Dopusti mi
Dotakni me usnama...
poljubac podari mi...
Pogledaj u oči moje...
prepoznaj tugu...
jer tvoja nisam...
Za ruku uzmi me...
odvedi...
u tamnoj noći...
pod zvijezde...
na livadu rosnu...
Dopusti mi da
uz tebe
privinem se...
da otkucaje srca ti osjetim...
Samo šuti...
ništa reći ne moraš...
Dopusti mi
da plačem
u zagrljaju tvom...
da srce se slomi
u rukama voljenim...
dopusti mi...
Kako je malo potrebno...kako malo...samo osmjeh...razgovor koji topi kosti...samo gesta...i srce dobije krila...postane meko i leprsavo...poput ptice...koja je tek poletjela...poput tek rodenog djeteta...
I sve smisao dobije...sve dobije boju...kad ljubav kistove uzme...i oboja proljece...i sve procvate...procvala tresnja njeznije mirise...zrake sunca mekse miluju kozu...kapi kise su toplije...dok stapaju se s obrazom...odjecom...kozom...i pustih kisobran...pustih torbu...i vrtjeh se na jutarnjim kapima...izuh cipele...i dopustih rosnoj travi da mije umorna mi stopala...i bijah radosna...bar na tren...
I mozda nece ispasti dobro...mozda opet suze pohodit ce moje lice...ali sada...nije vazno...sada dopustam sitnicama...tim malim...a toliko vaznim...putokazima na cesti ljubavi...da obuzmu moje bice...da griju me iznutra...i dopustam si biti sretna...dopustam si bosonoga trcati rosnom livadom...i smijati se...jer zivot...je tako kratak...i ne zelim ga potrositi...na grcevito strahovanje od posljedica...nije vazno...zelim uzbudenje...istrazivanje nepoznatog...zelim ocean vidjeti...zelim plesati u sumrak na pjescanoj plazi...zelim se penjati planinama...kupati u morima...necijeg srca...zelim biti sretna...makar bilo opasno...makar znacilo rizik i zrtve...zivot je prekratak da ga potrosim...na strah...
Volim! svim svojim bicem...koliko se god voljeti moze...i nije sigurno...da cu biti voljena tako...ali vrijedi...riskirati...predati se...i znati da sam dala...sebe...u ime ljubavi...beskrajne...
Tako je malo potrebno...za srecu...jer sretan nije onaj...tko mnogo ima...vec onaj...tko malo trazi...
Tama...crni su se oblaci nadvili nad moj komadić neba...dok šetah rosnom livadom...prema krijesu...
Planuo je...vatreni jezici paraše zrak...tisuće iskrica letješe u nebo...bijeli se komadići pepela spuštaše na meku zelenu travu...tako je toplo...
Okupljena hrpica ljudi razgovara uz vatru...ne pripadam tamo...
Odlazim...podalje...sjedam u mokru travu...privlačim koljena...naslanjam na njih glavu...i gledam...taj divni plamen...
Tako u mom srcu gori...za tobom...
Očaravajuć je...razoran...plamen...iskre plešu...po taktovima noci...i pucketanja...vatre...
Sjetih se djetinjstva...i jednog krijesa...bilo nas je mnogo...okupljenih oko vatre...moje se dječje srce divilo tom velikom...vrućem plamenu...koji je tako brzo proždirao drvo...
Bilo je lijepo u majčinu krilu promatrati male svjetle točkice koje su letjele u nebo...
Danas ga drugačije promatram...ali na trenutak...osjećala sam se ponovno kao mala djevojčica...čudesno...nisam doživljavala glasove nedaleko od mene...nista nije bilo važno...samo taj osjećaj...čistoce...bar djelomične...
Legoh u travu...bila je mokra...nije važno...vlaga mi je probila odjeću...ni to nije bilo važno...samo ples iskrica na tamnom nebu...svjetla u tami...bar na tren...sve je bilo dobro...
Krenuh kući...pokraj rascvjetanih trešanja...taj opojni miris...kad bih mogla zauvijek ostati medu njima...kad bi zauvijek cvjetale...ali...cvijet mora umrijeti...da bi dosao plod...tajna života...umiranje...žrtva...svuda oko nas...na svakom koraku...i tada shvatih...samo je to bitno...tako jednostavno...tako sveto...žrtva...za uskrsnuće...svega sto trebam...svega sto želim...za uskrsnuće ljubavi...moram krenuti dalje...pokopati spone koje me vežu za prošlost...i krenuti u novi dan...hrabro...poput djeteta...jos neranjenog...tek rođenog...
Sretan Uskrs svim prijatelji(ca)ma i onima koji to nisu...neka vas prati blagoslov najdrazeg mi Oca koji za nas posalje svog Sina kako bi nakon Njega mogli uzivati u prisutnosti Duha Svetog...
Leptir
Maleno jajasce...dom...novom zivotu...koji izlazi...zelen...neugledan...netko bi rekao ruzan...sakrije se u list...bježeći od pogleda...i ceka...kolike li strpljivosti!!!
Prolaze mjeseci...s izlaskom snenog jutarnjeg sunca...i on izlazi...u novoj haljinici...predivnih boja...haljinici svilenoj...plavoj...slavi cudo...uziva...leti s cvijeta na cvijet...njeznim krilima plovi zrakom...plijeni poglede...upija miris slobode...okus ljepote...zivota...
U vreloj zraci podnevnog sunca...pronalazi svoju ljubav...svoju drugu polovicu...po taktovima najljepse pjesme...one o ljubavi...i zivotu...plesu među vlatima trave...uzivajuci u sekundama...srece...
Njihova ljubav stvara novi zivot...
Sunce je vec zaslo...mjesec srebrnim nitima ispreplice njihove snove...dok disu na listu starog hrasta...sanjaju o zivotu...novom zivotu koji rodila je njihova ljubav...krila trepere na lahoru nocnom...
Huk sove prekida snove lijepe...krila se doticu poslijednji put...zaspali su...u ljubavi...zauvijek...
Samo jedan dan...srece...divne opojne...svete...u sluzbi ljubavi...zivota...
Da sam barem leptir...
lutanje
...natjerao si me da stanem...da razmislim...da pogledam oko sebe...ima i drugih ljudi...ima sanjara...ima nekoga u tom surovom svijetu...znam...no krenem li tim putem...prema drugima...opet cu se opeci...pasti...osjecati prazno...tupo...samo...kako sprijeciti srce da se lomi...kako naci ljubav...gdje naci nekoga tko ce razumjeti...mene...ocajnicki lutam...i trazim...odlazim...vracam se...tebi...i nailazim na...zid...opet nisam dovoljno dobra...dovoljno posebna...nisam ta...ona...koja je vrijedna...tvoje ljubavi...tvojih rijeci...tvog srca...kada cu naci...srecu...
Sjedim na livadi...i slusam ptice kako pjevaju...gledam im let kroz meke oblake...
Kad bih barem mogla poletjeti s njima...popeti se do oblaka...leci na njegovo meko tijelo...i zaploviti...ici s njim...u nepoznato...nije vazno kuda...nije vazno koliko dugo...pasti kad se pretvori u kapi...spustiti se na neko nepoznato mjesto...gdje stranac bih bila...ili jos bolje...gdje sama bila bih...samo ja...i priroda...nigdje nikog tko bi me mogao nesto pitati...nikog tko bi me mogao povrijediti...odmor za dusu i tijelo...bar na kratko...da upijem u sebe svu stvarateljsku energiju...svaku zraku sunca...svaki dasak lahora sto njezno nosi mi kosu...svaki miris procvalog cvijeca...svaku notu ptica u pjevu...da mogu dalje....
Nije ni moj komadic pod suncem los...dapace...tu pronalazim snagu svakodnevno...ali izmuci se covjek borbom s okolinom...i zazeli samoce...daleko od svijeta koji poznaje...
Zatvorih oci...i prepustih se...vjetru...suncu...ptici koja sjede na granu pored mene...i pustih ju da me povede kad poleti...letjeh s njom...visoko...u nebesko prostranstvo...nosena vjetrom...nosena snagom probudenog duha...nosena vjerom u bolje sutra...kupah se u nebeskom plavetnilu...plovih na mekom oblaku...dotaknuh sunce...dotaknuh zvijezde kad spustila se noc...srce mi se punilo radoscu...oci sjajem umjesto suzama...i sve bijase dobro...tako dobro...tako blazeno...meko...njezno...
Leptir mi sjede na ruku...i ja se spustih iz nebeskih visina...na svoju livadu okupanu suncem...disah lagano da ne otjeram dragog gosta...svojim je krilima milovao zrak...ugledao je cvijet...i odletio...
Osmjeh mi se razli licem...suze radosnice ispunise oci...
Hvala Ti, Boze, sto zivim...hvala Ti sto dajes mi ljubav...hvala Ti sto stvorio si sve sto me okruzuje...hvala Ti na novom danu...u kojem ima nade...za malo srece...
Kisa...mlaka kisa...slijevala se po meni dok sam setala ulicama Zagreba...Bio je prekrasan dan. Sunce je sjalo. Ptice su pjevale dok setah gornjim gradom. I tada...za nekoliko se minuta skupise se tamni oblaci...nebo se zamracilo...pocela je padati kisa...kapi...kapi...kapi...padase...
Ne mogoh vise. Sklopila sam kisobran. Osjecala sam se tako tesko...tako prazno...
Voljela bih da si sa mnom...setati s tobom dok kapi kise padaju po krovovima...i nama...ma setati s tobom bilo gdje, bilo kada, bilo bi divno...ali nisi sa mnom...tko zna hoces li ikada biti...
Samo sam hodala...dok se nebeske suze slijevase niz mene...i nije mi bilo vazno sto ljudi gledahu ludakinju koja hoda po kisi sa sklopljenim kisobranom u rukama...bitno da nisu primijetili suze...
Kisa je rastopila masku...ostala je vidljiva smo moja rusevina...samo praznina...samo ja...zapravo ono sto je od mene ostalo...
Korak po korak...muk...u mojoj glavi...suze...lokva vode...nije vazno...nista nije vazno...samo obrisi...samo siluete...nista ne vidjeh...samo tupa bol...i suze...a kisa je uporno padala...prazna ulica...ljudi sakriveni negdje pod krovom...tek pokoji kisobran...i moji koraci...pozeljeh nestati...
Ne! Moram dalje! Moram se boriti! Ali tako je tesko...pomaknuti misli. Moras hodati, desertrose, moras! Nemoj sada stati...puzi ako hoces...ali idi...kreci se kroz zivot...bori se...nemoj se predati...ali ne mogu...tesko je...tko je rekao da ce biti lagano...znas to...hajde...skloni se s kise...ali tako je ugodna...tako njezna...poput njegovih ruku...nemoj si to raditi...nemoj ponovno padati...prekasno je...vec sam pala...ustani onda...ne dramatiziraj...ima ljudi kojima je gore...ljudi koji imaju stvarne probleme...hajde...ljudi te ne smiju vidjeti takvu...bas me briga za ljude...desertrose, molim te, skloni se s kise...i kreni...ovime nista ne postizes...dobro...hocu...
Dva su se glasa svadala u mojoj glavi. Sklonih se s kise...navukoh osmjeh na lice...i krenuh...u novo sutra...nemam drugog izbora.
Bit ce bolje...sunce i za me sja...mjesec pokazuje mi put...ptice pjevaju...cvijece cvate...zivot...zelim zivjeti...unatoc svemu...da...
voljela bih
da sam suza...
da rodim se u
tvojim ocima...
polako, klizeci niz lice,
da ti umrem na usnama...
______________________________________________________________
Da ti kazem, sto bi rekao? Bi li rekao neku, vec otrcanu, frazu poput : "Naci ces ti nekog boljeg." ili "Ja te ne zasluzujem." ili "Bojim se da te ne povrijedim." Zasto se vecina njih ponasa(la) kao da sam od stakla? Bih li izgubila i prijatelja? Bih li ponovno ostala sama?
Zasto si mi pisao pjesme? Zasto si mi laskao? Zasto slao si mi pozdrave po zrakama sunca? Zasto pokazao si da sanjar si? Zasto rekao si da sretan ce biti onaj tko me uza se bude imao? Zasto? Zasto naveo si me da se osjecam bozanstveno, a sada osjecam da se udaljavas? Zasto dao si mi povoda da se zaljubim...da zavolim...i sad se gubis? Zar meni nije ostavljena ni mrvica srece kad sreca se dijelila? Trebam samo komadic sna...tako malo da sretna budem...ali ni to malo ne dolazi...ponadala sam se...da i meni ce svanuti...da i ja bit cu voljena...prerano...jos cekanja slijedi...jos dugih sati...jos pustih snova...jednom...da...bit cu ispunjena...a dotad...bit cu tu...bit cu prijateljica...bit cu rame za plakanje...bit cu uho za slusanje...bit cu sve sto trebas...i mozda...
Ljubiti...
Sto ljubav je?
Ako ljubav sjaj je u ocima
kad pricamo,
ako ljubav jesu trnci
kad oslovis me s djevojko mila,
ako ljubav praznina je
kad te nema,
ako ljubav jest radost
jer sresti trebam te,
ako ljubav spremnost je
da zivot dam za tebe,
tada, da,
volim te...