Dan je nekako dobro počeo...mirno...sunčano...uživala sam u radu...i smijala se...završivši posao prijateljica me nagovorila da se provezemo vlakićem...razigrano...veselo...poput male djece...uživale smo vozeći se 20 km/h...prolazeći kroz vrevu...gužvu...razgledavajući grad koji poznajemo poput vlastitog džepa...bila sam sretna u tim trenucima...radosna...bila sam dijete...
Odjednom...kao grom iz vedra neba...ugledala sam ga...u njenom zagrljaju...šetali su...nogu pred nogu...i baš je tada...u tom trenutku...kad se moje oči sretoše s njegovim očima...počela pjesma...
"Umrijet ću ovog trena
ako je druga žena
sad u tvojim rukama.
Umrijet ću ovog trena
ako mi druga žena
uzima najmilije..."
...nasmješila sam se i okrenula glavu...da ne vidi suzu u mom oku...prijateljica je vidjela da nešto nije u redu...kad sam joj rekla samo me stisnula za ruku i pogledala...duboko u oči...sve joj je bilo jasno...poželjeh samo otići kući...zatvoriti se u sobu...i plakati...biti sama...
...nije mi to dopustila...odvela me je na kavu...ništa nije govorila...taj dodir...sve je bilo rečeno...bila sam nervozna...tužna...i zapalila sam...ja ne pušim...ali uzela sam cigaretu iz njene kutije...i zapalila...misleći da ću tako odagnati bol...samo me pogledala...ništa nije rekla...nije me osudila...nije kritizirala...
...šutke sam promatrala uzorke koje je dim radio u zraku...žar koji se sve dalje širio...uvukla sam još jedan dim...nije bilo ništa lakše...umjesto olakšanja osjetila sam samo gorak okus u ustima...okus krivnje...jer dopuštam da na taj način upravlja mojim životom...jer dopuštam da ljubav postane opsesija...jer se uništavam iz dana u dan...psihički...fizički...emotivno...
...ugasila sam cigaretu...pitala me je zašto...
...zato što se ne želim više uništavati...ne želim se lomiti...ne želim se na silu smijati...ne želim biti rob nečega...čak ni ljubavi...ne želim se zatvarati...ne želim bježati...sakrivati se...zato što ni cigareta ni alkohol ni prolazni zagrljaji nisu rješenje mojoj boli...zato što želim krenuti dalje...
...neću prekinuti sve veze...ostat ću prijateljica...bit ću blizu...ali odlučih prekinuti mučenje...prihvatiti činjenicu da postoje i drugi ljudi...činjenicu da si možda nismo suđeni...
...i koliko god mi to teško palo...želim i moram napraviti novi korak...ne želim se više vrtjeti u krug...neuzvraćena ljubav nije razlog da moj život stane...želim živjeti...i živjet ću...
...moje su se usne razvukle u osmjeh...ona me je zagrlila i rekla da joj je drago što sam to shvatila...nasmijale smo se...onako...od srca...u mom je oku zablistala zahvalnost...i hrabrost...odlučnost da krenem dalje...
...znam da neće ići odmah...da se ljubav ne zaboravlja preko noći...ali trudim se...koračati dalje...i ne osvrtati se...znam da će me sitnice podsjećati na njega...ali ona je tu...ona će razumjeti i znati me utješiti...pružiti mi ruku kad posrnem...ne dopustiti mi da padnem...i polako...vrijeme će svoje učiniti...
...danas se smijem...za sutra ću se sutra brinuti...i bit će dobro...korak po korak...
Želim zahvaliti svojim virtualnim prijateljima na podršci...ne možete ni zamisliti koliko ste mi pomogli...vaše mi riječi mnogo znače...daju snagu za nove korake...hvala vam...svima...
Voli vas, desertrose...
Post je objavljen 07.06.2006. u 23:39 sati.