utorak, 01.05.2007.
Teče i teče, teče jedan slap
Probudila sam se u modusu za računanje drugačije poznatom i kao "hvalite me usta moja kad nitko drugi neće".
A i došla sam se malo izgrintat ovdje :-)
Evo počinjem:
pažljivim tipkanjem digitrona te zapisivanjem međusuma na silne papiriće konačno se pokazala suma sumarum zadnjih 10 dana odnosno 100 radnih sati na mom poslu gdje, svi već znate, radim kao Menađer za Alokaciju Resursa*. Istovarivanjem, prenošenjem i utovarom izmanipulirala sam 6600 kg robe i sudjelovala raspakiravanjem i ponovnim pakiranjem u 35 000 otisaka na situ.
S obzirom na najhitniju hitnost kojom je posao trebalo obaviti prekovremeni su sati (očito) bili hipernužni i tako je posao jučer nakon 14-satne smjene konačno završen. Zadovoljna i umorna potom sam se otputila pokupiti djetešce od bakice gdje se igralo te smo se uputile kući gdje sam pronašla slušalicu telefona od soma kuna(?!) u lokvi pekmeza na stolu za koji je potomkica premala da ga usere i ustanovila da je tijekom moje 14-satne smjene netko tamo zacijelo bacio bombu-stvarorazbacušu.
Iako mi je bio krajnje pun _____ ponosim se sobom što nisam dreknula pred trogodišnjakinjom kletve koje bi se čule do samog Boga, već sam za još tri sata pospremila kuću, oprala suđe i djetešce, poigrala se s njom i uspavala je, a tada još sat vremena iskoristila za informiranje i onda pala u nesvjest na cijelih 6 sati.
Eh, sad mi je lakše.
Sretan vam Praznik Rada!
*pješadinac između ostalog zadužen i za skladište zato kaj je nadobudno blenuo da bi on to bolje organizirao
