Poželjela sam izaći…da ponoć je…i svi spavaju…ali ja želim van…jer u sobi je tako sparno…a vani svježe…čujem kroz prozor ljetni lahor u krošnji kruške…želim van…nije važno koliko je sati…nje važno što će ujutro budilica nemilosrdno zvoniti…idem…
I otišla sam…nisam se ni oblačila…izašla sam samo onako…u kratkoj satenskoj spavaćici…i papučama na nogama…ta tko bi me vidio…svi spavaju…iskrala sam se iz kuće…i otrčala u livadu…legla u rosnu travu…i zaplovila nebeskim prostranstvom…
Milijuni zvjezdica su plesali…svjetlucali na tamnoj kupoli neba…vjetrić je lagano milovao moju kožu…slušala sam pjesmu noći…osjećala Zemlju kako diše…vlati trave kako spavaju…mrava koji mi trčkara po nozi…slušala zrikavca negdje u daljini kako izvodi noćnu simfoniju…i bila sam potpuna…mirna i spokojna…i znala sam da je to sve što trebam…komadić livade na kojem se mogu odmoriti…
Mislima sam dodirivala zvijezde…plovila od jedne do druge…i uzela malo od sjaja kojeg su mi pružale…njime sam ispunila svoje oči…svoje srce…i ispunio me je mir…onaj predivni…nježni mir…mir za kojim sam toliko žudjela u suzama okupanim noćima…
Stvari možeš prihvatiti i pustiti ili ih zauvijek držati grčevito…vrtjeti se u krug…ja sam ih prihvatila…i pronalazim sebe…gledajući svoj odraz u bistroj noćnoj rijeci okupanoj sjajem mjesečine…na svom proplanku…u svom srcu…u kojem sam oduvijek…i sada sam tako mirna…onako…slobodna…blaženo spokojna…s osmjehom na usnama dok idem do sljedeće zvijezde…želim da ovaj trenutak potraje zauvijek…ovaj nestanak u noći prošaranoj zvijezdama…na livadi ispunjenoj pjesmom tišine…u snu otvorenih očiju…i potrajat će zauvijek…u meni…u mom srcu je pohranjen…mir…sklad s prirodom…nestanak…u kojem se sve pronalazi…
Naježih se…od osjećaja…od bujice otkrivenja…od mira…i dojmova…tako je lijepo ovdje…ali moram se vratiti kući…no doći ću ponovno..neke druge noći…možda sutra već…
*******************
Išarana sjajem zvijezda
sjećanja spremam
u kovčege duše
Mrežu uspomena pletem
protkanu osmjesima
prošivenu suzama
I sve čini se tako lako
poput pera na lahoru ljetnom
što meko plovi prema zelenom sagu
moje livade
Nema kajanja
tuge nema
suze su presušile
mir je ostao
mir
i sjaj u oku
Srebro mjesečevo
osmijeh izmami
Srce je slobodno
Za let
Oprost donosi spokoj…
Post je objavljen 19.06.2006. u 01:29 sati.