'Nekog trebam ja
trebam nekoga
da prestane boljeti
Nekog trebam ja
trebam nekoga
tko će me voljeti
ja trebam nekoga…
Jer sam ja ko i svi
samo jedna duša malena
uboga
i ja trebam nekog
da me zagrli
utješi
jer bez ljubavi i moje srce vene
ja trebam nekoga
da bude kraj mene…'
…ležeći pokraj vode koja se ljeskala na podnevnom suncu, čula sam tu pjesmu…nekako opisuje nešto u meni…nije me posebno zaboljelo…zapravo…nisam ništa osjetila…ništa…osim praznine možda…
…postala sam svjesna kapljice znoja koja mi je klizila niz nogu…zraka sunca koje su milovale kožu i reflektirale se od ulja za sunčanje…kapi koje su me poprskale kad je neko dijete skočilo u vodu…razigranog smijeha pokraj mene…i sve mi se to tako dalekim učinilo…beskrajno dalekim...rečenice knjige koju sam čitala izgubile su smisao…poželjela sam samo nestati…šutjeti…biti sama…
…zatvorih oči..i bijah sama…potpuno sama…pored svih tih ljudi…
…imam potrebu šutjeti…razmišljati…znate one trenutke kad jednostavno nemate što reći…kad ste prazni…potpuno prazni…jedna velika rupa…bezdan…
…hodajući nogu pred nogu vrelim asfaltom pored polja zlatne pšenice poželjeh leći u nju…i zaspati…u njenom zlatu…samo zaspati…prespavati ovu prazninu…
…različci su se tako divno plavili među zlatnim klasovima…leptir je odmarao krila na jednom…možda je to bio baš onaj leptir kojeg sam nešto kasnije našla uspavanog…zauvijek…na zelenilu trave…prošaranom tratinčicama…
…i to mi se dalekim učini…miljama udaljenim…svjetlosnim godinama…i osjetih se poput stranca…potpunog stranca …usamljenog stranca…umornog…
…potreban mi je samo nečiji nijemi zagrljaj…da se sakrijem…da prođe ovo sivilo…da se moj svijet ponovno šarenim bojama oboji…ali svi su tako daleko…beskrajno daleko…
Post je objavljen 27.06.2006. u 20:31 sati.