Jučer sam opet listala novine.
Gadan posao, to listanje novina. Potrošila sam mjesečnu zalihu žgaravice za hitne slučajeve i šestomjesečnu drhtanja brade očiju punih suza u posvemašnjem užasu. I, najgore od svega, na cijelo mi se tijelo, počevši od prstiju koji su listali novine pa sve do zakutaka skrivenih pogledu među pramenovima kose i iza ušiju, navukao film prljavosti i gađenja prema ljudskoj prirodi, film koji ću sada ispirati sa sebe danima, ako ne i tjednima.
Gadan posao, stvarno.
I o čemu ću sada pisati?
Pa, neću pisati o kacavidama, o očevima koji ubiše sinove radi 200 kuna za špeceraj, o dečkima koji nasmrt pretukoše četverogodišnjake svojih djevojaka koje su poslane u Irak. Homo homine lupus, po milijarditi put.
Iako o tome neću pisati, želim reći da je zabrinjavajuće. Želim reći da osjećam da mi se iza nekog zida, ugla ili oblice, prikrada naviknutost, prikrada procjena da je to uobičajeno i pomisao "Pa što je tu čudno" i "Već viđeno.". Želim vam samo reći, a njoj itekako poručiti: "E, neš, NE!"
"Već viđeno." je znak predaje i dok god živim neće proći preko mojih usana.
Užas će me uvijek užasnuti, a nepravda uvijek naljutiti i dok god mogu odbijati ću se navići na njih.
Držat` ću se budnom. I spremnom.
Misli globalno, djeluj lokalno!
A naša je kugla samo točkica u nebu punom zvijezda.
Post je objavljen 29.05.2007. u 10:21 sati.