subota, 30.06.2007.
četvrtak, 28.06.2007.
Red moon
Ležimo u visećoj mreži između dva drveta. Vršcima prstiju češkam joj podlakticu, a njena glava počiva na mojim golim grudima.
Noćni vjetrić odnosi miris pripeke.
- Naš vrt. - govori.
- Naš vrt. - ponavljam i duboko, duboko, do zadnje alveole, punim pluća mošusnim mirisom njene kose.
- Moram kući. - šapće.
- Znam.
Krvav mjesec visi sa horizonta.
utorak, 26.06.2007.
"Crouching Tiger, Paint Your Wagon"
Eto, vikendus ogromnikus je završio. Nadam se da ste se svi nečim zabavili, odmorili i podružili po željama i da ste spremni za nastavak priprema za godišnji.
Kad uhvatite trenutak bacite oko na ove stranice, koje sadržavaju pomalo svega, a najviše hihotanja. Eto jedan primjer:
Microwaves and Popcorn
What came first, the microwave oven or microwave popcorn? Microwave popcorn.
Percy Spencer was standing next to a magnetron tube in 1945 when he noticed that the candy bar in his pocket was melting. Curious, he placed popcorn in front of the tube and watched it pop. Next, he tried an egg that exploded when the inside of the egg cooked faster than the shell. This led to the invention of the microwave oven.
Tu i još sličnih crtica možete naći ovdje
Oglasna ploča
Vremenska crta izuma - obratiti pažnju na zadnji unos.
petak, 22.06.2007.
Dančić k`o bombončić
Danas sam se tako finih stvari najela, nakupala, nasmijala, podružila i posunčala koliko se nisam na svim godišnjim odmorima u zadnjih pet godina. A za sve to još se i nisam morala maknuti sa svoje terase.
Kako stvari izgledaju, još ću si moći i u miru pogejmati večeras.
Jedan savršeno savršen dan.
Pa rekoh, da podijelim sreću i poželim jedan (bar jedan:) takav dan i vama.
zvučna kulisa:
srijeda, 20.06.2007.
Flying Mojito?
Imala sam genijalnu ideju za današnji post, ali ona će morati pričekati neke druge dane.
Nego,...
Jel` mi netko možda zna reći kakve su to neobične stvari jučer bile vidljive na nebu iznad Zagreba?
Jesu li to bili leteći tanjuri, meteorološki baloni, meteori, fatamorgane, halucinacije ili sam očigledno i potpuno poludjela te moram hitno na odmor negdje gdje je mirno, sunčano, oboružano komadićem mora i blagoalkoholnim koktelićima s kišobranima?
Dakle, one dvije velike leteće svijetleće i iznimno brze te nečujne točke na nebu u preletu SZ-JI oko 22:40 sati sinoć?
ponedjeljak, 18.06.2007.
Danijel Reškovac, ti si moj idol!
Tko je Danijel Reškovac, pitate se?
To je mladi gospon koji piše kolumnu "Matrix iliti glavu u pijesak" u mom voljenom GamePlayu (još neke biografijske informacije dostupne, npr. ovdje).
Dakle, iako patim od nedostatka vremena baš kao i svi ostali ljudi koji u svom danu žele nešto obaviti, tu i tamo uspjevam odvojiti vremena za moju veeeeliku ljubaf - igranje rpg-a na pc-u. Ne pratim baš nove naslove jako ažurno, ali se opuštam uz provjerene masakre i zagonetke, udarajući brigu na veselje po čak i sat vremena (!) u komadu u rani noćni sat nakon stavljanja djetešca na spavanje, a prije padanja u nesvijest u pripremi sutrašnjih novih radnih pobjeda.
I tako, rupe u praksi popunjavam teorijom, pa mi je GamePlay s vremenom postao nasušna potreba kojom bar prividno smanjujem jaz između želja i mogućnosti, a u GamePlayu - vidi vraga! - ima i stvari zanimljivijih od pukih novosti i recenzija. Otkad uzeh pretplatu (da, pretplatu!!!) otkrilo se da ponajviše uživam u bistrim i intelektualno stimulirajućim tekstovima gospodina Reškovca, upakiranim u humoristično-ironičan ton i dobroćudnu naivnost. Najčešće mi se dogodi da nakon užurbanog otpakiravanja friške novine, odmah otvaram njegovu kolumnu, a o nekim idejama kojih se dotakao razmišljam i mjesecima nakon čitanja.
Konačno, da zaključim, u zadnjem je broju napisao tako dobar osvrt na softversko piratstvo da sam zaključila da je dosta toga da ga obožavam u potaji i samoći, pa ću tu idiosinkraziju konačno guknuti naglas:
Danijel Reškovac, ti si moj idol!
A vi ostali, samo da znate, za GamePlay isplati se dati 18 kuna, baš i kad bi se u njemu nalazila samo Reškovčeva kolumna.
petak, 15.06.2007.
Carassius Auratus
Na poslu, najdraži mi je ovaj petak popodne, kad svi zbrišu kući makar minuticu ranije, a ja ostanem sjediti u hladu, pod šumom klime, gledajući ljupko pomicanje zavjesa na udaljenom prozoru i uživajući u minutama mira i tišine koje prekida jedino daleka huka prolazećeg prometa i nježno zujanje ventilatora kompa.
A onda i ja krenem, polako i oklijevajući, ubacim se u struju vikendaša, ali polako, od izloga do izloga do tramvaja i natrag kući, opet na posao.
Pa do sljedećih slatkih minuta, tamo daleko, u usporavanju sljedećeg petkovnog lelujanja zavjesa.
srijeda, 13.06.2007.
She was a beautiful thing, Havana. We should have known that she was... a heartbreaker.
Dakle, sad kad smo izašli iz mog budoara, par riječi o filmu The Lost City za kolegu Miloua.
Dobar ili loš?
Dobar, bar 7 od 10.
Negativno:
predug (2 i po sata?!)
na trenutke nerazumljiv
neke scene bespotrebno "potkresane", a na drugim mjestima rastegnut u dosadno
Pozitivno, tijekom gledanja:
Izrazito privlačna i osvježavajuća fotografija i kadriranje, film više izgleda kao turistički obilazak nekih od najljepših mjesta na planetu nego kao stoput prepeglani holivudski uradci. Solidna glumačka ekipa (Garcia, Carbonell, Muriciano, Murrey, Milian) i izvrstan kratak nastup velikog Dustina Hoffmana kao Myera Lanskog (! :-)) Glazba izuzetna, kao i plesna koreografija i kostimi.
Pozitivno, nakon gledanja i malo informiranja:
Soulchild, dijete duše Andyja Garcije, njegov filmski redateljski debi. Film je velikim dijelom (auto)biografski i ne oslonjen, nego uronjen u emocije proživljavanja egzila s Kube pred Fidelističkim režimom. Snimljen u Dominikanskoj republici za 35 dana (!!), sa 16 godina čekanja, i ustvari začuđujuće kratak jer je prvi draft scenarija gospodina Garcije srezan sa 306 na 120 stranica (imdb).
Preporuka:
Za one koji vole rad Andyja Garcije, uživaju u melankoliji i latino ritmovima, nikad ne zaboravljaju nepravdu, a žive najvećma od nade i connoisseure emocija.
utorak, 12.06.2007.
Ne mislite naaa (žutog krokodila)
Khm, khm... Izađimo načas iz moje SPAVAĆE SOBE, moram vam nešto reći.
Ovaj... ne, ne tu! To mi je radna, pa ono... znate... često sam tu pa se dogodi, tu i tamo....
Eto, kuhinja.
Kuhinja?! Ovaj, znate, ovi ormarići su baš taman visoki...
Nego, hajdmo radije van na... terasu. Vups. A ono, vrh zgrade... nitko ništa ne vidi, gdje je u tome zlo?
...
Može haustor?
...
Khm... haustor?... Baš sam se sjetila jednom... Ma NIJE VAŽNO! Izaći ćemo nakratko.
...
Stepenice ili lift? Ma isto mi je, ali stepenica je ipak 12 katova, a svaki kat svoja priča,... lakše ću izdržat` par sekundi u liftu (iako jedva).
...
I, eto nas vani! Dakle;... joj! Naš parkić? Hmmmm.... Nije uvijek bilo tako malo grmlja kao sada. Pomaknut ćemo se...
...
Ne, ne, NE U TU ULICU!
Ni tu.
A tu sam, ovaj ...
Možda drugi kvart? Koliko ih ono danas već ima?
...
Ah, to su svi?!
Paaa... možemo izaći iz grada.
Ali znate, moramo ići BRODOM.
nedjelja, 10.06.2007.
Dar
Unutrašnjošću gornje usne uživala sam u ritmičkim valovima i laganim dodirima vrškom jezika gurala ih preko one tanke granice savršenstva u neusporedivo. Osjećala sam kako mi se njen skočni zglob zabija među lopatice, a težina mekih polulopti njene medne zdjele smanjuje u mojim dlanovima dok se predući izvijala bliže mojim usnama.
Gumica plahte nije izdržala potezanje i plahta je poskočila otkrivajući goli madrac uz glasan "Ping!". Nakratko je sobom zavladala tišina upotpunjena samo zvukom mog posljednjeg vlažnog poljupca njenom međunožju.
Opustila se, prstima odsutno prolazeći kroz moju kosu.
- 40 ili 42?
Prevrnula sam se na bok i smjestila glavu na njeno bedro.
- 42 gornji, 40 donji.
- Visina dolje?
- Vrh zdjeličnog obruča naprijed.
- Hmmm... Plitko.
- Plitko. Za maksimum sunca - nasmijala sam se i zubima uhvatila nabor kože.
Zahihotala se i promigoljila; - Škaklja!
- Zmmam. Ornamental ili decorative?
- Ornamental.
- To sam i ja mislila. Zvuči...
- ...bolje. Više teksturasto. Opipljivo.
- Baš to.
Podigla sam se na dlanove i koljena i dodirujući nosom njen pregib bedra, pupak pa udolinu između grudi dotapkala do njenog uzglavlja.
- Zahvaljujem - rekla sam spuštajući se preko nje.
Rukom pipajući iza jastuka izvukla je moje izgubljene naočale, nasadila mi ih natrag na lice oprezno obilazeći uši i dlanom mi podižući bradu izdigla se u poljubac.
- Najljepše. - zahihotala je.
- Sad ću lakše previše raditi. - rekoh.
- I ja mislim.
petak, 08.06.2007.
Lisp
Došuljala se iz mraka gracioznim korakom mačke. Svjetlo ekrana reflektiralo joj se u očima.
- Misliš?
Ne dižući pogled, polukružnim pokretom potkoljenicom naglo sam je pokosila u svoje naručje i obgrlila je oko ramena, liznuvši je preko ključne kosti do uha, desnom rukom prelazeći uz napeti trbuh sve do ukrućenih bradavica.
- Znaš da da. - nasmijala sam se uglom usana.
Skinula mi je naočale i stavila ih sebi u kosu.
- Previše radiš. - rekla je grickajući mi rame.
- Za tebe ću napraviti pauzu.
- Dwgwu pzzu.
- Što smo ono rekli o pričanju s punim ustima?
četvrtak, 07.06.2007.
Hitno!
Jel` netko zna gdje se može nabaviti nekakva pisalica s mini-lampicom za pisanje u mraku?
utorak, 05.06.2007.
Thanks God, A dog pile of piss poor physique on top of a small cock and hereditary alcoholism, I appreciate it!... I'm babbling. I do that drunk.
Eto i ja konačno pogledah Smokin` Aces.
Nemojte me pitati kako li su ga naši distributeri preveli, nisam baš sigurna niti da li već jesu.
Uglavnom, jako sam zadovoljna jer filmić je sjajan! Da se razumijemo, ne bih baš rekla da će se o njemu jednoga dana pričati kao o "kultnom", neće "postaviti prekretnicu filmskoj industriji" u svijetu, a bome ne bih rekla ni da će vas osvojiti silnom originalnošću ili intelektualnom intrigantnošću.
Ali će vas ZABAVITI!
Ma sjećate se; "zabava" to je ono " red smijanja, red plakanja, red buljenja u ekran u nevjerici i ne-treptanja". Ta Zabava. Sa velikim Z, a u ovom slučaju i velikim ABAVA poslije tog Z.
Tu vam je i krasna službena stranica filma koju svakako posjetite i pogledajte, te se poigrajte (ali samo ako imate adsl i bržu vezu jer je ajmemeni "teška"). Obavezno pogledajte galeriju (fotka 15/20 je moj favorit) i režiserov video blog (npr. Happy birthday isječak).
Neću ovaj put puno palamuditi o filmu da vam ne pokvarim ZABAVU, ali reći ću par sitnica:
Scenarist/redatelj Joe Carnahan napravio je "pravi posao". Svatko tko može napisati uvjerljive dijaloge za cijelu plejadu likova od političara, mafijaša i FBI direktora do prostitutki i nazi-supremacista je genijalac po mom mišljenju. Isto vrijedi i za one koji naprave prekrasno gledljiv i zabavan akcijski film koristeći rečenicu "Ja bih da to napravimo ne oslanjajući se previše na CG."
Za moj ukus, na početku (po montaži) je možda malko previše sličan Guy Ritchiju, ali širina priče i bogatstvo izražajnosti čak i najmanjih likova brzo će pobiti taj dojam tijekom gledanja.
Nevjerojatna ekipa glumaca (Ray Liotta, Andy Garcia, Ben Affleck, Jason Bateman, Jeremy Piven, Matthew Fox, Tommy Flannagan, Common, Alicia Keys, Ryan Reynolds, Peter Berg,...) konačno je u jednom filmu iskorištena na pravi način - da glume - a ne da služe samo reklami omanjeg kvazinezavisnog filmića.
Uparivanje glazbenog "scora" i ostale glazbe sa scenama je impresivno, čak i iznenađujuće.
Pohvale idu i pirotehničarima i ostalim tehničarima, za tako zahtjevan, a dobro odrađen posao.
ponedjeljak, 04.06.2007.
Actually,...
Video je malo crap, ali nisam uspjela nać` pjesmu na radio blogu, pa ježiga. Ali, i tako su lyricsi bitni.
Soundgarden - Jesus Christ Pose
And you stare at me
In your jesus christ pose
Arms held out
Like you`ve been carrying a load
And you swear to me
You don`t want to be my slave
But you`re staring at me
Like I need to be saved
In your jesus christ pose
Arms held out
In your jesus christ pose
Thorns and shroud
Like it`s the coming of the lord
And I swear to you
That I would never feed you pain
But you`re staring at me
Like I`m driving the nails
In your jesus christ pose
And you stare at me
In your jesus christ pose
Arms held out like it`s
The coming of the lord
And would it pay you more to walk on water
Than to wear a crown of thorns
It wouldn`t pain me more to bury you rich
Than to bury you poor
In your jesus christ pose
petak, 01.06.2007.
"What is the use of a house if you haven't got a tolerable planet to put it on?"*
I tak, Šveđani nebuju poslali svoju predstavnicu na izbor za miss svijeta.
Tragično!
Priljepite mi jedan pošteni stereotip za uho, ali tome se od njih nisam nadala. Pretpostavljam da nikome ne treba posebno objašnjenje zašto :-)
A sad ozbiljno:
Cijela ta priča sa ponižavajućim efektom uživanja u gledanju/pokazivanju ljudskih tijela, to je jedna velika i nerasmrsiva zagonetka za mene.
Recimo, u svrhu postavljanja okvirnih parametara za razumijevanje ove štorije, da seks, kako reproduktivan tako i rekreacijski, ima svoj set društvenih naputaka koji reguliraju ophođenje. U to sada neću posebno dirati, ali naglasiti ću da čvrsto vjerujem da nikoga ne treba tjerati na izvođenje istog (u smislu prisilne prostitucije i odabira zakonski i zdravorazumski dozvoljenih partnera) niti tjerati na apstiniranje od istog (osim u smislu ljudi koji su odabrali takvu profesiju, jer brat bratu - ne može se reći: "Čuj, ja bi bila tajnica, ali ne bi se javljala na telefon).
I sad, što nam je ostalo: gledanje i uživanje u pogledu, bez diranja, a svakom je dozvoljeno ponuditi, kao i onom drugom prihvatiti ili odbiti.
Ograničimo priču na gledanje (odnosno pokazivanje, jasno).
Ljudski je organizam jedan od najljepših i najpametnijih uređaja na našoj planeti. Od dana primordijalne juhe do danas, od sinteze preiskonskih bjelančevina pa sve do Photoshopa CS3, evolucijski principi ponude i potražnje, potreba i htijenja, oblikovali su ljude u predivne, ničim do samim sobom usporedive precision devices.
Tko se je ikada malo zagledao u morfologiju i funkciju čovjeka, zna da iz perspektive čovjeka postoji izuzetno malo toliko učinkovitih i privlačnih naprava.
Od mejoze, mitoze i genetske rekombinacije u proizvodnji nove, jedinstvene jedinke, sve do hipotalamičko - hipofizne osovine, od praktičnosti rasporeda osjetnih organa do veličanstvene učinkovitosti fagocitoze, od regulacije homeostaze sve do iznad svake mjere pametnih metaboličkih procesa koji prate gladovanje, ljudsko je tijelo zapanjujuća i fascinantna naprava, a još nismo ni dotakli svijest, namjeru, feromone i sve njihove mogućnosti.
Na kraju krajeva, ljepota je nužna radi privlačnosti, a privlačnost radi opstanka vrste - kako itko može doći na tako suludu zamisao kao što je ne-gledanje... pa dođe na isto kao kad bismo ukinuli evoluciju.
Pritom kad kažem "ljepota" ne mislim na neki nedostižan ideal niti marketinšku prezentaciju. Pri tome mislim na jedinku koja ima ispravno raspoređene sve potrebne dijelove i odaje dojam zdravlja i prikladnosti za donaciju onih drugih 23 kromosoma. To što je nečiji raspored oku ugodniji od nečijeg drugog nije ništa neobičnije od toga što svatko od nas ima svoje mjesto na gaussovoj krivulji distribucije inteligencije.
Ono što meni jest malo neobično je činjenica da se za "popravljanje" inteligencije može puno manje učiniti nego za popravljanje izgleda, a ljudi opet pribjegavaju svakojakim aktivnostima prije nego suvislim. Ali to je tema za neki drugi post.
Jedna preporuka za one koji nađu vremena koje ne znaju kako potrošiti preko vikenda.
(*Henry David Thoreau)
