Na poslu, najdraži mi je ovaj petak popodne, kad svi zbrišu kući makar minuticu ranije, a ja ostanem sjediti u hladu, pod šumom klime, gledajući ljupko pomicanje zavjesa na udaljenom prozoru i uživajući u minutama mira i tišine koje prekida jedino daleka huka prolazećeg prometa i nježno zujanje ventilatora kompa.
A onda i ja krenem, polako i oklijevajući, ubacim se u struju vikendaša, ali polako, od izloga do izloga do tramvaja i natrag kući, opet na posao.
Pa do sljedećih slatkih minuta, tamo daleko, u usporavanju sljedećeg petkovnog lelujanja zavjesa.
Post je objavljen 15.06.2007. u 15:29 sati.