četvrtak, 17.05.2007.
I'm sorry, I'm too busy to ignore you now.
Pogledala sam A Good Year.
Gledajući trailer u kinu (čini mi se, ispred Borata) sjećam se da me privukao obećanjem kadrova krasnih eksterijera i ozračjem nostalgije u kojoj se priča razmotava. Iako nipošto ne mogu reći da sam ljubitelj Russela Crowea, odlučila sam zanemariti činjenicu da je tumačenje glavne uloge povjereno njemu i pogledati film,...možda razmišljajući da će priča biti tako dobra da neću primjetiti njegovo uobičajeno autistično bauljanje.
Dakle, o filmu...
Film je adaptacija romana "A good year" Petera Mayle-a. Knjigu, nažalost, nisam pročitala, ali sudeći prema onome što se može naći na netu, radi se o razgaljujućoj priči jako zaposlena čovjeka, trideset i nešto godišnjaka, koji vraćajući se na mjesto gdje je proveo prekrasan i poučan komadić djetinjstva spoznaje da se izgubio u utrci za materijalnim i da ništa drugo ne zna osim biti seronja.
Taj koncept, pretpostavljajući da je moja ekstrapolacija točna, uvjerljivo je prenesen u scenarij i njegovu realizaciju. Moja velika zamjerka je u tome da gospodin Crowe nikako, ali nikako, ne može proći pod trideset i nešto godišnjaka. Gledajući film, a i dugo poslije, nisam se mogla oteti dojmu da bi bolji izbor bio izvrsni (a i izuzetno privlačan i markantan muškarac) Richard Coyle, koji se pojavljuje u filmu u ulozi njegovog velkog burzovnog konkurenta i koji u tih nekoliko trenutaka screen- timea (vremena na platnu) ozbiljno potiče žaljenje što ga ne vidimo više.
Priča filma, s druge strane, djeluje nabacano, nekonzistentno i izbrzano, jer iako gledatelj može "pohvatati" smisao, emocionalno se ne zbližava ni sa jednim od brojnih likova.
Od glumačke postave sve pohvale zaslužuju Albert Finney kao Maxov stric i Freddie Hihgmore kao dječak Max i usuđujem se reći da samo dijelovi filma u kojima njih pratimo (Maxovo prisjećanje djetinjstva) imaju nekakvu dramatursku dovršenost i "ozračje" filma ovako razvikane produkcije.
Da je ukupna scenografija i fotografija izvanredna suvišno je uopće govoriti, a sam film sadržava i nekoliko dobrih "fora" koje u ostalom mediokritetu djeluju naprosto izgubljeno. Jedna od takvih je i kad se Max u iznajmljenom Smartu vozi Provansom i prolazeći kraj grupe biciklista pokazuje im srednji prst kroz otvoreni krov vičući "Lance Armstrong!" našto ga biciklisti počaste sočnim, da `prostite, odjebom :-)
Ono posebno vrijedno pozornosti, po mom mišljenju, je odličan odabir glazbe i u slučaju da vas žuljaju neki novci u džepu mislim da bi kupnja albuma glazbe iz filma bila vrlo suvisao odabir.
I na kraju, za svaku pohvalu je i zapanjujuće uhu ugodan francuski gospodina Crowea.
