Nečujno, tiho
mjesec srebrnim tragovima
piše po mom jastuku...
priču o boljim danima...
priču o osmjesima...
bajku o sreći...
Još joj osjećam miris...
još ćutim njen okus,
osjećam meki dodir...
iluzije...
Sjene plešu posljednji valcer...
nakon njega
iluzija umire...
ostaje mrak...
i samoća...
Ima dana...
kad osmjeh ne silazi s lica...
kad ptice tako lijepe tonove sviraju...
kad vjetar me svojim putevima nosi...
kad svaka vlat trave kliče priču o ljepoti života...
Ima dana kad noć se spusti...
kad suze ispune oči...
kad violina plače...
i nebo s njome...
kad samo huk sove čuje se...
kad ne osjećam više miris procvalih trešanja...
latice su pale...
kad vidim pticu...
na cesti...
života...
mrtvu...
slomljenih krila...
kad glava nemoćno na umorne ruke pada...
kad koljena popuste...
kad umorim se...
od borbe...
s vjetrenjačama...
kad svi su tako daleko...
miljama...
kad snaga uma nije dovoljna...
kad dijete u meni zaspi...
u suzama...
Post je objavljen 04.05.2006. u 23:09 sati.