jedna majica od Vansa, koja je baš lijepa i u tim bojama je i Richard ju je nedavno kupio. Pa sam ja ponukan tom majicom, a i viškom slobodnog vremena na poslu, odlučio napraviti hommage toj majici, a odmah s time i hommage Richardu. Eto... to je razlog, a ovo je majica. OK, možda boje baš i nisu super duper točno pogođene, ali to se ni nemre. Tako obično dobijete odgovor od "znalaca" kad ih zamolite da Vam nešto naprave, a onda oni preko kurca naprave to. Vi se onda malo pobunite, a oni će: "Ma to se nemre." Ne znam da li ste ikad bili u takvoj situaciji. Ako niste, sad znate, ako Vam netko to veli budite uvjereni da se može, samo što se dotičnoj osobi to ne da. Znam ja valjda, pa ja tak stalno govorim. Jučer sam kod Irme napola gledao, po ne znam već koji put Mističnu rijeku. Ono, malo sam buljio u ekran, a ipak večinu vremena sam razgovarao sa Irmom i Richardom. Ali, što sam htio reći...iako sam ga pogledao nekoliko puta, tek sam jučer shvatio da je to jebeni film. Ne jeben na način da ću se kleti u njega dok mi ne priprijete rezanjem udova, ali dovoljno odličan da mi bude u nekih top 50. Vama? (opet interakcija, kužite) Sretan sam jer zima malo popušta. Ali sretan sam zato jer mi to dopušta da se vozim biciklom. Volim zimu ja. Usudio bi se reći i više od ljeta. Ali to sam već pričao, jelda? Hm, senilim majku mu. Sto posto je tako, jer su me moji prijatelji podsjetili da sam već prije spominjao Irmu, ali pod drugim imenom. Ali Irma mi je bolje od Ane. Nek se Ane ne naljute, a nek se Irme navlaže. BKB (bilo kako bilo), ja ću prema domu svom, ali prije ću svratiti do prokletog dučana sa satelitskom opremom, gdje ću valjda napokon i dobiti svoj reciever natrag. Jebo ih Mahatma Gandhi, cijeli vikend sam bio bez te magične kutijice, a hiljadu dvjesto posto je bilo predobrih emisija i filmova. Fergojc! EDIT: Jebo ih i Yul Briner!! Niš od recievera!! Ako danas ne bude, prouzročiti ću kaos i nemir. Evo, samo to. |
13.02.2005., nedjelja
|
Proklet bio Hollywood. Proklet bio. Gledam jučer onaj film Zapravo ljubav. I to u podnevnim satima. Sav sretan, jer sam napokon, koliko-toliko naspavan. I što se desi? Na kraju filma, drug režiser stavi sjetne kadrove ljudi koji se grle po aerodromima, a sve to uz God Only Knows od Beach Boysa. I kako da odrastao čovjek ne osjeti knedlu u grlu, kako da ne zaplače? Pogotovo jer se čitavih dva sata filma prije ljudi pokušavaju ljubavno usrečiti. Mamu im milu. Mislim, gledao sam ja taj film i prije, u kinu, ali nije me toliko "uzdrmao" kao jučer. No, na veselije teme. Gledao sam jučer u kinu Mean Creek. E, to je film o ubojstvu i nema ničeg sjetnog u njemu. Mislim, ima, ali ne na način da stvara suzu. Pogledajte, ako već niste, jako je dobar. Jedan trijezan vikend je opet iza mene. U kojem se ništa posebno nije događalo. U petak sam skočio do Cvječarnice na kratko. Drug Film mi je vratio DVD, a i donio mi je iz Graza sendvič iz Burger Kinga. Rispekt! Nema ljepšeg dara od jednog muškarca drugom od hrane. Hehe. Samo da te obavijestim Filme, Daywalker i ja smo prepolovili sendvič na putu do tramvaja, tako da je i on probao ovijeh delicija. Jer nema ljepše stvari da poklon jednog muškarca drugom, podijeliš s trećim. Onda sam ja otišao do Irme, gdje su bili svi moji prijatelji, a Richard je svima njima kuhao. Eto, mlaka li vikenda. Vidjeti ćemo još što će biti danas. Makar se ne nadam ničemu spektakularnom. U petak sam uočio da je netko izbrisao ono Principessa sa nasipa. Sad samo piše: Je'l jasno volim te. Vidim da je moje kritiziranje upalilo. Očekujem sutra vidjeti da tamo piše neko drugo ime. Smatrati ću to svojim vlastitim uspjehom. U novinama će pisati: Naveo zaljubljenog momčića da svoju voljenu ženicu napokon nazove normalnim tepajućim imenom. Slika nesretnika će biti u prvom planu, a moja, manja, dolje desno. Na njoj ću ja biti ogrnut plaštom i imati ću jastreba na lijevoj ruci, onak na onoj kožnoj rukavici. Ništa, to bi bilo to. Idem još malo raditi, pa onda možda i izađem van, a možda i ne. Bilo kako bilo... čatafjond! |
10.02.2005., četvrtak
|
Vidim da smo se krivo shvatili. Mislim, gledajući Vaše komentare, ne mogu a da drukčije ne mislim. To me malo žalosti. Zar ljudi kad vide riječi poput seks, kurva, supermodel, pimpek, vagina, double dildo penetrator, samostojeća haubica, donje rublje, ne vide u dubinu? Zar ne vide dalje od toga? Gdje ovaj svijet stremi? Zar baš nitko od Vas nije prepoznao moje altruističke nakane? One nakane o spasu mladih dama od nasrtaja neugodnih i likom i djelom Tita inspiriranih pojedinaca? Oh, tužne li sudbe, tužna li svijeta. Sram Vas može biti. Zar ste stvarno mislili da to pišem zato jer mi treba priležnica? Pa koračam ja svijetom sigurno i samo uz pomoć desne ruke. Ali isto tako, kako netko kaže, seks je na svakom drugom uglu. Ja mora da okrećem samo oko neparnih uglova onda. Majku mu, nemojte mi širiti dezinformacije! Molio bi lijepo. No, pošto sam meka srca, oprostiti ću Vam svima ove Vaše male previde i neću to više spominjati. Nastavljam po starom. Već zadnjih par dana, prilikom šetnje do mjesta poslovanja, gledam u snijegu, nogama ili lopatom precizno ispisan džinovski natpis na nasipu koji glasi: Jel' jasno volim te Principessa. Od jednog mosta do drugog. Romantično. Možda. Možda bakama i djedovima. Možda svima koji nisu emocionalni kripli poput mene. Možda nikome. Ali svjedno bilo to romantično ili ne, dvije stvari stoje. Prva je ta, da gospodin koji je uložio sav taj trud da to ispiše, hitno treba svratiti malo i do škole, jer je, blago rećeno, nepismen. Samo pogledajte tu rećenicu. Njegova profesorica mora da cvjeta od ponosa. Druga stvar je moj subjektivan doživljaj. Otkad je Roberto Benigni snimio La Vita e Bella, svaki tipus koji se smrtno zaljubi u ljepoticu, naziva je Principessom. Por kua?! Zato mrzim Roberta Benignia. A i zato jer je taj njegov film loš (opet subjektivno). Iako je on dobar u Night On Earth od Jarmuscha, ali to je druga priča. Principessa. Dajte malo originalnosti frajeri!!! Evo, ako baš oćete nazivati Vaše ljepojke nekim kretenoidnim imenima, javite se meni, ja ću Vam smisliti ime za nju, smo da nije Principessa. Evo samo par iz glave: Slavujka (jer baš lijepo pjeva), Zorica (jer joj je oko poput sunca koje se rađa), Rujana (zato jer svira harfu) itd. Slobodno koristite ove, nema na njih copyrighta. Evo, skinuo sam i to s duše. Jučer baš krenem doma, kad u tramvaju mi zazvoni telefon. Richard. Pa kaže da oni baš idu do Srbina. Evo ti i mene tamo nekih dvadesetak minuta kasnije, pa smo si malo zamezili. Malo kajmaka, pa malo pljeskavičica, pa malo ćevapa, uštipaka, sve kak treba, ne. Evo, samo da znate. Da ne brinete gladujem li ili tako to. Netko je neki dan pitao kako je u nas preveden naslov filma Sideways, a ja sam rekao da ne znam. Stranputica je prijevod. A ista ta osoba je pitala i gdje film igra, na što sam ja odgovorio da će početi igrati tek za dva tjedna. Ali, prevario sam se, odnosno, prevarili su me. Film od danas možete gledati u Cinestaru. Eto. Idem ja sad, a Vi, pamet u glavu. Fjongading! |
09.02.2005., srijeda
|
I bio ja tako jučer u KSET-u. I bilo je dobro. Pogotovo zato jer su uz Destroyer-a nastupali i Frog Eyes. To je bilo malo iznenađenje i za samog organizatora navodno, ali ugodno iznenađenje, barem što se mene tiče. Jer su mi Frog Eyes dobri. Upoznah Petru. Bok Petra. Sad sam upoznao ravno pet osoba koje redovito čitaju moje umotvorine. Ajmo, vi ostali, ne znam kaj čekate. Pitajte ove koji su me upoznali kakav sam. Reći će Vam da sam duhom neodoljiv do te mjere da se na fizički aspekt odmah zaboravlja. Dosta šale, ipak. Sam koncert je bio dobar. Prvo malo hrvatskih snaga u obliku Casula Elvis, koje moram priznati nisam baš pažljivo slušao, jer sam bio u razgovoru. Ali mogu sa sigurnošću reći da su bili bolji nego zadnji put, jer im ovaj put barem nisu pucale žice svako malo. Onda su izašli Frog Eyes. Pa se njihov odeblji i bradati pjevač, za kojeg je Petra prije nastupa rekla da zgleda ko partizan zbog kaputa koji je nosio, stao deruckati i tako to. I dobro je to radio. Oznojio se jadnik sav i face je radio, piskutao je i cvilio, ali i muški ponekad pustio glas. Kad je on završio, shvatila je masa da će oni ostati na pozornici, jer su oni u biti i prateći bend za Destroyer, koji pak ovima svira gitaru u bendu. Pa je onda počeo i dio dva. Ili tri. Kak se uzme. Destroyer je baš bio dobar u aranžmanima ŕ la Frog Eyes. Malo brži i glasniji. Možda čak i malo bolji nego na studijskim snimkama. No, pred kraj je malo pao, što dakle donosi tjesnu pobjedu za Frog Eyes. Kupio sam CD, obukao se i izašao na hladnoču. Hod mi je bio brz, pa sam u rekordnom roku došao doma. San je došao brzo nakon što sam odgledao pola sata televizijskog programa. Razmišljao sam malo. Da li se isplati plačati za seks? Kad malo bacim pogled na stranice svih mogućih escort agencija u Londonu, koje mi šalje Grk, kažem da. Bez razmišljanja. Za pukih 200 do 300 funti na sat vremena dobijete ženu svojih snova. Sat vremena i opet sam miran neko vrijeme. A možete ih dobiti i na cijeli dan. Nakon toga valjda više nikad ne bi ni pomislio na ženu. Što bi olakšalo i meni, a i njima. Mislim, pretpostavljam da žene pate dok im se kroz nekoliko mjeseci upucavaju dripci kao ja. Poslije toga bi im mogao biti samo prijatelj. To navodno žene vole. Onda bi me mogle zvati u bilo koje doba noći da mi vele kakav je kreten onaj njihov. A ja ne bi uopče ni pomislio nešto tipa: "Opa, tri ujutro je, a ona zove. To nekaj znači." Ne bi uopče. Samo bi ju saslušao i dao savjet. Ona bi mi zahvalila i obečala da ćemo se vidjeti sutra. Ko bog. Cijeli dan sa supermodelom dođe 1200 funti. Sad bi bilo fer da žene koje osjete da bi im se mogao početi upucavati, skupe te novce i daju mi ih, plus karta do Londona (može biti i Economy class, svejedno) i tako si olakšaju život, kako ne bi morale proživjeti ono što je preživjelo onih pet-šest jadnica prije njih. Adresu znate, kad skupite, javite. TV On The Radio imaju baš fora obradu pjesme Mr Grieves od Pixiesa. A capella stajl. To sad svira, a ja Vas sad napuštam. Odlazim s posla. Idem odnijeti digitalni recevier na dopunu softvera, jer mi je rečeno da ću onda moći gledati dvjestotinjak novih programa sportskog, filmskog, zabavnog i djeci neprikladnog sadržaja. Valapelkilc! |
08.02.2005., utorak
|
Jebote kak je hladno. To su bile moje prve riječi kad sam danas izašao iz kuće na finih minus deset do petnaest. Ali, pošto sam junak, samo sam stavio slušalice na ušesa i stisnuo PLAY. Bradati drug Harrington iz Les Savy Fav-a je počeo urlati, a ja sam s rukama u džepovima krenuo prema tramvaju koji će me jedno pedesetak minuta nakon dovesti do radnog mjesta. Nisam, dakle, napravio grešku kao jučer, kada sam po sličnim vremenskim uvjetima krenuo na posao biciklom. U jednom trenutku su me noge toliko boljele od hladnoče da sam htio ostaviti bajk tam nasred ceste i poslati sve u pizdu materinu i sjest na bus i dovesti se kao čovjek na posao. Ali, pomislio sam, ako je mogao Rambo, mogu i ja. I tako sam i ja kao Rambo prebrodio bol i jad i na cilj došao ranjen, ali živ. Idem danas u KSET. Nisam bio već dugo. Pa mi je malo i falilo. Danas će nam svoje pjesme odpjevati Destroyer iliti Dan Bejar, poznatiji kao član New Pornographers-a, koje upravo i slušam dok ovo pišem. Nadam se dobrom provodu, pivi i tko zna ćemu još ne. Nikako da dođem do one kilavoče koju sam spominjao neki dan. Ne znam da li da se veselim tomu ili ne. Mislim, s jedne strane nisam u kurcu, a s druge, ne motaju mi se "crne" misli po glavi. A s tim mislima u glavi smatram da bolje pišem. Kaj Vi mislite? Interaktvni blog, ha? Ma ko to ima? Heh... Ništa, dosta mi je svega, idem na hladnoču i čemer zimski. Pektafulorankis barčuk sondibuk (ostajte mi dobro u prijevodu). |
07.02.2005., ponedjeljak
Ma 'ko je perverznjak?
|
Iako sam za subotu predviđao ponovni kolaps samog sebe zbog poradi konzumacije velike količine alkohola, isti se nije dogodio. Jesam pio. I to podosta, ali kao da je noć prije od mene učinila superjunaka glede pretjeranog unosa vatrene vode u tjelesni sustav. Irmina zabava dobila je odlične ocjene od strane svih sudionika, a vrhunske ocjene možemo pripisati karaokama, na kojima su Richard i Dragutin rasturili mnoštvo svojim freestyle recitalima i jednom džinovskom pakiranju Gavrilovićeve paštete koju smo Richard i ja kupili u Vrutku, te donijeli na zabavu. U neko doba noći, pašteta je otvorena i na pravi čobanski način, kruh se tunkao direktno u ogromnu konzervu i vadio van natopljen paštetom. Najelo se cijelo krdo ljudi, a da se niko nije porezao na oštre bridove. Uspjeh i pol. Spomenuo bih još i kratku noćnu avanturu mog bratića i mene. Htjedosmo par minuta do tri otići do McDonald'sa po hranu, ali baš kad smo došli do tamo, zatvorili nam vrata pred nosom. Ljuti i napižđeni, krenusmo u noćni obilazak grada u potrazi za kvalitetnim hranidbenim proizvodom. Bili smo spremni otići i do Samobora po kebab da smo samo uspjeli dobiti potvrdni odgovor od našeg zajedničkog bratića da je stanovita radnja otvorena. Ovako smo se zadovoljili hot dogom kupljenim ispred Saloona. A kad smo kod hot dogova, jučer je Richard skuhao nekoliko komada hrenovki i kupio nekoliko peciva, pa smo onda dr. Phil i ja došli do njega i sva trojica smo ubili to nešto mesa u crevcu. Ujutro mi je u želucu bilo malo teže, a kako sam kasnije čuo, bilo je i Richardu. No, najeli se jesmo, a u tom trenutku to je bilo najvažnije. Ako se pitate kakve veze sve ovo ima s naslovom, reći ću da nema. Naslov je hommage našem Dragutinu, koji je za vrijeme Irmine zabave kamerom zabilježio sebe u jednom od gorih izdanja, a da uopče nije bio u glavnoj ulozi. Ne znam Vam objasniti što je bilo, a da ne otkrijem sve, što ne želim, pa onda neću ni objašnjavati. Gledao sam sad neko vrijeme u ovu zadnju rečenicu i na kraju zaključio da je ispravna i začkoljičasta, te je neću pobrisati. Sad sam vidio da sam zaboravio spomenuti da obavezno četvrtkom gledate seriju Office, koja je počela igrati na HTV-u, jer se radi o jednom predobrom komadu komedije. Eto, s ovim ću Vas ostaviti da razmislite o situaciji u Kongu i reći samo Kalamburgud!!! |
05.02.2005., subota
|
Evo me. Jedva. Jer pijan sam jučer bio. I opet radio budalu od sebe. Ali to sam normalno spoznao tek ujutro kad sam se prisjetio svega. U trenutku pravljenja budale od sebe, to mi je bila najnormalnija stvar na svijetu. "DA, bljujem nasred ceste... I kaj sad?" Naravno da to nije bilo sve. Gol do pasa sam se bacao u snijeg. Pišao sam po nečijem autu i bio uhvaćen na dijelu od neke žene koja mi je rekla da sam kreten. Ja sam samo potvrdno kimnuo glavom i odgovorio "Jesam". Padao sam po podu zahoda, bljuvao na još nekoliko mjesta itd. A sve to mi je priuštio moj bratić, ovdje poznatiji pod imenom Vođa. Naime, slavio se njegov rođendan, u jednom restoranu, uz janjetinu i živu glazbu. Uz mene, gluposti su izvodili i Richard i sam domaćin, Vođa. Danas smo se nas trojica našli u gradu i zaključili da smo debili. Vođa je otišao čak toliko daleko da je rekao da je on svoje u životu popio. Alkohol je njegova prošlost. Oh, koliko sam samo puta izrekao tu rečenicu. I uvijek je porekao, normalno. Sad više ne izgovararm tu rečenicu. Znam da lažem sebe i da lažem svima koji čuju tu rečenicu od mene. Sad si samo dan poslije kažem da sam budala. To me dovoljno zdrma. A kako stvari stoje, danas ću se opet napiti. Naime, pozvani smo na zabavicu povodom diplomiranja jedne naše prijateljice koju ćemo zvati Irma. Ona je sada diplomirana ekonomistica u smjeru marketinga. Bravo Irma. I hvala Irma, jer si se jučer baš fino brinula za mene kad sam bljuvao i radio pizdarije. Doduše, koliko se sjećam, baš na tvoj nagovor sam se popišao na auto. No... U četvrtak smo, ako se sjećate, Richard i ja odgledali Sideways. Film ne da je dobar, nego je ono... kužiš e... jebote... Stvarno sam zadovoljan filmom. Priča je to o dvojici prijatelja od kojih se jedan ženi. I sad ovaj drugi, koji se ne ženi, odluči zadnji tjedan prije vjenčanja odvesti ovog koji se ženi na izlet u vinsku pokrajinu u Kaliforniji. Pa bi oni tamo samo pili vina i igrali golf. Ali ovaj koji se ženi ne bi radio samo to, nego bi i jebo. Pa se oni spanđaju s dvije žene i tak to... Neću dalje, pogledajte sami. Ali razmišljao sam malo... možda je meni film super jer je glavni lik luzer i nemre naći žensku i onda kad je nađe, ja si pomislim, pa gle... možda onda mogu i ja... i to na isti način kao i on... pa da... Htio sam čak nešto i napisati kad sam došao doma poslije filma, ali bio sam pod dojmom do te mjere da nisam mogao trenutne osjećaje pretočiti u dovoljno kvalitetne riječi, a da ne ispadnem ljigav i patetičan... kao sad.... Eh... Bilo kako bilo, odo se ja sad malo prati, pa opet piti, pa se opet osjećati kao budala sutra ujutro. Čakvalidaruk!!! |
03.02.2005., četvrtak
|
Gledam Hrvata kako igra protiv "mrskog" susjeda u igri rukometa. Stoga mi oprostite ako tu i tamo odlutam u nepoznato. Ovo je prvi put nakon dosta vremena da blog pišem od doma, a da je radni dan. Razlog tome je činjenica da u zadnja dva-tri dana moji kolega s posla ostaju na poslu duže nego inače. Onda ja ne mogu uživati u blagodatima slobode i Interneta. Mogu, ali moram to raditi u tajnosti. Odvratna li vremena ovih dana. Čak sam i bicikl umirovio i odlazim na posao javnim prijevozom. Ako ništa drugo, slušam si muziku, a ne babe. Primjetio sam da su jutra doba kada izlaze stariji građani. I svi idu u istom smjeru, istim tramvajem. Kako to? Da li možda nešto ne znam. Da li je jutro starijim građanima kao što je noć nama mladima? Da li stariji građani svi idu u istom smjeru zato jer se negdje oko Jaruna događaju lude zabave za starce? Moguće je ako razmislite. Starija gospoda uvijek nose šešir i odijelo. Starije gospođe uvijek marame i bunde. Pratiti ću ih jedan dan da vidim kamo svi idu. Nadam se samo da neću otkriti da idu tamo gdje su išli i svi stariji od pedeset u filmu Zeleno sunce. Još malo pa idem u kino. Opet. Ovih nekoliko dana dosta vremena provodim u kinima. Danas idem na "skrivenu premijeru" u Cinestar. Ali, pošto imam vezu u tom kinu, meni nije skrivena. Danas je na rasporedu Sideways. Film o dva prijatelja koji putuju i piju vino. I pokušavaju zbariti. Dakle, film po mom ukusu. Javim sutra kakav je. U utorak smo bili na predstavi u kojoj glumi Dragutin. Bilo je dobro. Meni i najbolje od sve tri izvedbe do sad. Naš Drago je bio glavni, zbijao je šale i bio upečatljiv. Najviše se pljeskalo njemu. Nakon predstave, nas par otišli smo do Hootersa i tamo se najeli dobara. Ako u ovom trenutku mislite da li sam se ostavio dijete, mogu reći da skoro pa da jesam. Gladovanje nije moj stil. Ja moram konstanto biti pun. Samo tako mogu efikasno djelovati kao jedinka. Eto, završnica utakmice je neizvjesna. Još je pet minuta do kraja a Hrvat trenutno remizira. Povuči ću se sada da odgledam do kraja. Evo, baš sad opet vodimo. Taranbuluk! |
01.02.2005., utorak
Za početak, jedna predivna slika. Zahvalio bi Bikiu koji mi je u komentaru ostavio link na ovu predivnu i vrijednu sliku. Vidi se da Biki ima ukusa i zna prepoznati dobre stvari. Dugujem ti piva par, samo da znaš. Nakon što ste sigurno ostali u suzama nad ljepotom ove slike, nastavit ćemo s nečim blažim. Zahvaljujući gospodinu Eviltwinu, saznao sam da 29.03. u Zagreb dolazi Jonathan Richman. To je vijest i pol i veselim se tom koncertu kao cigan bijelom kruhu. Odmah da obavijestim i gospodina Sensualissima da nema brige, jer Jonathan dolazi i u Beograd, pa ne mora biti ljubomoran. Danas naš vrli drug Dragutin nastupa u predstavi. A nas nekoliko ga ide gledati. Predstava je to u kojoj je već glumio, ali od stare postave ostao je jedino on, pa me baš zanima kako će predstava funkcionirati sa novim članovima. Inače, riječ je je o predstavi Anđeli 2, a igra u Teatru &TD. Ako imate volje i želje, dođite vidjeti. Nisam siguran kada je druga izvedba, ali mislim da je ovaj tjedan, možda čak i sutra. U subotu moji drugovi i ja odgledasmo Team America: World police. Film je to sa lutkama, a režiju i scenarij potpisuje dvojac koji nam je na svijet donio South Park. Preporuke imate, i to dobre, stoga u kina na sat i pol kvalitetnog humora. Baš sad razmišljam... možda ću napraviti neku slučicu u jednom od mnogobrojnih grafičkih programa, na kojoj će pisati "Bučimir recommends". Stavljati ću je samo pokraj naslova filma ili glazbe, a Vi ćete slijepo vjerovati mom istančanom ukusu i poslije mi se zahvaljivati tako što ćete mi na kućnu adresu slati pršute i djevice. Da, napraviti ću to... Ima dana kada sam živčan. Jako. Do te mjere da bi htio da postoji opcija koju je izdala vlada, a kojom se svakom građaninu daje opcija da jednom u svom životu na pola sata dođe u posjed dozvole za ubijanje. Čovjek kada je živčan do te mjere da želi iskoristiti tu opciju, dođe na Markov trg, na šalteru pokupi svoju dozvolu, nakon što službenici provjere da li je možda svoju opciju već iskoristio, naravno. Zaputi se zatim svojim vozilom do jednog većeg trgovačkog centra, iz gepeka izvadi šarac i nekoliko rundi strejiva, uđe u trgovački centar, popne se na kat i započne paljbu. Kada prođe pola sata, vrati dozvolu i nikome ništa. Naš čovjek je miran, rasterećen, čist od frustracija, praktički ulazi u stanje nirvane. Živčanoća, bye bye. Ništa, to je to. Odo ja polako doma, jer predstava se bliži, a i smoking treba navući na sebe. Fikruballll!! |
