Korak po korak...polako...šetah starim puteljkom...kiša je nježno padala...nije bučila...samo je onako nježno sipila...
O, kako po kiši šetati volim!
Bez opterećenja...bez nepotrebnih stvari...bez torbe...samo ja i kiša...i puteljak...mokra trava...i crveni makovi u polju pšenice...
I smijem se...nema nekog posebnog razloga...ništa se veliko ne događa...živim...dišem...i to me raduje...
Po prvi put šetah po kiši tako...sretna...nasmješena...
Uvijek su suze s kišom padale...danas ne...danas nema tuge...nema ni grča...ni zabrinutosti...samo osmjeh...
Oduševi me ljepota crvenih makova...na zelenom sagu pšenice...koji se poput valova njiše na vjetru...tako je divna ta slika...kišnih kapi na nježnim laticama makova...
Ugledah i plavetnilo različka...tako je meko milovalo moje oči...dok su kapi poput dijamanata padale na biljke poprimajući najljepše boje...
A tek šuma...koje li ljepote...pjesma vjetra kroz stoljetne krošnje...snažna pjesma...hrabra...radosna...i milijuni nijansi kišnih kapi na listovima...
Topla melodija ptica...toliko topla da otopila bi ledenjak...tko se ne bi raznježio kraj takve filharmonije...
Koliko je kreativan stvoritelj svega ovoga što me okružuje...divim mu se...i raduje me to...
Srce mi svira najljepši koncert...koncert mira...
Tako me je ispunila ova šetnja...neopisivo...i zaista...tako je malo potrebno...tek pozdrav vjeverice na izlasku iz šume...i srce se raduje...
Hvala Ti na ovom danu!
Post je objavljen 29.05.2006. u 19:07 sati.