Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.
A. Ž. K.
Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.
Kako nazvati bolest koja nema dijagnozu, koja zapravo i nije bolest, ali uništava organ važan, posebno ženskom svijetu, glasnice. Svi oni koji su ili još uvijek pjevaju u nekom zboru znaju koliko je veliko veselje zbornog pjevanja. Više od trideset godina sam pjevala. Nije da se hvalim, imam savršen sluh i svaku notu mogu točno ponoviti, zapravo mogla sam do prije godine, dvije. Tada sam prvi put osjetila da mi kako sam mislila zašteka, zaškripi. Ja ne pušim pa nije bilo opravdanja, jer hoće taj problem kod pušača. Kako se škripanje sve više javljalo, a posebno krajem prošle i početkom ove godine, vrag je odnio šalu pa je trebalo krenuti „bijelim kutama“ istražiti. Korona je kao što nam je poznato sve što nije hiće, a škripanje dok govoriš to nije, zaustavila na neodređeno vrijeme tako sam čekala da se dogodi termin. I je. Pregled ovakav, pa onakav, pa konačno neki dublji, kamerom kroz nos pa do duboko. Neću vam opisivati koliko i kako to izgleda jer može biti će netko trebati. Uglavnom rezultat. Glasnice su zdrave. Haleluja, ali gloda ih kronični gastritis. Kada je nešto kronično onda znači da neće sutra prestati. To kronično me prati još od rođenja, samo postaje sve više kronično pa se eto usudilo krenuti glodati glasnice.
Terapija: ne puno pričati, paziti na prehranu, koristiti blokatore kiseline i prestati pjevati. Dakle nema mi druge nego šaputati.
Još rumen zore svanula nije, a iz dvorišta odjekuje odmjereno kucanje čekića po kosi položenoj na nakovanj. Lijevom rukom otata moj kosu na nakovnju drži, a desnom lagano čekićem po rubu kose kucka. Otkovati kosu morama – mrmljao je sinoć onako umoran dok je noge u kabliću drvenom, punom tople vode, odmarao. To kuckanje uzbuni pijetla pa i on krene svojom pjesmom koke svoje buditi. Do malo se i goveda jave i praščići cvileći pa cijelo dvorište oživi, ali samo mačak Fido lijeno protegne lijevu nogu i nastavi drijemati. Zna on, sve dok omama peć ne založi nema vajde od buđenja. A ona, omama moja, potiho da mene ne probudi polako se iz perina izvuče i na vrhovima prstiju krene u kuhinju. Sve ja to slušam, žmireći da ne bi znala kako sam već odavno budna i kako bih poletjela van iz kreveta jer dan samo što nije, a tamo u dvorištu život već traje i sve se sprema za događaj dogovaran ovih dana. Znam ja, jako dobro znam kako djeca trebaju biti podalje od svega jerbo moglo bi se štogod dogoditi pa eto ti problema ili kako bi omama rekla:“ Ne lezi vraže“, što god je time mislila ja dugo nisam znala. Ostajem tako i slušam i zamišljam i kao da u svemu tome jesam jer vidim sebe u dvorištu i kosu ja kujem, a otata moj se čudi jer nije nikad žensko kosu otkivalo. Mislim u tom mom čarobnom svijetu sve se može, samo neću to nikome kazat jerbo neće oni mene razumjeti. I sve tako u to jutro što se probudilo tek kada je omama krave pomuzla, žgance skuhala i bijelu kavu napravila ja mogu biti budna i jesam. Nekad mi se čini da sve sam samo sanjala što se u dvorištu dešava, ali ne i taj dan kada otata kosu otkiva jer to je kao pjesma što dvorištem i dušom se širi.
Nije sigurna da li je ovom ulicom već prošla iako joj se na čas učini poznat izlog s cipelama. Zastane ispred izloga razgledavajući proljetno-ljetnu ponudu u pokušaju shvatiti što se zapravo desilo. Ne nije ovaj izlog već vidjela jer zapamtila bi one prekrasne žute sandale. Od nedavno jako voli žutu boju iako će ukućani reći da njenim godinama ta boja nikako ne paše. Mora zapamtiti koji je to dućan i odmah nakon mirovine kupit će ih bez obzira što će njeni misliti. Krene sigurnim korakom prema doma. Na križanju skrene lijevo i za kratko ponovo je iznenadi koliko se ulica promijenila. Prilično se naljuti jer kako su samo onaj divni drvored maknuli. Pa gradu treba zelenila kako bi mogao disati, a ovako ga devastirati; odmahne glavom i nastavi do prvog križanja triju ulica. Tu zastane. U njenom sjećanju nisu bile tri ulice, što znači da su morali porušiti neke zgrade ili, upitnici su se počeli slagati. Možda je ipak pogrešno skrenula lijevo umjesto desno. U ovom kvartu očito nije godinama bila jer jako je malo izlazila sama. Gotovo uvijek je netko od njenih bio s njom u sve kraćim šetnjama gradom. Danas je odlučila prošetati sama onako kako je to nekada s veseljem radila. Treba se, pomisli, vratiti do onog dućana s cipelama iako je i taj dućan nov u toj ulici jer ne sjeća se da ga je prije vidjela. Polako se okrene i korak po korak krene nazad. Ulica desno, pa ravno i tu bi trebao biti dućan, ali ne, nije. Na mjestu gdje je kao zapamtila dućan sada je bio kafić. Ljudi su razgovarali u čudnoj kakofoniji jezika. Ugleda konobara pa ga zaustavi pitanjem gdje je onaj dućan sa cipelama i žutim sandalama. Malo ju je čudno pogledao i rekao da misli kako ima jedan dućan dvije ulice dalje. Dakle treba na kraju ove skrenuti desno. Zahvalila mu je osmjehom i nastavila. Ulica je bila dosta duga. Nizali su se kafići, automobili su trubili, ljudi žamorili, grad je živio punim plućima. Svidjelo joj se. Konačno ulica desno. Skrene i nastavi hodati. Ulica kratka, završava jednom ulicom lijevo, jednom desno, nema dućana. Sada je bila pomalo ljuta, ta zar nije konobar rekao desno. Ništa, odluči se opet vratiti tih nekoliko koraka tamo gdje je skrenula. Na početku te male ulice skrene desno u ulicu punu kafića i nastavi hodati do kraja ulice. Na kraju, semafor, nova ulica samo desno. Ne sjeća se semafora, ali nastavi desnom stranom ulice i nakon nekih dvadesetak metara dućan s cipelama, ali na lijevoj strani. Njezin dućan. Ne razmišljajući krene na drugu stranu, gume škripe, truba trubi, ona pada. Ljudi se skupljaju. Netko viče da treba zvati, hitnu, policiju. Čudno joj jer ništa je ne boli. Jedna gospođa govori kako je pozna, iz njene je zgrade, ali što radi tu na drugom kraju grada. Sirota ima alzheimer žena govori. Njeni je jako čuvaju već koju godinu. Pomisli, što god, nema ona ništa samo je željela te žute sandale, a onda sve utihne i nestane.
Elwa, s obzirom da si mi od svih blogera cijelog mog blogerskog života jedino ti zabranio komentiranje, jako bih voljela znati ZAŠTO. Što sam ti loše ikad napisala? Napisala sam recenziju tvojoj prvoj zbirci poezije. Obečao si mi poslati knjigu. NISI. Zamolio si me da ti nabavim zajedničku zbirku Večeras se, jesam i dalje te čeka. Treba imati obraz i onome kome se zabrani komentirati bar reči zašto pogotovo ako te ničim nije uvrijedio. Bilo bi pošteno.
Zagreb je Britanac i Pulfer
Zagreb je i ‘Kaj ne znaš,
on ti je još junfer’
Zagreb je Dubrava i Črnomerec
Zagreb je i
‘ Od kam si ti došel dotepenec’
Zagreb je Špica i kava
Zagreb je i
‘Gle malu kak se isfurava’
Zagreb je i Đukica na gitari
Zeko,Giovanni i
političar Brankec stari
Zagreb je i gužva i
‘Ti mater,kaj si stal
na štop šalter’
Zagreb su i parkovi
I ambasade I miris Cmroka
prekrasne livade
Zagreb je i
špilanje gospona bezveze
Zagreb je
‘I jel može
dvajst deka,prek veze’
Zagreb je Tuškanac i Panta
Zagreb je Medveščak i Šalata
Odi prekriži se
na Kamenita vrata
Zagreb te prima,al’
ne trpi lažnjake
Više on voli iskrene bedake
Zagreb je ‘Gle malog kak je guba’
U Zagreb se ide prek
Schlosserovih stuba
Zagreb su i svi koji ga vole
‘Pravi Zagreb nikad ni bil,
ni gore ni dole’
Zagreb je i ‘Kužiš stari moj’
I grlica prekrasan poj
Zagreb je i huk s Maksimira
Zagreb te uvijek u srce dira
Zagreb su i Dinamo i Boysi
Kam god da pođeš svoj si
Zagreb je Cibona i Mladost
Zagreb je jednostavno radost
Zagreb je Trešnjevka,Jarun
i Hendrixov most
Čovjek dobre volje,
rado viđen gost
Zagreb su sir i vrhnje,
friška jaja
Dolac i tramvaj s Borongaja
Zagreb su i Šestinski kišobrani
Sveti duh i Mlinovi
Zagreb su tvoji i moji snovi
Zagreb su Sesvete i Kustošija
Na drugoj strani
Zagreb su Vrbik i Vrbani
Zagreb je jeger i frtalj kruha
U Zagrebu štrukel se uvijek kuha
Zagreb je Novi Zagreb
i Mamutica Podsused,Gajnice,
Teatar Žar Ptica
Zagreb su Trnje i Trnjani
‘Ko nije kupil ciglu’,nije bil vani
Kava u Tkalči,sendvič u Pingvinu
Zagreb nemreš upoznat na brzinu
Ak’ želiš izaći, kad
isprazniš doma rajnglu
Ženske su u
Saloonu i Tingl Tanglu
HNK i Lisinski za kulturu se brinu
Ili žicaš karte za predstavu u kinu
Zagreb je i Sleme Grah i kobase
Zagreb je i kolinje,ak imaš za prase
Zagreb je i Fijaker
I Karaka,Kavkaz i Zvečka
Zagreb je i kad puca ljubi dečka
Zagreb su Fosili,Valjak,Prljavci i E.T.
Zagreb smo ja i ti
Zagreb je takav kakvog ga u srcu imaš
I ne može ti ga
nitko promijenit jer je uvijek naš
Zagreb je Zagreb, i navek se daje
A popevka o Zagrebu zauvijek traje
Siniša Juzbašić (Zagrepčanec sa splitskom adresom)
Neki pjesnici su je već vidjeli, ovo je za one koji je još nisu jer je gotovo povijest u nekoliko redaka. nema više pulfera, Kavkaza, ni Zvečke i puno toga, ali meni je sve u sjećanju. Uživajte!
Listajući po arhivi ugledah ponovo pjesmu koju mi je posvetio dragi prijatelj pjesnik u vrijeme moje tuge. Pjesma je prekrasna, ne zato što je poklonjena meni nego zato što ju je napisao vrhunski pjesnik, samozatajni čovjek, pun dobrote unatoč osobnih tragedija. Vjerujem da će te osjetiti snagu njegovih riječi.
KALIPSO
Žena
Žena more
Žena sol
Žena zemlja
Žena na obali
Otmjeni šešir, sunčane očale i kosa, kosa, vjetrova uzdanica
skrivaju joj pogled
Progutanu tišinu
Žamor ljudi, dječji smijeh, krikovi ptica i muzika sa radio stanica
ne dopiru u njenu intimu
Svemir u svemiru
Žena
Žena plavo
Žena crnica
Žena stijena
Žena obala
napeta kao tetiva Apolonova luka
rahli se po pijesku
U daljini
brodovi bježe iza crte koja spaja nebo i zemlju
Slijede Sunce
Cvatu u njenim suzama
Žena tuga
Žena tajna
Žena na obali
Čeka, ukopana
Pjeva najstariju pjesmu
Njezin dragi
plovi iza horizonta
Mjesec mu je oko
Zvijezde suputnice
Njezin dragi
čuje njenu pjesmu
Pleše
Druga nedjelja u svibnju, majčin dan, neka svim mamama bude blagoslovljena i radosna, neka Ljubav obriše suze onima čije srce tuguje i osmjeh podari.
Mamma
Mamma, son tanto felice
perché ritorno da te.
La mia canzone ti dice
ch'č il piů bel giorno per me.
Mamma son tanto felice,
viver lontano perché.
Mamma, solo per te
la mia canzone vola.
Mamma, sarai con me
tu non sarai piů sola.
Quanto ti voglio bene!
Queste parole d’amore
che ti sospira il mio cuore
forse non si usano piů.
Mamma,
ma la canzone mia piů bella sei tu,
sei tu la vita
e per la vita non ti lascio mai piů.
Sento la mano tua stanca
cerca i miei riccioli d’or.
Sento e la voce ti manca
la ninna nanna d’allor.
Oggi la testa tua bianca
io voglio stringere al cuor.
Mamma,
solo per te la mia canzone vola.
Mamma,
sarai con me, tu non sarai piů sola.
Quanto ti voglio bene!
Queste parole d'amore
che ti sospira il mio cuore
forse non s'usano piů.
Kako više ne mogu slušati ova naša tri dječaka koji bi trebali državom upravljati, zaokupih misli na bogobojazna i voljena čovjeka.
I narode moj, divan,t ću vam malko o najvažnijem čoiku u mom životu, a mislim bio i osto. Sigurno već znate, otata moj mili. Bijoj on, kazli bi danaska moderno, zgodan, al meni,j malenoj ljudina. Kad se kazlo ljudina, to,b značlo čoik od oka i dobre duše. Uone dane duša,j bila većma važna od lipote. Ko da ga isad vidim. Crni brci, obrve guste ko busen povr plavog oka, a kosa, mili Bože kosa, kodaj ježa na glavi nosijo. Kratko ga brico vaik šišo, samo brk nije dao skinit nikad. Volijo je on ljude i pomago, kom god je tribalo i nikad pito nije oćel mu se vratit što drugom posudi. Takoj po selu bilo njegvih alata, plugova, drljača, vagira, uzda, oglavina pa sve do sitnog, kazli bi za svak dan što triba. Ljutla se čeljad u kući, al to nije pomoglo. Kad bi neko pito on dadne pa kad zatriba traž kome,j posudijo. Znalo,j bit da neki kažu; nije kod mene, a on ondaka posudi od kuma Đure. Ljutla se omama i tetke moje jerbo su one puno radle, ko kaki muški. Otata nij imo sina, paj otac moj puno pomago. I on, otac moj, se ljutio kad ga otata zove kosit djetelinu, a kosu nekom posudio pa se moro tata vratit kući po svoju i po dana izgubit na vamte-tamte. Al neb ja minjala mog otatu nizakog drugog jer bijo,j najbolji. Svake bi mi nedilje iza mise kupijo fišekl oni svileni bombona kod Strike u slastičarni. O Bože kak su bil fini. Malo cuclaš pa se otopi šećer, a unutra ona krema pa ti sve žao jer malo,i u fišeklu, a druga nedilja dalko. Duša mi zatreperi kad o otati mislim i slike onije dana vratim. E narode moj, punob ja mogla još onjem divanit, al iovo je dost da,s vidi kulko mi nedostaje.
(Po Slavoniji u mom djetinjstvu gotovo svako selo imalo je svoj govor. Danas se sve više gubi i službeni jezik polako stavlja u zaborav kako se nekad divanilo (govorilo). Tako sam i ja već dosta izgubila i još samo sa sestrom ponekad otegnem onako slavonski. Često se smijemo jerbo se ne možemo više sjetiti kako se nešto kazlo (reklo), a naši nasljednici osim nekih riječi pojma nemaju.)
Cijepiti se, da, ne, možda, pričekati? Pitanja koja se pokrenu odmah iza pozdrava. Ponekad mi se čini čudno kako smo spali na samo jedno pitanje, a to nije ono klasično; bok, kako si, kaj delaš, imaš malo vremena? Ne, nije i sve sam više tužna jer nisu to razgovori kojima se veselim. Zanimljivo je koliko nas, u ovim zlatnim godinama (neki nas mlađahni blogeri doživljavaju kao starce za odstrel ovim virusom) nije spremno razgovarati niti o virusu, niti o svim rezervnim dijelovima koji nam popravljaju i produžuju život. Kažem rezervni dijelovi. Pa to tako nekako u stvarnosti je. Uzmimo primjer; mladost je bila sjajna, bez potrebe razmišljati (ni sada mladi ne razmišljaju) da će život projuriti i brzinski trošiti tijelo. Onda dođu te „zlatne“ (i samoj mi je smiješan ta izraz) godine kada je važno dodati minerale, vitamine, a nekako se ušuljaju i sasvim konkretni rezervni dijelovi. Ne želim ih nabrajati jer dosta je mlađahnih koji grickaju rezervnim zubićima. Ipak ima ozbiljnih rezervnih dijelova koji su izuzetno važni kako bi mašina imala još nekoliko godina normalniji, ne normalan rad, jer normalno prestaje čim su rezervni dijelovi potrebni. I svaka mašina koja ima rezervne dijelove treba imati kontrolne preglede kako bi ostala u funkciji. No desi se da kontrola nije dovoljna pa se te rezervne dijelove treba malo doraditi, a ponekad i sasvim ozbiljno doraditi pa čak i zamijeniti, naravno ako se nađe kompatibilni dio. I što da kažem, popravljeno je do nekog drugog kontrolnog pregleda. Cijepiti se? Da.
