Padale su suze...s neba...padale su tiho...umivale su zemlju nježno...nije bilo tuge...radosti nije bilo...navratila je samo tišina...ogrnula je plaštem srce moje...oči bijahu suhe...dovoljno je suza palo...došao je mir...nije bilo boli...duša već je otporna...i kad pomislih kako...ne ide...ptica sleti na prozor...mokrih krila...umorna...i zapjeva...i suza klizne iz oka...i usne se razvuku u osmjeh...mala...uboga ptica...mokra...promrzla...pjeva...kako je život čudesan...pravi je dar...
Otjerah tminu...otjerah prazninu...srce mi ispuni nada...i strpljenje...vrijeme je preda mnom...mogu čekati...koliko treba...ali za to vrijeme...živjet ću...i radovati se pticama...osmjehom hoditi kroz dan...udisati mirise proljeća...penjati se po drveću...sanjati...vjerovati...i biti tu...za tebe...neću plakati...osim od sreće...jer izašlo je sunce...zahvalna ću bit na svakom udisaju...
Život je vrijedan...život je dar...nemojmo ga potrošiti na tugu...nemojmo zatvoriti prozore i spustiti rolete...pustimo suncu da uđe u naše odaje...i pjevajmo...poput ptice...jer svaki nam se dan pruža kao vječnost da budemo sretni...iskoristimo to...
Post je objavljen 01.05.2006. u 22:09 sati.