srijeda, 30.05.2007.
Voda raznih stupnjeva ugrijanosti
(nastavak na prethodni post)
Što učiniti da budemo jedni drugima bolji?
Nemam pojma.
Ozbiljno i najozbiljnije, nemam pojma.
Ali mogu malo trkeljati o onome što ja radim.
Uglavnom će vam to biti topla voda, pa zato i metnuh prikladan naslov :-)
DAKLE TRKELJ: :-)
Visoko vrednujem koncept "osobne odgovornosti".
Koristim "Molim", "Hvala", "Izvoli" i "Oprosti".
Pozdravim i nasmiješim se ljudima što rade na šalterima, trafikama, voze autobuse i tramvaje, tajniče, primaju ili pružaju papire, liječe, dijele pravorijeke, pišu knjige. Trudim se da mi se više ne događa da kupim novine, a da ne znam je li mi kusur pružila muška ili ženska ruka, mlada ili stara, markantna ili neugledna.
Poštujem tuđe vrijeme i očekujem da se poštuje moje.
Poštujem tuđi rad i očekujem da se poštuje moj.
Uzgajam toleranciju na različito, ali ne zavaravam se mišlju da bi "to svatko trebao moći".
Pronalazim objašnjenja, ne opravdanja.
Trudim se razumjeti, a ne predmnijevati.
Kad mi netko kaže "...i nemoj to nikom reći" ono nikom mi znači nikom. Ni mami, ni zakonitom, ni prijateljici. Baš nikom.
Kada ipak iz razloga ovog ili onog TO nekome kažem (makar i sa najboljim namjerama, a zna se kud staza pločica od najboljih namjera vodi) ne zavaravam samu sebe da je to manja povreda privatnosti nego da su mi namjere bile drugačije.
Kada mislim da sam nekoga uvrijedila, kažem "Oprosti".
Kada me netko traži nešto što ne znam, kažem "Ne znam. Ako imaš volje i vremena, nauči me." ili pokušam na drugi način naučiti.
Kada me nešto ne zanima pokušam to taktično, ali jednoznačno dati do znanja.
Pomoć rado tražim i primam, ali je i nudim i pružam.
Informiram se i rado dijelim informacije.
Trudim se ne osuđivati, osobito ako ne mogu vidjeti cijelu sliku.
Kad poželim, u ljutnji, nekome dati "po zasluzi" odvojim par sekundi za razmišljanje hoću li nakon toga moći sebi pogledati u oči navečer u ogledalu kad budem prala zube prije spavanja. I to DANAS navečer, a ne za par dana ili godina kad se zaborave osjećaji koji su doveli do toga.
Kad pogriješim, priznam i pokušam popraviti.
Kad sam u pravu informaciju prenesem, ali ne tako da pilam tuđe živce.
Ne opterećujem se stvarima; kupujem, dobivam, dajem i poklanjam - ponekad ih usmjerim na pravo mjesto, ponekad ne.
Znam da je za popravak ponekad kasno, ali mislim da nije i za ispriku.
I na kraju, nevjerovatno ali istinito :-), rečenica "Jeb`o ti pas mater glupu, pa tebi glava stvarno služi samo da ti kiša ne pada u želudac!" rijetko prenosi poruku: "Oprostite, ali ne mogu se složiti s vašim mišljenjem."
I ježiga, sad ispada da sam samoj sebi napisala reklamu, znate onaj: "Niš` ne prodajem, samo se hvalim." :-) pa valja reći da koliko god izgledalo jednostavno i samo po sebi razumljivo, nisam odjednom postala takva. To je proces; malo tu dodaš, pa tamo oduzmeš, pa vidiš da ne valja i popraviš... i tako milijun puta. Ja ne mislim da bi svi trebali dijeliti moje mišljenje, niti da je to poželjno ili čak moguće.
Ali mislim da se svatko može potruditi u okviru svojih mogućnosti.
utorak, 29.05.2007.
Objava!
Jučer sam opet listala novine.
Gadan posao, to listanje novina. Potrošila sam mjesečnu zalihu žgaravice za hitne slučajeve i šestomjesečnu drhtanja brade očiju punih suza u posvemašnjem užasu. I, najgore od svega, na cijelo mi se tijelo, počevši od prstiju koji su listali novine pa sve do zakutaka skrivenih pogledu među pramenovima kose i iza ušiju, navukao film prljavosti i gađenja prema ljudskoj prirodi, film koji ću sada ispirati sa sebe danima, ako ne i tjednima.
Gadan posao, stvarno.
I o čemu ću sada pisati?
Pa, neću pisati o kacavidama, o očevima koji ubiše sinove radi 200 kuna za špeceraj, o dečkima koji nasmrt pretukoše četverogodišnjake svojih djevojaka koje su poslane u Irak. Homo homine lupus, po milijarditi put.
Iako o tome neću pisati, želim reći da je zabrinjavajuće. Želim reći da osjećam da mi se iza nekog zida, ugla ili oblice, prikrada naviknutost, prikrada procjena da je to uobičajeno i pomisao "Pa što je tu čudno" i "Već viđeno.". Želim vam samo reći, a njoj itekako poručiti: "E, neš, NE!"
"Već viđeno." je znak predaje i dok god živim neće proći preko mojih usana.
Užas će me uvijek užasnuti, a nepravda uvijek naljutiti i dok god mogu odbijati ću se navići na njih.
Držat` ću se budnom. I spremnom.
Misli globalno, djeluj lokalno!
A naša je kugla samo točkica u nebu punom zvijezda.
subota, 26.05.2007.
Napunimo bakterije!
I tako sam ja sjedila jučer dugo u noć, u ljetnu vruću noć, informirajući se i kontemplirajući nad smislom života. Lijepo smo se mi zabavili, nas dvoje, smisao i ja, on u obliku kamena što mi sa srca pade na nogu i zgnječi palac, a ja u obliku izrazito frustriranog završivača još jednog u nizu hitnih i nemogućih poslova.
I baš kad smo bili upleteni u vibrantnu ćakulu o opstojnosti bivstva i financijskim konstrukcijama žudnim hostile takeovera, zaskočila nas je uznemirujuća pomisao: "Nije sretan onaj koji puno ima nego onaj tko se dobro u svojoj koži zabavlja.".
Ushićujujuća poput osjećaja polivenosti kantom zmazane vode sa balkona drugog kata prilikom odlaska na važan sastanak, ta nas je pomisao brzo izdeprimirala, te mi zaključismo da se trebamo bolje zabaviti...
...i u to ime složismo jednu malu listu.
Mojih 5 najdražih filmskih scena seksualne ili na sex aludirajuće prirode, a u kojima nema eksplicitnog prikaza koitusa:
1. Oz - Christopher Meloni i Lee Tergesen, epizoda Out o` time.
2. Closer - Natalie Portman i Clive Owen u privatnom odjeljku striptiz kluba.
3. Flesh+Blood - Rutger Hauer i Jennifer Jason Leigh u kadi.
4. Life as a house - Jena Malone i Hayden Christensen pod tušem.
5. Captives - Tim Roth i Julia Ormond u zahodu birtije na stajalištu autobusa.
Sada smo, moj smisao i ja, puno zadovoljniji svojim životom.
Osjećamo se puno sretniji.
četvrtak, 24.05.2007.
A ja zaboravila da je danas taj dan: "Pa di ja živim?!" i "Fakat sam stara baba!" ;-)
Zgodan krkljanac u centru danas.
Na moj dan razbacivanja brašna, polijevanja prolaznika vodom i blage legalne intoksikacije ležala sam cijeli dan, pjevajući sve od Azre do Bill Withersa, u dubokoj travi u hladu ogromne topole zagrljena s likom u kojeg sam bila smrtno zaljubljena cijelu srednju školu.
K`o da je bilo prije sto godina.
K`o da je bilo jučer.
K`o da će se tek dogoditi.
Tak` mi je toplo oko srca. 
srijeda, 23.05.2007.
Lajos Kassak
Konj umire ptice uzlijeću
(ulomak)
u Beču smo tri dana spavali na ulici
onda smo konačno ižmikali sebe iz sebe
šta je to civilizacija
čovjek se namaže nekakvom patinom i stane se zgražavati od ušiju
šta je to rodbinska veza
čovjek nekakvom svilenom vrpcom produžuje svoju pupkovinu
šta je to vjerovanje u boga
čovjek se počne bojati da se ne treba bojati
mi smo drumove pribili za tabane i sunce je za nama pošlo u prazninu
preko zlatnih zasijanih polja
vjerujte slon nije ni malo veći od buhe
niti je crveno crvenije od bijelog
a ako smo mi ipak usprkos svemu krenuli dalje
to je komorni logos a ako postavimo vagu i tako ćemo mi
tanji izvući kraj
i onda su nam se oči otvorile
i postali smo duboki kao crni bunari u rudarskom reviru
Prepjevao Enver Čolaković
ponedjeljak, 21.05.2007.
Tri mala praščića i veliki strašni vuk
RAZGOVOR PRVI
Gleda se Dr. House. U odmičučem kadru u kojem se prvo vidi samo House koji se mrzovoljno javlja na telefon pojavljuje se i krevet, te žena u istom. Žena je Housova bivša djevojka, sad udana za drugog tipa koji ima porfiriju pa je izvan sebe. Opći zaključak je da je scena koju gledamo postkoitalni trenutak koji se duuugo čekao u tijeku radnje serije.
JA: E, to sam čekala..hihihi
Z: To je...nedopustivo!!! Kurvetina!
JA: ?! Može to bit` nedopustivo, a kurvetine su slobodne obrtnice, ali ovo nije neočekivano.
Z: Kaj hoćeš reć`? Zato kaj je očekivano da je to u redu?
JA: Uopće ne razumijem na što se odnosi tvoje pitanje. Pa gledao si zadnjih 10 nastavaka, "znali" smo da će tako završiti.
Z: Da, ali ovo sad gledaju raspuštene kućanice koje će odmah zaključiti da je to u redu.
JA: Koje TO? Spavati s osobom u koju si ionako nevjerovatno zaljubljen i imaš nerašćišćene odnose ili "prevariti" osobu s kojom si ugovorno povezan?
Z: Neću te uopće udostojiti odgovorom.
JA: Ne, stvarno, reci... u čemu je stvar? Nemoguće da se već nisi susreo s ovakvim dramskim zapletom, znači, želiš dokazati neki drugi point. Onda reci.
Z: Ti misliš da je to dopustivo jer je zamislivo.
JA: Nije stvar u dopustivosti. Kažem ti da ljudi to rade. To nije opravdanje nego objašnjenje. I NE, ne bi svatko tako odlučio. Očito!
Z: Ma to je nedopustivo. I to je ČINJENICA!
JA: S obzirom da si apstrahirao okolnosti "nedopustivo" je moralna prosudba koja ovisi o tvom sustavu vrijednosti, dakle, nije to činjenica nego tvoje mišljenje.
Z: Neću razgovarati s tobom.
RAZGOVOR DRUGI
Gleda se Cold Case. Scena prikazuje key-party. Muškarci u veliku posudu stavljaju ključeve koje žene naknadno izvlače i tako odabiru "partnera" za tu večer. Jedna od žena nije znala da ju muž vodi na takvu zabavu i ljutito mu govori da ona ide kući iz istih stopa.
JA: Nije svatko za svingera.
Z: I ja kažem.
JA: Očito.
Z: Neću razgovarati s tobom.
RAZGOVOR TREĆI
Gleda se Nip/Tuck. Dr Troy u krevetu sa ženskom. Ispostavlja se da je on spavao s njom jer zna da je ona novinarka koja radi ekspoze o njemu.
Z: Odvratno!!!
JA: Hahahahahahahaha!!!
Z: Sad je to tebi sigurno super.
JA: ?!
Z: Neću razgovarati s tobom.
SLIJEPO CRIJEVO
Radi moje oprezne prirode izuzetno svjesne da se i obećanja dana u najboljim namjerama počesto pokažu neizvedivima u uvjetima stvarnoga života, zaklinjem se rijetko do nikako, a obvezujem zavjetom ("I vow..." ), ako je ikako moguće, baš nikada. Kada, ipak, to učinim, kao i Engleskoj Burzi 19. stoljeća i meni je moto "My Word is my Bond!" i zato držim osobito uvredljivim korištenje ovakve ispitivačke taktike, što objašnjava moje očito "pravljenje ludom" na svaki pokušaj "suptilnog ispipavanja" statusa. Otvoren i jednoznačan odgovor zahtjeva otvoreno i jednoznačno pitanje.
četvrtak, 17.05.2007.
I'm sorry, I'm too busy to ignore you now.
Pogledala sam A Good Year.
Gledajući trailer u kinu (čini mi se, ispred Borata) sjećam se da me privukao obećanjem kadrova krasnih eksterijera i ozračjem nostalgije u kojoj se priča razmotava. Iako nipošto ne mogu reći da sam ljubitelj Russela Crowea, odlučila sam zanemariti činjenicu da je tumačenje glavne uloge povjereno njemu i pogledati film,...možda razmišljajući da će priča biti tako dobra da neću primjetiti njegovo uobičajeno autistično bauljanje.
Dakle, o filmu...
Film je adaptacija romana "A good year" Petera Mayle-a. Knjigu, nažalost, nisam pročitala, ali sudeći prema onome što se može naći na netu, radi se o razgaljujućoj priči jako zaposlena čovjeka, trideset i nešto godišnjaka, koji vraćajući se na mjesto gdje je proveo prekrasan i poučan komadić djetinjstva spoznaje da se izgubio u utrci za materijalnim i da ništa drugo ne zna osim biti seronja.
Taj koncept, pretpostavljajući da je moja ekstrapolacija točna, uvjerljivo je prenesen u scenarij i njegovu realizaciju. Moja velika zamjerka je u tome da gospodin Crowe nikako, ali nikako, ne može proći pod trideset i nešto godišnjaka. Gledajući film, a i dugo poslije, nisam se mogla oteti dojmu da bi bolji izbor bio izvrsni (a i izuzetno privlačan i markantan muškarac) Richard Coyle, koji se pojavljuje u filmu u ulozi njegovog velkog burzovnog konkurenta i koji u tih nekoliko trenutaka screen- timea (vremena na platnu) ozbiljno potiče žaljenje što ga ne vidimo više.
Priča filma, s druge strane, djeluje nabacano, nekonzistentno i izbrzano, jer iako gledatelj može "pohvatati" smisao, emocionalno se ne zbližava ni sa jednim od brojnih likova.
Od glumačke postave sve pohvale zaslužuju Albert Finney kao Maxov stric i Freddie Hihgmore kao dječak Max i usuđujem se reći da samo dijelovi filma u kojima njih pratimo (Maxovo prisjećanje djetinjstva) imaju nekakvu dramatursku dovršenost i "ozračje" filma ovako razvikane produkcije.
Da je ukupna scenografija i fotografija izvanredna suvišno je uopće govoriti, a sam film sadržava i nekoliko dobrih "fora" koje u ostalom mediokritetu djeluju naprosto izgubljeno. Jedna od takvih je i kad se Max u iznajmljenom Smartu vozi Provansom i prolazeći kraj grupe biciklista pokazuje im srednji prst kroz otvoreni krov vičući "Lance Armstrong!" našto ga biciklisti počaste sočnim, da `prostite, odjebom :-)
Ono posebno vrijedno pozornosti, po mom mišljenju, je odličan odabir glazbe i u slučaju da vas žuljaju neki novci u džepu mislim da bi kupnja albuma glazbe iz filma bila vrlo suvisao odabir.
I na kraju, za svaku pohvalu je i zapanjujuće uhu ugodan francuski gospodina Crowea.
utorak, 15.05.2007.
Jedna medvjeđa šapica
Dr. Ruth Westheimer: When you are sitting in front of a crackling fireplace...
Edgar: Crackling fireplace.
Dr. Ruth Westheimer: ...and you take that woman into your arms--
Edgar: But I don't *have* any arms.
Dr. Ruth Westheimer: Don't you have anything you can touch her with?
Edgar: I don't have *anything*!
Dr. Ruth Westheimer: Oh dear. Maybe you should go to a clinic.
Edgar: But I can't, Dr. Ruth. Moles keeps me locked up.
Dr. Ruth Westheimer: Locked up?! You should call the police right away!
Edgar: Right away. Yeah!
Hihi :-)
Tko se još sjeća ovoga?
nedjelja, 13.05.2007.
Proganjajuć tugogušeć žaomištoočiotvaramčast san
Gospođici Fuxi Felicity obećah detaljnu prepričavadbu jednog svoj specijalnog sna, a s obzirom da me opet zagnjavio i da da ne budem lažljiva šuša konačno ga prezentiram u svom njegovom sjaju:
Uključujem se na sredini... sve što se trebalo dogoditi do ovog trenutka ja u snu "znam" bez da se taj dio filma odsnovio do sad.
Akteri smo Mladi Gospodin i Ja.
Lik Mladog Gospodina igra jedan mladi, izrazito muževni gospodin, koji u snu uopće nema lice(?!), ali, u snu koji se uvijek ponovo vraća Ja ga "vidim" kao nekog iz čitave palete likova: od poznatih ili bliskih ljudi, do neupoznatih slavnih pa sve do potpuno nepoznatih ljudi.
Lik Ja igram ja.
Starobalna, rukotresna, leptiroutrbušna, autonomnoneurosustavno aktivirajuća, užasavajuće bolna zaljubljenost igra moju zaljubljenost u tog lika.
On tvrdi da me voli, ali s obzirom da čak ni u snovima ja ne čitam tuđe misli, vjerujem mu na riječ.
Bilo koja zamisliva, objektivna ili neobjektivna teškoća zbog koje mi ne možemo zajedno odjahati u sumrak igra grozomornu teškoću zbog koje mi ne možemo zajedno odjahati u sumrak. Teškoća se mijenja, ovisno o epizodi, ali uvijek je veeelika i grozomorna.
I tako,... nas dvoje diskutiramo o našoj groznoj nemogućnosti da razriješimo ovaj gordijski čvor. Kao i kod svakog gordijskog čvora koji drži do sebe očito rješenje pokaže se očitim.
Dakle, glatki rez, svatko svojim putem, pa kud koji mili moji.
U tom trenutku ja počinjem plakati i plačem tako žalosno i tako snažno da se probudim (!?) jer plačem toliko žalosno i toliko snažno. Cijelo mi se tijelo trese od jecaja, suze kaplju po posteljini...
Ovaj san mi ne donosi ama baš nikakav uvid u išta, osim s kojim emocionalnim detachmentom mogu ispričati san ovako pun osjećaja. Nikad se u njemu nije pojavio nitko prema kome takvo što osjećam u stvarnom životu, iako sam imala čast i privilegiju da se i s takvim događajima susretnem.
I mogu vam reć`..... u stvarnom životu gordijski se čvorovi pokažu puno manje gordijskim, a ponekad ispadne da nisu ni čvorovi :o)
četvrtak, 10.05.2007.
Besramna reklama!
Uselila sam se u Trenkovu kuhinju!
Više o tome čitajte ovdje!
srijeda, 09.05.2007.
Ima li zainteresiranih?
Bacite oko na tekst ovdje
ponedjeljak, 07.05.2007.
Jesu li bećari doista precijenjena sorta?
Da se razumijemo, čovjek treba biti kompletno lud da bi generalizirao po ovom pitanju, ali recimo da želim otvoriti diskusiju.
Kaže g. Anić da je:
bećar m [orij]
Izuzmemo li iz rasprave nebitnosti poput (npr. mog) spola i činjenice da svako ljudsko agregatno stanje u smislu bivanja dijelom društva, a za razliku od palamuđenja u socijalnom vakuumu, ima svojih prednosti i mana, stvar postaje nimalo jednostavno shvaćanje da čovjek treba biti svjestan ograničenja, prednosti i mana, kao i u svakom drugom načinu življenja.
I jasno, s tim ograničenjima na umu, učiniti najbolje što može.
A za mene to ustvari znači da pobećareni(e):
pri punoj svijesti i u stupnju potpune obaviještenosti daju pristanak na ulazak u dijadu
i znaju da će taj sat, dan, mjesec, godinu, mjesec, dan, sat imati ne 100 nego 110% mene i moju pažnju nepodijeljenu sa kreditom, psom, rodbinom i svojtom, ručkom, prljavom kupaonom i nepokrečenim stanom
i da ih neću voljeti kao što mislim da bi netko trebao mene nego onako kako treba voljeti njih
i da neće nikad od mene čuti "Preumorna sam." koji ustvari znači "Preumorna sam za tebe."
i da doslovno neće biti straha pri izgovaranju "Ja bi to ovako..." i "Hajdmo danas probati ono..."
i da će se jutrom buditi prvi na mojoj listi prioriteta, i da će na istom mjestu tonuti u san
i da će iz mog života izlaziti s istim veseljem i ležernošću s kojima su i ušli
i da će oni odrediti stupanj diskrecije koji će uživati
i da nitko od nas nikada neće morati prijeći cestu kad vidi da nailazi ovaj drugi, a u svrhu nesusretanja
i da spoznaja o "best before" datumu (o.k., o.k.,...roku trajanja :-) za svjesne i obavještene nije nužno žilorezna, iako se definitivno ne može reći da je baš za sve ljude, sva vremena i sve načine prezentacije.
Dakle, kolega, hvala na inspiraciji ;-)
subota, 05.05.2007.
Kremirani šarani, grčki junaci i beživotne sise!
Dakle, što se mene tiče, Bestselerova promocija buduće zbirke priča 65 autora koji pobjediše na natječaju,a koja se izdogađala 3.5.2007. u 21 sat u SC-u, bila je potpuni uspjeh, a i vrlo poučno iskustvo.
Tako sam na primjer, saznala...
kako izgleda domaći PR vođen idejom obrnute psihologije...
kako izgleda novi način računanja vremena oko božića...
i kako je lijepo poznavati i nalaziti se u veeeelikoj grupi izrazito spontanih ljudi.
Definitivno sam nagovorena na kupnju ove knjige i čak mislim da bi ta mogla biti jedna od onih koje bi bilo isplativije odmah kupiti bar dva komada jer poludim kad mi se knjiga nakon stoosamdesetšestog čitanja raskupusa.
Nuspojava boravka u tom prostoru s kojom do danas nisam bila načisto, je li to ugodno ili neugodno iskustvo, bila je i činjenica da je moj mozak usnimio jednu skladbu benda Radost! (obratiti pažnju na zadnji dio naslova) koji su nas zabavljali na promociji te ju bjesomučno uzastopno reproducirao u glavi sve dok je nisam downloadala i preslušala pedesetak puta što je rezultiralo konačnim zaključkom da mi se ipak dopala.
A bilo je i zanimljivih... hmmm ...pojava za ispašu okadi. Toliko mi nije bilo žao što više nisam bećar otkad su me u snu posjetili Simon Baker i Ben McKenzie sa izrazito interesantnom idejom, a ja sam im morala objasniti da sam oženjena. Da u tom snu nije bila i kašeta hladnog Fostersa ne znam bi li se uopće imala snage probuditi :-)
četvrtak, 03.05.2007.
Intermezzo
Rekao bih ti
Droljo!
I oprao bih ti lice svojom pljuvačkom.
Rekao bih ti
Nije fer
I histerično plačući počeo bih te čupati kao curica.
Svi sve znamo. Neugođena violina vuče paučinu i štakorski izmet sakupljene u uglovima pitanja koje nitko ovdje ne postavlja.
Drugo ime tuđine…vlastita unutrašnjost.
Pljesak i konfete
Kao poslije uspješnog vica, kao poslije odgovorenog pitanja u jeftinom kvizu na tuđu licencu.
Odlučujem se na sve ili ništa, ulažem, blefiram i
Dobivam.
Opet.
Oh, kad bih samo jednom mogao izgubiti.
Uvjeren sam da bih time nešto važno…
utorak, 01.05.2007.
Teče i teče, teče jedan slap
Probudila sam se u modusu za računanje drugačije poznatom i kao "hvalite me usta moja kad nitko drugi neće".
A i došla sam se malo izgrintat ovdje :-)
Evo počinjem:
pažljivim tipkanjem digitrona te zapisivanjem međusuma na silne papiriće konačno se pokazala suma sumarum zadnjih 10 dana odnosno 100 radnih sati na mom poslu gdje, svi već znate, radim kao Menađer za Alokaciju Resursa*. Istovarivanjem, prenošenjem i utovarom izmanipulirala sam 6600 kg robe i sudjelovala raspakiravanjem i ponovnim pakiranjem u 35 000 otisaka na situ.
S obzirom na najhitniju hitnost kojom je posao trebalo obaviti prekovremeni su sati (očito) bili hipernužni i tako je posao jučer nakon 14-satne smjene konačno završen. Zadovoljna i umorna potom sam se otputila pokupiti djetešce od bakice gdje se igralo te smo se uputile kući gdje sam pronašla slušalicu telefona od soma kuna(?!) u lokvi pekmeza na stolu za koji je potomkica premala da ga usere i ustanovila da je tijekom moje 14-satne smjene netko tamo zacijelo bacio bombu-stvarorazbacušu.
Iako mi je bio krajnje pun _____ ponosim se sobom što nisam dreknula pred trogodišnjakinjom kletve koje bi se čule do samog Boga, već sam za još tri sata pospremila kuću, oprala suđe i djetešce, poigrala se s njom i uspavala je, a tada još sat vremena iskoristila za informiranje i onda pala u nesvjest na cijelih 6 sati.
Eh, sad mi je lakše.
Sretan vam Praznik Rada!
*pješadinac između ostalog zadužen i za skladište zato kaj je nadobudno blenuo da bi on to bolje organizirao
