Sunce pali asfalt po kojem koračam…svojom ulicom…ptice se sakrile od vrućine…cvijeće je omlohavilo…nogu pred nogu…lagano hodam…ne smeta mi vrelina…odjednom naviru sjećanja…dok prolazim pokraj starog pješčanika…tamo smo se igrali…kao djeca…gradili garaže za autiće…kuće…ceste…smijali se…svađali…plakali…mislili da je cijeli svijet naš…gledali smo širom otvorenih očiju u čuda koja nas okružuju…trčali smo do iznemoglosti…igrali se…verali po drveću…i vraćali se s njega krvavih koljena…ali ništa nije bilo važno…samo smijeh…i načini da skratimo vrijeme…
Danas…vozimo automobile…prave…gradimo živote…tražimo svoje mjesto pod suncem…pješčanik je zarastao u travi…neki novi klinci se igraju u novom pješčaniku…smiju se i veru po drveću…grade svoje svjetove…
I pitam se kuda je otišlo to vrijeme…kada je tako projurilo…ostavilo me zatečenu pred činjenicom da sam odrasla…izvana…ne shvaćajući kada…kako…
Tako bih željela na trenutak biti mala djevojčica…u boljim danima…onih se ružnih ne želim sjećati…ponovno graditi svoje male svjetove…ponovno se sa starim prijateljima igrati u pijesku…ali ne mogu…jer prijatelji su otišli…u potragu za vlastitim životima…za svojim mjestom pod suncem…i ne mogu im to zamjeriti…to je život…ljudi dolaze i odlaze…no žao mi ipak bude ponekad…žao što život nas je razdvojio…postavio neke smiješne zidove među nas…neko vrijeme…neke kilometre…neke svjetove…neka djela…tko zna…možda se jednom izbrišu ti zidovi…nestanu…i mi se ponovno negdje skupimo…u nekom pješčaniku…na nekoj livadi…i budemo djeca…tko zna…
Sad moram prihvaćati što mi život daje…jer svaki je dio života poseban…svakog treba proživjeti na što bolji način…jer budem li previše u prošlosti lutala…propustit ću čari sadašnjosti…
Stoga idem ploviti nekim novim morima…nekim divljim rijekama…nekim oceanima života…i znam da će gusara biti…oluja…i začaranih trokuta…ali s dobrim kapetanom jednom ću dospjeti u svoju sigurnu luku…u kojoj ću se moći odmoriti na trenutak…za nove plovidbe…novim morima…novim razdobljima života…novim godinama…novim pobjedama i porazima…
U nekim ću se trenucima vraćati u prošlost…prebirati po mreži sjećanja…i prenositi dobre stvari u budućnost…ali u srcu…nikad neću prestati dijete biti…nikada…jer gubitkom djeteta u sebi izgubila bih hrabrost…
Za mene će svijet zauvijek biti veliki pješčanik…
Post je objavljen 16.06.2006. u 14:27 sati.