Bezdan...
'Nekog trebam ja
trebam nekoga
da prestane boljeti
Nekog trebam ja
trebam nekoga
tko će me voljeti
ja trebam nekoga…
Jer sam ja ko i svi
samo jedna duša malena
uboga
i ja trebam nekog
da me zagrli
utješi
jer bez ljubavi i moje srce vene
ja trebam nekoga
da bude kraj mene…'
…ležeći pokraj vode koja se ljeskala na podnevnom suncu, čula sam tu pjesmu…nekako opisuje nešto u meni…nije me posebno zaboljelo…zapravo…nisam ništa osjetila…ništa…osim praznine možda…
…postala sam svjesna kapljice znoja koja mi je klizila niz nogu…zraka sunca koje su milovale kožu i reflektirale se od ulja za sunčanje…kapi koje su me poprskale kad je neko dijete skočilo u vodu…razigranog smijeha pokraj mene…i sve mi se to tako dalekim učinilo…beskrajno dalekim...rečenice knjige koju sam čitala izgubile su smisao…poželjela sam samo nestati…šutjeti…biti sama…
…zatvorih oči..i bijah sama…potpuno sama…pored svih tih ljudi…
…imam potrebu šutjeti…razmišljati…znate one trenutke kad jednostavno nemate što reći…kad ste prazni…potpuno prazni…jedna velika rupa…bezdan…
…hodajući nogu pred nogu vrelim asfaltom pored polja zlatne pšenice poželjeh leći u nju…i zaspati…u njenom zlatu…samo zaspati…prespavati ovu prazninu…
…različci su se tako divno plavili među zlatnim klasovima…leptir je odmarao krila na jednom…možda je to bio baš onaj leptir kojeg sam nešto kasnije našla uspavanog…zauvijek…na zelenilu trave…prošaranom tratinčicama…
…i to mi se dalekim učini…miljama udaljenim…svjetlosnim godinama…i osjetih se poput stranca…potpunog stranca …usamljenog stranca…umornog…
…potreban mi je samo nečiji nijemi zagrljaj…da se sakrijem…da prođe ovo sivilo…da se moj svijet ponovno šarenim bojama oboji…ali svi su tako daleko…beskrajno daleko…
esej...
Teutin post me je podsjetio na jedan esej koji sam jednom napisala... pa eto...nešto drugačije...
Uloga mladih u stvaranju Europe koja se mijenja
Biti građanin Europe koja se mijenja…to i nije tako lagan zadatak, a svi smo pozvani na njega. Živimo u vremenu u kojem su potrebne promjene - promjene razmišljanja, stavova i ponašanja kako bi naša djeca živjela u boljem svijetu. Lako je govoriti drugima što trebaju raditi kako bi se stanje poboljšalo, a teško je krenuti od sebe iako smo mi jedino što možemo promijeniti. Europa teži ka zdravijem životu, većem standardu, i općenitoj dobrobiti. Iako su namjere najbolje, ponekad se to čini na krivi način i na račun onih manje utjecajnih i slabijih koji moraju prihvatiti dane im uvjete kako bi bili prihvaćeni iako na to još nisu spremni. Nažalost, odluke moćnih ljudi, mi kao građani Europe, ne možemo mijenjati, ali možemo dati sve od sebe da pridonesemo općoj dobrobiti, kulturi i obrazovanju, kako bi ostavili pozitivan dojam na svoju okolinu i time dali primjer napretka.
U tome bi mi mladi itekako trebali sudjelovati. To ne mora biti nešto veliko i spektakularno. Svaki je korak važan bez obzira na njegovu veličinu, ta i more je sastavljeno od milijuna kapljica. Svaki papir bačen u, a ne kraj kante za otpatke, svaka nepopušena cigareta, svaki nerazbijeni izlog u nogometnoj euforiji, svaki razgovor umjesto tučnjave su važni za stvaranje boljeg društva. Stalno govorimo da bi trebali biti uključeni u događanja, da nas nitko ne pita za mišljenje i sl., a kad trebamo pokazati malo zrelosti u svakodnevnom životu i ne išarati klupu za koju su i naši roditelji odvojili novac onda nestaje sve naše mudrovanje i zalaganje. Jednostavno nemamo drugog posla(iako profesor daje sve od sebe da na nas prenese znanje), a klupe ionako nisu ničije. Osim toga čistačica je plaćena za čišćenje. I ne smeta nas što sjedimo u neredu i što je sve gotovo uništeno. Prigovaramo zbog lošeg školstva i uvjeta za rad, ali činjenica je da moderno i novo ne bi čuvali. Situacija se neće poboljšati sve dok ne naučimo poštovati tuđi trud i zajedničko vlasništvo. To se neće dogoditi preko noći, za to je potrebno mnogo truda, vremena i prvenstveno volje koje baš i nema.
Primijetila sam da se u mladima gasi želja za znanjem, a to je jedna od najvažnijih stvari koje su potrebne za napredak. Obrazovanje je točka od koje treba krenuti, ali koliko god se ljudi oko nas trudili da nam pruže što bolje uvjete za rad i obrazovanje, mi se ponašamo kao da to nije za našu dobrobit. Većina je mladih navikla sve dobivati na pladnju i živjeti bez obaveza, što vodi u krivom smjeru. Kako probuditi zainteresiranost? Moje je mišljenje da mladima treba dati da osjete kako njihovi roditelji dolaze do novca koji oni olako troše. Nekoliko dana rada ne bi nikoga ubilo, a vidjeli bi da to nije lako. Sljedeći bi korak bio dati im da svojim razredima (koji se redovito rugaju profesorima i ne slušaju ih) održe ozbiljno predavanje da bi osjetili kako izgleda kad se ti trudiš objasniti, a ljudi te ne doživljavaju. Zatim bi trebalo u školama, pod praznicima, organizirati tjedan čišćenja škole, što bi uključivalo pranje klupa, podova, prozora, WC-a, skidanje žvakaćih guma… s tim da profesori i čistači bar jednom bace papir kraj koša, zalijepe žvakaću gumu pod klupu i išaraju istu, nakon što su ih učenici počistili. Možda to ne zvuči najbolje, ali nakon što su iskušane sve metode, trebalo bi isprobati ovu. Tko zna, možda bi rodilo plodom. Nedostaje nam disciplina. To ne znači da se ne trebamo zabavljati, ali zabaviti se može i bez uništavanja imovine, prekomjerne konzumacije alkohola, konzumacije droge i fizičkih obračuna. Mladost može biti lijepa i zabavna i na dostojanstven način. Imamo toliko toga čemu se možemo radovati i u čemu možemo uživati! Trebamo pogledati oko sebe, izaći iz čahure u koju smo se zatvorili i vidjeti svijet pun mogućnosti i ljepote koja nam se pruža. Tek kad naučimo poštovati druge i sebe, može se razgovarati o našoj ulozi u stvaranju Europe, a ona može biti velika.
Trebamo shvatiti školu kao nešto što je isključivo za naše dobro. To nije kaznionica ili mučilište. Što veća bude naša glad za znanjem, što više budemo obrazovani, više ćemo pridonositi stvaranju bolje zajednice s manjim društvenim razlikama i prilikom za uspjeh svakoga tko želi uspjeti. I odrasli će nas početi ozbiljnije shvaćati kad pokažemo interes za postizanje ciljeva u svom životu. Kad se iskažemo u malim stvarima, moći ćemo raditi i velike. Dobit ćemo pozornost koju želimo, a tražimo na krivi način.
Osim gladi za znanjem trebamo pokazati i zrelost u donošenju odluka i ophođenju s ljudima. Moramo naučiti stvari rješavati mirno, razgovorom, a ne svađom ili fizičkim obračunima koji ne vode rješenju problema. Jedna od najvažnijih stvari koju trebamo naučiti jest da se za sreću i uspjeh moramo boriti, ali pošteno, svojim radom i upornošću, a ne lovljenjem u mutnom. Tako će naša sreća imati čvrste temelje i moći ćemo mirno spavati znajući da nam je savjest čista.
Kad poradimo na sebi, kad se mi promijenimo, svojim ćemo primjerom mijenjati i svoju okolinu, a time i svijet. I tek ćemo se tada moći s pravom nazvati građanima Europe koja se mijenja.
Noćna šetnja...
Poželjela sam izaći…da ponoć je…i svi spavaju…ali ja želim van…jer u sobi je tako sparno…a vani svježe…čujem kroz prozor ljetni lahor u krošnji kruške…želim van…nije važno koliko je sati…nje važno što će ujutro budilica nemilosrdno zvoniti…idem…
I otišla sam…nisam se ni oblačila…izašla sam samo onako…u kratkoj satenskoj spavaćici…i papučama na nogama…ta tko bi me vidio…svi spavaju…iskrala sam se iz kuće…i otrčala u livadu…legla u rosnu travu…i zaplovila nebeskim prostranstvom…
Milijuni zvjezdica su plesali…svjetlucali na tamnoj kupoli neba…vjetrić je lagano milovao moju kožu…slušala sam pjesmu noći…osjećala Zemlju kako diše…vlati trave kako spavaju…mrava koji mi trčkara po nozi…slušala zrikavca negdje u daljini kako izvodi noćnu simfoniju…i bila sam potpuna…mirna i spokojna…i znala sam da je to sve što trebam…komadić livade na kojem se mogu odmoriti…
Mislima sam dodirivala zvijezde…plovila od jedne do druge…i uzela malo od sjaja kojeg su mi pružale…njime sam ispunila svoje oči…svoje srce…i ispunio me je mir…onaj predivni…nježni mir…mir za kojim sam toliko žudjela u suzama okupanim noćima…
Stvari možeš prihvatiti i pustiti ili ih zauvijek držati grčevito…vrtjeti se u krug…ja sam ih prihvatila…i pronalazim sebe…gledajući svoj odraz u bistroj noćnoj rijeci okupanoj sjajem mjesečine…na svom proplanku…u svom srcu…u kojem sam oduvijek…i sada sam tako mirna…onako…slobodna…blaženo spokojna…s osmjehom na usnama dok idem do sljedeće zvijezde…želim da ovaj trenutak potraje zauvijek…ovaj nestanak u noći prošaranoj zvijezdama…na livadi ispunjenoj pjesmom tišine…u snu otvorenih očiju…i potrajat će zauvijek…u meni…u mom srcu je pohranjen…mir…sklad s prirodom…nestanak…u kojem se sve pronalazi…
Naježih se…od osjećaja…od bujice otkrivenja…od mira…i dojmova…tako je lijepo ovdje…ali moram se vratiti kući…no doći ću ponovno..neke druge noći…možda sutra već…
*******************
Išarana sjajem zvijezda
sjećanja spremam
u kovčege duše
Mrežu uspomena pletem
protkanu osmjesima
prošivenu suzama
I sve čini se tako lako
poput pera na lahoru ljetnom
što meko plovi prema zelenom sagu
moje livade
Nema kajanja
tuge nema
suze su presušile
mir je ostao
mir
i sjaj u oku
Srebro mjesečevo
osmijeh izmami
Srce je slobodno
Za let
Oprost donosi spokoj…
Dijete u meni
Sunce pali asfalt po kojem koračam…svojom ulicom…ptice se sakrile od vrućine…cvijeće je omlohavilo…nogu pred nogu…lagano hodam…ne smeta mi vrelina…odjednom naviru sjećanja…dok prolazim pokraj starog pješčanika…tamo smo se igrali…kao djeca…gradili garaže za autiće…kuće…ceste…smijali se…svađali…plakali…mislili da je cijeli svijet naš…gledali smo širom otvorenih očiju u čuda koja nas okružuju…trčali smo do iznemoglosti…igrali se…verali po drveću…i vraćali se s njega krvavih koljena…ali ništa nije bilo važno…samo smijeh…i načini da skratimo vrijeme…
Danas…vozimo automobile…prave…gradimo živote…tražimo svoje mjesto pod suncem…pješčanik je zarastao u travi…neki novi klinci se igraju u novom pješčaniku…smiju se i veru po drveću…grade svoje svjetove…
I pitam se kuda je otišlo to vrijeme…kada je tako projurilo…ostavilo me zatečenu pred činjenicom da sam odrasla…izvana…ne shvaćajući kada…kako…
Tako bih željela na trenutak biti mala djevojčica…u boljim danima…onih se ružnih ne želim sjećati…ponovno graditi svoje male svjetove…ponovno se sa starim prijateljima igrati u pijesku…ali ne mogu…jer prijatelji su otišli…u potragu za vlastitim životima…za svojim mjestom pod suncem…i ne mogu im to zamjeriti…to je život…ljudi dolaze i odlaze…no žao mi ipak bude ponekad…žao što život nas je razdvojio…postavio neke smiješne zidove među nas…neko vrijeme…neke kilometre…neke svjetove…neka djela…tko zna…možda se jednom izbrišu ti zidovi…nestanu…i mi se ponovno negdje skupimo…u nekom pješčaniku…na nekoj livadi…i budemo djeca…tko zna…
Sad moram prihvaćati što mi život daje…jer svaki je dio života poseban…svakog treba proživjeti na što bolji način…jer budem li previše u prošlosti lutala…propustit ću čari sadašnjosti…
Stoga idem ploviti nekim novim morima…nekim divljim rijekama…nekim oceanima života…i znam da će gusara biti…oluja…i začaranih trokuta…ali s dobrim kapetanom jednom ću dospjeti u svoju sigurnu luku…u kojoj ću se moći odmoriti na trenutak…za nove plovidbe…novim morima…novim razdobljima života…novim godinama…novim pobjedama i porazima…
U nekim ću se trenucima vraćati u prošlost…prebirati po mreži sjećanja…i prenositi dobre stvari u budućnost…ali u srcu…nikad neću prestati dijete biti…nikada…jer gubitkom djeteta u sebi izgubila bih hrabrost…
Za mene će svijet zauvijek biti veliki pješčanik…
Novi dani
Polako sviću novi dani...svjetliji...dani u kojima prihvaćam činjenicu da nije kraj svijeta...činjenicu da život ide dalje...činjenicu da je on otišao...dani u kojima mu želim svu sreću svijeta...iskreno...od srca...dani u kojima okrećem novu stranicu...u kojima rušim mostove...nema povratka...idem dalje...nema okretanja za prošlošću...gotovo je...
Prvi su koraci s tim mislima...tim odlukama...bili poput hoda male sirene po oštricama...srce se paralo...ali noževi su sve tuplji...suze su isplakane...nemam ih više...jednostavno ih nemam...oprala sam jastuk...isprala s njega suze...srce se kidalo...ali nisam si dopustila pasti...otupjela sam...ignorirala prisutnost boli...
Razgovarala sam s njim...i odlučila da ću biti tu za njega...kao prijateljica...još će mi to neko vrijeme biti teško...znam...ali proći će...jer ne vrijedi izgubiti prijateljstvo kakvo mi imamo...i iako ću biti tu...idem dalje...upoznavati nove ljude...putovati...gledati svijet...izgrađivati sebe...idem se smijati...iskreno...
...i svaki put kad posrnem...svaki put kad ponovno zaboli...pogledat ću onaj oblak koji bezbrižno plovi...pogledat ću pticu u letu...pomirisat ću ružu okupanu kapima rose...i napraviti još jedan korak...naprijed...ako ne bude dovoljno...pružit ću ruke...da me prijatelji uhvate...znam da hoće...oni iskreni...i napisat ću stih...i hodati dalje...
...znam da će vrijeme zacijeliti rane...učinilo je to već...znam da će ih i povremeno otvoriti...možda pustim još koju suzu...ali neću prestati hodati...jer shvatila sam...život je suviše kratak...suviše brzo proleti...i ne želim...u sutonu života...žaliti što mi je mladost u suzama prošla...kad sam se trebala smijati...bit će i za suze vremena...sada se želim radovati...
"Hodaj,
nebo strpljive voli.
Hodaj,
možda se sve u dobro pretvori..."
Sutra ću se probuditi s osmjehom...s leptirima u trbuhu...i krenuti u novi dan...u novu avanturu...i bit će dobro...jednom...sve se s razlogom događa...sve baš...
Korak po korak...
Dan je nekako dobro počeo...mirno...sunčano...uživala sam u radu...i smijala se...završivši posao prijateljica me nagovorila da se provezemo vlakićem...razigrano...veselo...poput male djece...uživale smo vozeći se 20 km/h...prolazeći kroz vrevu...gužvu...razgledavajući grad koji poznajemo poput vlastitog džepa...bila sam sretna u tim trenucima...radosna...bila sam dijete...
Odjednom...kao grom iz vedra neba...ugledala sam ga...u njenom zagrljaju...šetali su...nogu pred nogu...i baš je tada...u tom trenutku...kad se moje oči sretoše s njegovim očima...počela pjesma...
"Umrijet ću ovog trena
ako je druga žena
sad u tvojim rukama.
Umrijet ću ovog trena
ako mi druga žena
uzima najmilije..."
...nasmješila sam se i okrenula glavu...da ne vidi suzu u mom oku...prijateljica je vidjela da nešto nije u redu...kad sam joj rekla samo me stisnula za ruku i pogledala...duboko u oči...sve joj je bilo jasno...poželjeh samo otići kući...zatvoriti se u sobu...i plakati...biti sama...
...nije mi to dopustila...odvela me je na kavu...ništa nije govorila...taj dodir...sve je bilo rečeno...bila sam nervozna...tužna...i zapalila sam...ja ne pušim...ali uzela sam cigaretu iz njene kutije...i zapalila...misleći da ću tako odagnati bol...samo me pogledala...ništa nije rekla...nije me osudila...nije kritizirala...
...šutke sam promatrala uzorke koje je dim radio u zraku...žar koji se sve dalje širio...uvukla sam još jedan dim...nije bilo ništa lakše...umjesto olakšanja osjetila sam samo gorak okus u ustima...okus krivnje...jer dopuštam da na taj način upravlja mojim životom...jer dopuštam da ljubav postane opsesija...jer se uništavam iz dana u dan...psihički...fizički...emotivno...
...ugasila sam cigaretu...pitala me je zašto...
...zato što se ne želim više uništavati...ne želim se lomiti...ne želim se na silu smijati...ne želim biti rob nečega...čak ni ljubavi...ne želim se zatvarati...ne želim bježati...sakrivati se...zato što ni cigareta ni alkohol ni prolazni zagrljaji nisu rješenje mojoj boli...zato što želim krenuti dalje...
...neću prekinuti sve veze...ostat ću prijateljica...bit ću blizu...ali odlučih prekinuti mučenje...prihvatiti činjenicu da postoje i drugi ljudi...činjenicu da si možda nismo suđeni...
...i koliko god mi to teško palo...želim i moram napraviti novi korak...ne želim se više vrtjeti u krug...neuzvraćena ljubav nije razlog da moj život stane...želim živjeti...i živjet ću...
...moje su se usne razvukle u osmjeh...ona me je zagrlila i rekla da joj je drago što sam to shvatila...nasmijale smo se...onako...od srca...u mom je oku zablistala zahvalnost...i hrabrost...odlučnost da krenem dalje...
...znam da neće ići odmah...da se ljubav ne zaboravlja preko noći...ali trudim se...koračati dalje...i ne osvrtati se...znam da će me sitnice podsjećati na njega...ali ona je tu...ona će razumjeti i znati me utješiti...pružiti mi ruku kad posrnem...ne dopustiti mi da padnem...i polako...vrijeme će svoje učiniti...
...danas se smijem...za sutra ću se sutra brinuti...i bit će dobro...korak po korak...
Želim zahvaliti svojim virtualnim prijateljima na podršci...ne možete ni zamisliti koliko ste mi pomogli...vaše mi riječi mnogo znače...daju snagu za nove korake...hvala vam...svima...
Voli vas, desertrose...
pjesme...
Gitare...pjesma...nasmješena lica...predivni glasovi...domjenak poslije koncerta...
Tu sam...stojim sa strane...gledam...a srce se steže...svaka pjesma koju pjevaju...svaki stih...slika je bila mog unutrašnjeg stanja...
"moram se mirit da što te nema"...Tedi...
"ostao sam sam...
ostao sam sam...
jer nikad više vratiti se neće...
nikad više...
nije htjela...
nije htjela...
moje pjesme...
moju ljubav...
moja djela...
nije htjela...
ruke moje...
svoju ljubav...
nije dala srce svoje..."
...lomim se...ne mogu...suze pune oči...bježim van...da nitko ne vidi kako padaju...klize preko obraza...
...klupa u parku...vjetar tako hladno puše...lice je sakriveno u dlanovima...suze nemilice teku...predugo su zadržavane...previše se skupilo...maska je pala...maska koja je toliki teret...posljednjih dana...navučen osmjeh...a u očima ponor tuge...koji sada izlazi...jer nisam toliko jaka...ne znam glumiti...
...pjesma još uvijek dopire do mene...
..."da te mogu pismom zvati...
ja bi piv'a ne bi staja...
da se stara ljubav vrati...
ne bi pismi bilo kraja..."
...eh da mogu...vidjela sam te danas...ti mene nisi...naš odnos je zahladio...normalno...sad se moraš posvetiti njoj...i to je u redu...znam...ali boli...toliko boli...jer...volim te...sa svim vrlinama i manama...sa cijelim paketom koji uz tebe ide...a sad...i najmanja šansa je izgubljena...gubiš se...i kao da se kida dio mene...jer navikla sam na tebe...na naše razgovore dugo u noć...na smijeh...dubokoumna tipkanja...šutnju...u kojoj sve se govori...a sada se gubiš...
..."divno je biti nekome nešto...
divno je biti tebi sve..."
...vjerujem...ali ne iz iskustva...mora da je divno biti tebi sve...i sretna je...neizmjerno...nadam se da to zna...i da će te čuvati...i voljeti...onako kako to zaslužuješ...ja ću se morati snaći...naći negdje malo snage...da glavu podignem...i krenem dalje...sama...moram...
...idem...ne mogu više izdržati te stihove...moram pobjeći...daleko od pjesama koje rane otvaraju...moram...
...sama hodam ulicama usnulog grada...i plačem...da lakše mi bude...i bit će...mora...ali očito još ne...noćas ću more isplakati...da sutra u novi dan krenem...bez suza...
nadam se...