Tiha noć...mir...zikavci...svježina...tama...i milijuni plamičaka nade na tamnom nebu...zvijezde...koje trepere...i zovu me...zovu da zaplešem s njima...zovu da zaboravim sve...da prepustim se njihovoj igri...daljinama...miru...u beskrajnom prostranstvu svemira...
Pristajem...zatvaram oči...dižem se za zemlje...letim...plovim u tišini svemirskog prostranstva...nestajem...gubim se u plesu svjetala...raspadam se među planetima...nestajem...
Tako je ugodno...mirno...sveto...tiho...melem na moje rane...
Mirna radost...kap po kap...ispunja moje srce...vraća se život u umornu dušu...polako...otvaram oči...podižem ih ...šaljem poglede u daljinu...kroz tamu...do zvijezde...posebne zvijezde...tvoje zvijezde...možda ih jednom vidiš...kad budeš letio beskrajima...kad se poželiš odmoriti od svega što te opterećuje...moj će te pogled čekati...moja zvijezda bit će spremna...pružit će ti utočište u svom sjaju...utočište koje sam i ja pronašla...u tvojoj zvijezdi...poput umornih putnika...što i jesmo...odmarat ćemo se u sjaju zvijezda...igrati se svemirskom prašinom...sakrivati iza planeta...i smijati se...onako...nevino...razigrano...poput male djece...baš ovako...kako se sada ja smijem...u očekivanju tebe...i bit će dobro...
Ponovno vjerujem...u novo sutra...bolje sutra...
Zašto?
Zbog plavog leptira...zbog pupoljka ruže...zbog kapi kiše...zbog zraka sunca...zbog mjesečevih niti...zbog vlati trave...i malog cvjetka skrivenog u njoj...zbog pijeva ptica i zraka koji udišem...zbog sutrašnjice same...vjerujem...u osmjehe...i suze...vjerujem...da mogu...podići se...ponovno...i hodati...dalje...vjerujem...i smijem se...plešući sa zvijezdama...nestajem...u tišini...koja tako godi...
Vjerujem...
Post je objavljen 18.05.2006. u 21:52 sati.