Polako sviću novi dani...svjetliji...dani u kojima prihvaćam činjenicu da nije kraj svijeta...činjenicu da život ide dalje...činjenicu da je on otišao...dani u kojima mu želim svu sreću svijeta...iskreno...od srca...dani u kojima okrećem novu stranicu...u kojima rušim mostove...nema povratka...idem dalje...nema okretanja za prošlošću...gotovo je...
Prvi su koraci s tim mislima...tim odlukama...bili poput hoda male sirene po oštricama...srce se paralo...ali noževi su sve tuplji...suze su isplakane...nemam ih više...jednostavno ih nemam...oprala sam jastuk...isprala s njega suze...srce se kidalo...ali nisam si dopustila pasti...otupjela sam...ignorirala prisutnost boli...
Razgovarala sam s njim...i odlučila da ću biti tu za njega...kao prijateljica...još će mi to neko vrijeme biti teško...znam...ali proći će...jer ne vrijedi izgubiti prijateljstvo kakvo mi imamo...i iako ću biti tu...idem dalje...upoznavati nove ljude...putovati...gledati svijet...izgrađivati sebe...idem se smijati...iskreno...
...i svaki put kad posrnem...svaki put kad ponovno zaboli...pogledat ću onaj oblak koji bezbrižno plovi...pogledat ću pticu u letu...pomirisat ću ružu okupanu kapima rose...i napraviti još jedan korak...naprijed...ako ne bude dovoljno...pružit ću ruke...da me prijatelji uhvate...znam da hoće...oni iskreni...i napisat ću stih...i hodati dalje...
...znam da će vrijeme zacijeliti rane...učinilo je to već...znam da će ih i povremeno otvoriti...možda pustim još koju suzu...ali neću prestati hodati...jer shvatila sam...život je suviše kratak...suviše brzo proleti...i ne želim...u sutonu života...žaliti što mi je mladost u suzama prošla...kad sam se trebala smijati...bit će i za suze vremena...sada se želim radovati...
"Hodaj,
nebo strpljive voli.
Hodaj,
možda se sve u dobro pretvori..."
Sutra ću se probuditi s osmjehom...s leptirima u trbuhu...i krenuti u novi dan...u novu avanturu...i bit će dobro...jednom...sve se s razlogom događa...sve baš...
Post je objavljen 12.06.2006. u 23:55 sati.