Jučer sam, pregledavajući sve svoje kanale, naletio na 25. sat na SKY-u, čini mi se. Pa sam se zadržao malo na tom filmu, pošto mi ga nikad nije teško pogledati. Pa makar to i bilo već tristosedmi put. Film ima neku atmosferu koja mi očigledno paše. Konstanta pozadinska muzika je prisutna, isto kao i u Magnoliji, ako ste primjetili i to mi je zakon. Onaj monolog (već jednom citiran na ovim vrlim stranicama) je po meni, u zadnjih par godina, najboljih pet minuta filma. Redovito me 25. sat ostavi u nekom, "čardak ni na nebu ni na zemlji" raspoloženju. Jedno od onih kada ostanem ležati još par minua na kauču, a kad se dignem, odem do prozora i buljim u prazno križanje i mijenjanje semafora. A jučer je još i snijeg zapao, pa je sve bilo onak sanjivo i na trenutke jezivo. Ak kužite kaj 'oću reći.
Sjetio sam se danas dviju stvari koje jako mrzim. Prva je kada crknu baterije na discmanu, a taman ste toliko odmaknuli od doma da se ne isplati vračati se. Normalno da je pred Vama dalek put do škole/posla/bakinog stana/čega god, pa morate slušati babske razgovore u tramvaju. Druga stvar je meni čak i gora od ove prve. Dakle, kad serem i još imam dosta do kraja, a netko ti lupi na vrata i izgovori dvije najgore riječi na svijetu: "Buš brzo?". Jebo sve! Uh, koliko mrzim te dvije riječi. Taman sam si našao poziciju u kojoj mislim da mi noge neće utrnuti, novine/knjiga/strip/Cosmopolitan koje/koju/koji čitam taman je na najzanimljivijem dijelu, baš sam se priviknuo na smrad iz vlastite guzice, a već moram van, jer sam ko fol solidaran sa budućim kolegom seratorom Frustrirajuće na kvadrat.
Danas mi je bilo potrebno ravno 40 minuta do posla na biciklu. A sve zbog prokletog snijega. Za usporedbu, inače mi treba 15 do 20 minuta. Ali nisam nijednom opao, što ne znači da neću sada, kada krenem doma. Ahilojček!
Post je objavljen 22.02.2005. u 17:48 sati.