kiša...makovi...i vjeverica
Korak po korak...polako...šetah starim puteljkom...kiša je nježno padala...nije bučila...samo je onako nježno sipila...
O, kako po kiši šetati volim!
Bez opterećenja...bez nepotrebnih stvari...bez torbe...samo ja i kiša...i puteljak...mokra trava...i crveni makovi u polju pšenice...
I smijem se...nema nekog posebnog razloga...ništa se veliko ne događa...živim...dišem...i to me raduje...
Po prvi put šetah po kiši tako...sretna...nasmješena...
Uvijek su suze s kišom padale...danas ne...danas nema tuge...nema ni grča...ni zabrinutosti...samo osmjeh...
Oduševi me ljepota crvenih makova...na zelenom sagu pšenice...koji se poput valova njiše na vjetru...tako je divna ta slika...kišnih kapi na nježnim laticama makova...
Ugledah i plavetnilo različka...tako je meko milovalo moje oči...dok su kapi poput dijamanata padale na biljke poprimajući najljepše boje...
A tek šuma...koje li ljepote...pjesma vjetra kroz stoljetne krošnje...snažna pjesma...hrabra...radosna...i milijuni nijansi kišnih kapi na listovima...
Topla melodija ptica...toliko topla da otopila bi ledenjak...tko se ne bi raznježio kraj takve filharmonije...
Koliko je kreativan stvoritelj svega ovoga što me okružuje...divim mu se...i raduje me to...
Srce mi svira najljepši koncert...koncert mira...
Tako me je ispunila ova šetnja...neopisivo...i zaista...tako je malo potrebno...tek pozdrav vjeverice na izlasku iz šume...i srce se raduje...
Hvala Ti na ovom danu!
misli
Na morskoj obali sjeđah sama...
mišljah na tebe.
Došao si kad je bilo najteže
i ponudio ruku
ponudio rijec
ponudio spas.
Hvala ti na tome...
na slusanju jadikovki
na podršci
na svjetlu
na vjeri
u ljubav...
vratio si sjaj u oči
pune suza
vatio si radost u srce
puno boli
ispio si sa mnom
čašu gorčine
i pomogao
da krenem
dalje
slobodna od okova.
Dovoljno mi je znati da si
tu
za mene
kad te trebam.
Ne moraš mi dati sebe
dovoljno je
da znam
da dišemo
isti zrak...
dovoljno je...
zahvalna sam
što postojiš...
neizmjerno zahvalna...
nova prilika
Plam svijeće
tinja
polagano
nježno...
budi se
nada...
još je ima
još nije umrla...
kiša jenjava...
kap po kap...
prestaje...
zrake proljetnog sunca
miluju kožu...
krv se suši...
rane zacjeljuju...
ostaje samo ožiljak...
sjećanje
na tebe...
dajem si novi priliku...
i nekom drugom...
tko zna
možda srcu dovoljno bude...
želim živjeti!
Zvjezdani ples
Tiha noć...mir...zikavci...svježina...tama...i milijuni plamičaka nade na tamnom nebu...zvijezde...koje trepere...i zovu me...zovu da zaplešem s njima...zovu da zaboravim sve...da prepustim se njihovoj igri...daljinama...miru...u beskrajnom prostranstvu svemira...
Pristajem...zatvaram oči...dižem se za zemlje...letim...plovim u tišini svemirskog prostranstva...nestajem...gubim se u plesu svjetala...raspadam se među planetima...nestajem...
Tako je ugodno...mirno...sveto...tiho...melem na moje rane...
Mirna radost...kap po kap...ispunja moje srce...vraća se život u umornu dušu...polako...otvaram oči...podižem ih ...šaljem poglede u daljinu...kroz tamu...do zvijezde...posebne zvijezde...tvoje zvijezde...možda ih jednom vidiš...kad budeš letio beskrajima...kad se poželiš odmoriti od svega što te opterećuje...moj će te pogled čekati...moja zvijezda bit će spremna...pružit će ti utočište u svom sjaju...utočište koje sam i ja pronašla...u tvojoj zvijezdi...poput umornih putnika...što i jesmo...odmarat ćemo se u sjaju zvijezda...igrati se svemirskom prašinom...sakrivati iza planeta...i smijati se...onako...nevino...razigrano...poput male djece...baš ovako...kako se sada ja smijem...u očekivanju tebe...i bit će dobro...
Ponovno vjerujem...u novo sutra...bolje sutra...
Zašto?
Zbog plavog leptira...zbog pupoljka ruže...zbog kapi kiše...zbog zraka sunca...zbog mjesečevih niti...zbog vlati trave...i malog cvjetka skrivenog u njoj...zbog pijeva ptica i zraka koji udišem...zbog sutrašnjice same...vjerujem...u osmjehe...i suze...vjerujem...da mogu...podići se...ponovno...i hodati...dalje...vjerujem...i smijem se...plešući sa zvijezdama...nestajem...u tišini...koja tako godi...
Vjerujem...
Mojoj majci...
Mama, ovime bih ti željela za sve što si za mene učinila kroz život, iako...to nije moguće.
Prije svega, hvala ti što si me devet mjeseci nosila pod srcem i što si me donijela na svijet, prihvatila svom ljubavlju malo smežurano stvorenje koje ti je kasnije zadalo muke i radosti...
Hvala ti što si me dovela kući, hranila mlijekom svojim, njegovala me i pazila, a uz sve to, obavljala toliko drugih stvari.
Hvala ti što si mi pomogla da napravim prve korake...što si me prvi dan otpratila u školu...što si me tješila kad su me vršnjaci odbacili.
Naučila si me da treba praštati, ali i braniti se.
Bila si tu kad mi je bilo teško...kad sam pala, pomogla si mi ustati...kad sam zalutala, pomogla si mi naći pravi put...
Od tebe sam naučila kako preživjeti oluje života i iz njih jača izaći...
Svojim si mudrim postupcima i savjetima usadila u mene osjećaj odgovornosti...naučila si me prepoznati prave vrijednosti...
Naučila si me tješiti, jer i drugima je potrebna utjeha...slušati, jer nisam na svijetu sama...voljeti, jer bez ljubavi život je pustinja...
Hvala ti što si me slušala i kad ti se nije dalo...što si uzimala od sebe da bih ja imala...što si me branila...dopustila mi pogreške...
Hvala ti što me voliš...ali me ne utapaš u ljubavi...paziš na mene...ali me puštaš da upravljam svojim životom...
Hvala ti što me smatraš zrelom osobom i povjeravaš mi odluke...
Moj si uzor, ali i prijateljica.
Mama, hvala ti što postojiš, jer bez tebe...moj bi život bio prazan....
Srca punog ljubavi...
tvoja...
desretrose...
kap
Opet mjesec perom svojim
tužne snove tka...
opet žudnja stiže
pred vrata moja...
samoća tijelo grli
tišina obavija dušu
na jastuk kiša pada...
tiho
nečujno
plaho
u snovima se srce skriva...
teško je podnijeti bol...
krila se sklopila u mraku
gustom
nepreglednom
bolnom...
oči za svijećom žude
srce mir sanja...
Samo jednu noć
otploviti
nasmješenog lica
u carstvo snova...
jedno se jutro
probuditi
tiho
milovana zrakama sunca
u očima sa sjajem...
samo jedan dan
osmjeh ne glumiti...
samo malo ljubavi
napuklom srcu...
tek kap...
tišina, suze i zagrljaj
Smijeh...glasovi...mnogo glasova...vreva...nadglasavanje...i ja...stojim nasred košnice...i ne mogu se koncentrirati ni na što...u mojoj je glavi muk...tišina...i bol...tupa bol...osjećam da ne mogu disati...gušim se ovdje...a ne smijem izaći...pogled upućujem kroz prozor...van...i vidim zelenilo trave...osjećam miris jorgovana pod prozorom...i strujanje zraka na licu...čujem pticu...i cvrčka...oblak se na tren maknuo...sunce pomilova moj obraz...suza kliznu niz lice...nije mi važno što će ljudi oko mene reći...ne mogu više...već danima ih gutam...zadržavam...suze...ne mogu...osjećam njene ruke na svojim leđima...moja najdraža prijateljica...sakrivam lice u njenom zagrljaju...opet je tu kad je trebam...ne trebam ništa reći...sve vidi u mojim očima...i daje mi ono što najviše trebam...nijemi zagrljaj...u kojem se na trenutak mogu sakriti...od boli...i znatiželjnih pogleda...život mi se još jednom narugao...još jedna njegova šala...još jedan udarac...pitam se...koliko još mogu podnijeti...do kada će se tako okrutno igrati sa mnom...obrisala je moje suze...pogledala me...i rekla...možeš ti to...možeš...ja sam tu...nisi sama...nikada...i suze opet potekoše...ovog puta radi zahvalnosti...jer je tu...jer je ogroman oslonac u mom životu...kasnije...njoj je trebao zagrljaj...podrška...i zahvalna sam jer sam ja mogla biti tu...za nju...i tada sam shvatila...koliko god patila...koliko me god boljelo...radost je pružiti drugome utjehu...ublažiti nečiju bol...obrisati suze...ne živim uzalud...sve dok mogu pomoći nekome...sve dok mogu nekome izmamiti osmjeh na lice...sve dok vidim ljepotu stvaranja oko sebe...sve dok se mogu obradovati zraci sunca...i govorim životu...udaraj koliko god želiš...zadaj mi boli koliko ti drago...ne dam se...ne možeš me slomiti...sve dok se sama ne predam...imam za što živjeti...neka suze padaju...neka...prestat će...nestat će ih...neka pada kiša...tuča...snijeg...nije bitno...jednom sunce zasjati mora...i dijete se probuditi...i bit će sretno...hoće...
dan...noć...tmina...
Nečujno, tiho
mjesec srebrnim tragovima
piše po mom jastuku...
priču o boljim danima...
priču o osmjesima...
bajku o sreći...
Još joj osjećam miris...
još ćutim njen okus,
osjećam meki dodir...
iluzije...
Sjene plešu posljednji valcer...
nakon njega
iluzija umire...
ostaje mrak...
i samoća...
Ima dana...
kad osmjeh ne silazi s lica...
kad ptice tako lijepe tonove sviraju...
kad vjetar me svojim putevima nosi...
kad svaka vlat trave kliče priču o ljepoti života...
Ima dana kad noć se spusti...
kad suze ispune oči...
kad violina plače...
i nebo s njome...
kad samo huk sove čuje se...
kad ne osjećam više miris procvalih trešanja...
latice su pale...
kad vidim pticu...
na cesti...
života...
mrtvu...
slomljenih krila...
kad glava nemoćno na umorne ruke pada...
kad koljena popuste...
kad umorim se...
od borbe...
s vjetrenjačama...
kad svi su tako daleko...
miljama...
kad snaga uma nije dovoljna...
kad dijete u meni zaspi...
u suzama...
život kao dar
Padale su suze...s neba...padale su tiho...umivale su zemlju nježno...nije bilo tuge...radosti nije bilo...navratila je samo tišina...ogrnula je plaštem srce moje...oči bijahu suhe...dovoljno je suza palo...došao je mir...nije bilo boli...duša već je otporna...i kad pomislih kako...ne ide...ptica sleti na prozor...mokrih krila...umorna...i zapjeva...i suza klizne iz oka...i usne se razvuku u osmjeh...mala...uboga ptica...mokra...promrzla...pjeva...kako je život čudesan...pravi je dar...
Otjerah tminu...otjerah prazninu...srce mi ispuni nada...i strpljenje...vrijeme je preda mnom...mogu čekati...koliko treba...ali za to vrijeme...živjet ću...i radovati se pticama...osmjehom hoditi kroz dan...udisati mirise proljeća...penjati se po drveću...sanjati...vjerovati...i biti tu...za tebe...neću plakati...osim od sreće...jer izašlo je sunce...zahvalna ću bit na svakom udisaju...
Život je vrijedan...život je dar...nemojmo ga potrošiti na tugu...nemojmo zatvoriti prozore i spustiti rolete...pustimo suncu da uđe u naše odaje...i pjevajmo...poput ptice...jer svaki nam se dan pruža kao vječnost da budemo sretni...iskoristimo to...