Teutin post me je podsjetio na jedan esej koji sam jednom napisala... pa eto...nešto drugačije...
Uloga mladih u stvaranju Europe koja se mijenja
Biti građanin Europe koja se mijenja…to i nije tako lagan zadatak, a svi smo pozvani na njega. Živimo u vremenu u kojem su potrebne promjene - promjene razmišljanja, stavova i ponašanja kako bi naša djeca živjela u boljem svijetu. Lako je govoriti drugima što trebaju raditi kako bi se stanje poboljšalo, a teško je krenuti od sebe iako smo mi jedino što možemo promijeniti. Europa teži ka zdravijem životu, većem standardu, i općenitoj dobrobiti. Iako su namjere najbolje, ponekad se to čini na krivi način i na račun onih manje utjecajnih i slabijih koji moraju prihvatiti dane im uvjete kako bi bili prihvaćeni iako na to još nisu spremni. Nažalost, odluke moćnih ljudi, mi kao građani Europe, ne možemo mijenjati, ali možemo dati sve od sebe da pridonesemo općoj dobrobiti, kulturi i obrazovanju, kako bi ostavili pozitivan dojam na svoju okolinu i time dali primjer napretka.
U tome bi mi mladi itekako trebali sudjelovati. To ne mora biti nešto veliko i spektakularno. Svaki je korak važan bez obzira na njegovu veličinu, ta i more je sastavljeno od milijuna kapljica. Svaki papir bačen u, a ne kraj kante za otpatke, svaka nepopušena cigareta, svaki nerazbijeni izlog u nogometnoj euforiji, svaki razgovor umjesto tučnjave su važni za stvaranje boljeg društva. Stalno govorimo da bi trebali biti uključeni u događanja, da nas nitko ne pita za mišljenje i sl., a kad trebamo pokazati malo zrelosti u svakodnevnom životu i ne išarati klupu za koju su i naši roditelji odvojili novac onda nestaje sve naše mudrovanje i zalaganje. Jednostavno nemamo drugog posla(iako profesor daje sve od sebe da na nas prenese znanje), a klupe ionako nisu ničije. Osim toga čistačica je plaćena za čišćenje. I ne smeta nas što sjedimo u neredu i što je sve gotovo uništeno. Prigovaramo zbog lošeg školstva i uvjeta za rad, ali činjenica je da moderno i novo ne bi čuvali. Situacija se neće poboljšati sve dok ne naučimo poštovati tuđi trud i zajedničko vlasništvo. To se neće dogoditi preko noći, za to je potrebno mnogo truda, vremena i prvenstveno volje koje baš i nema.
Primijetila sam da se u mladima gasi želja za znanjem, a to je jedna od najvažnijih stvari koje su potrebne za napredak. Obrazovanje je točka od koje treba krenuti, ali koliko god se ljudi oko nas trudili da nam pruže što bolje uvjete za rad i obrazovanje, mi se ponašamo kao da to nije za našu dobrobit. Većina je mladih navikla sve dobivati na pladnju i živjeti bez obaveza, što vodi u krivom smjeru. Kako probuditi zainteresiranost? Moje je mišljenje da mladima treba dati da osjete kako njihovi roditelji dolaze do novca koji oni olako troše. Nekoliko dana rada ne bi nikoga ubilo, a vidjeli bi da to nije lako. Sljedeći bi korak bio dati im da svojim razredima (koji se redovito rugaju profesorima i ne slušaju ih) održe ozbiljno predavanje da bi osjetili kako izgleda kad se ti trudiš objasniti, a ljudi te ne doživljavaju. Zatim bi trebalo u školama, pod praznicima, organizirati tjedan čišćenja škole, što bi uključivalo pranje klupa, podova, prozora, WC-a, skidanje žvakaćih guma… s tim da profesori i čistači bar jednom bace papir kraj koša, zalijepe žvakaću gumu pod klupu i išaraju istu, nakon što su ih učenici počistili. Možda to ne zvuči najbolje, ali nakon što su iskušane sve metode, trebalo bi isprobati ovu. Tko zna, možda bi rodilo plodom. Nedostaje nam disciplina. To ne znači da se ne trebamo zabavljati, ali zabaviti se može i bez uništavanja imovine, prekomjerne konzumacije alkohola, konzumacije droge i fizičkih obračuna. Mladost može biti lijepa i zabavna i na dostojanstven način. Imamo toliko toga čemu se možemo radovati i u čemu možemo uživati! Trebamo pogledati oko sebe, izaći iz čahure u koju smo se zatvorili i vidjeti svijet pun mogućnosti i ljepote koja nam se pruža. Tek kad naučimo poštovati druge i sebe, može se razgovarati o našoj ulozi u stvaranju Europe, a ona može biti velika.
Trebamo shvatiti školu kao nešto što je isključivo za naše dobro. To nije kaznionica ili mučilište. Što veća bude naša glad za znanjem, što više budemo obrazovani, više ćemo pridonositi stvaranju bolje zajednice s manjim društvenim razlikama i prilikom za uspjeh svakoga tko želi uspjeti. I odrasli će nas početi ozbiljnije shvaćati kad pokažemo interes za postizanje ciljeva u svom životu. Kad se iskažemo u malim stvarima, moći ćemo raditi i velike. Dobit ćemo pozornost koju želimo, a tražimo na krivi način.
Osim gladi za znanjem trebamo pokazati i zrelost u donošenju odluka i ophođenju s ljudima. Moramo naučiti stvari rješavati mirno, razgovorom, a ne svađom ili fizičkim obračunima koji ne vode rješenju problema. Jedna od najvažnijih stvari koju trebamo naučiti jest da se za sreću i uspjeh moramo boriti, ali pošteno, svojim radom i upornošću, a ne lovljenjem u mutnom. Tako će naša sreća imati čvrste temelje i moći ćemo mirno spavati znajući da nam je savjest čista.
Kad poradimo na sebi, kad se mi promijenimo, svojim ćemo primjerom mijenjati i svoju okolinu, a time i svijet. I tek ćemo se tada moći s pravom nazvati građanima Europe koja se mijenja.
Post je objavljen 23.06.2006. u 20:28 sati.