|
Jučer sam, pregledavajući sve svoje kanale, naletio na 25. sat na SKY-u, čini mi se. Pa sam se zadržao malo na tom filmu, pošto mi ga nikad nije teško pogledati. Pa makar to i bilo već tristosedmi put. Film ima neku atmosferu koja mi očigledno paše. Konstanta pozadinska muzika je prisutna, isto kao i u Magnoliji, ako ste primjetili i to mi je zakon. Onaj monolog (već jednom citiran na ovim vrlim stranicama) je po meni, u zadnjih par godina, najboljih pet minuta filma. Redovito me 25. sat ostavi u nekom, "čardak ni na nebu ni na zemlji" raspoloženju. Jedno od onih kada ostanem ležati još par minua na kauču, a kad se dignem, odem do prozora i buljim u prazno križanje i mijenjanje semafora. A jučer je još i snijeg zapao, pa je sve bilo onak sanjivo i na trenutke jezivo. Ak kužite kaj 'oću reći. Sjetio sam se danas dviju stvari koje jako mrzim. Prva je kada crknu baterije na discmanu, a taman ste toliko odmaknuli od doma da se ne isplati vračati se. Normalno da je pred Vama dalek put do škole/posla/bakinog stana/čega god, pa morate slušati babske razgovore u tramvaju. Druga stvar je meni čak i gora od ove prve. Dakle, kad serem i još imam dosta do kraja, a netko ti lupi na vrata i izgovori dvije najgore riječi na svijetu: "Buš brzo?". Jebo sve! Uh, koliko mrzim te dvije riječi. Taman sam si našao poziciju u kojoj mislim da mi noge neće utrnuti, novine/knjiga/strip/Cosmopolitan koje/koju/koji čitam taman je na najzanimljivijem dijelu, baš sam se priviknuo na smrad iz vlastite guzice, a već moram van, jer sam ko fol solidaran sa budućim kolegom seratorom Frustrirajuće na kvadrat. Danas mi je bilo potrebno ravno 40 minuta do posla na biciklu. A sve zbog prokletog snijega. Za usporedbu, inače mi treba 15 do 20 minuta. Ali nisam nijednom opao, što ne znači da neću sada, kada krenem doma. Ahilojček! |


