Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.
A. Ž. K.
Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.
Ti jedino moje hoćeš li mi oprostiti
Sve ove godine kojima te trapim,
Kojima ti mira ne dajem
Ni odmora pravog?
Hoćeš li mi oprostiti
Što na te ne mislim skoro nikada
Kada zadrhtiš uzlazeći stepenicama,
Niti uz brdašce ovo naše?
Zovem ga brdašce jer onda
U onim mlađim godinama
Pretrčali bismo ga u trenu,
A vidi nas sada kao da se na
Himalaju penjemo.
Ti jedino moje, oprosti mi, oprosti
Pa ustraj još malo, još koje ljeto
Da se divimo rascvjetanoj livadi
I najljepšim bojama jeseni.
Da snjegove dočekamo bijele.
Niz rijeku brodove papirnate
Da pustimo snene, pomireni
U smiraj našeg dana.
( fotka je nakon zadnje koronarografije sa svim stentovima i balonima )
Tamo između Drave i Save
moja je ravnica, zelena i snena.
Tamo u žuborenju slapova sitnih
sanjari svoje snove davnine.
Moje more panonsko
u dubinama se skriva,
u školjkama sakrivene slane su kapi
i samo ponekad zalutaju
izvorima do velikih rijeka.
Tamo uz tihi tok potoka i rječica
moja su rosna polja,
žitna i zlatna pod sunčanim tracima.
Sve je tamo, a ja sam daleko.
Daleko podno planine
šumovite, vjetrovite
i kao da čujem taj glas moje ravnice
kako me doziva, kako me nježno poziva:
„Dođi, samo dođi“ kaže mi
i čeka i čeka, već jako dugo čeka.
Plešu li misli sjenom sjećanja
Ili to razigrana mašta slike stvara
U jutro sivo, oblačno, prohladno?
Odavno te nema, više te nema
Da moje misli rastreseš kao brašno kroz sito,
A ja trebam, a ja tako jako trebam
Da me probude, da me odasna trgnu
Razmišljanja tvoja.
Često ti pišem bez slova sva ta nemušta pisma.
Pomišljam da znaš, da ih čitaš i odgovore šalješ,
Samo ja ne razumijem, ne uspijevam dokučiti
Taj govor neba gdje sada dom je tvoj.
Čini li se ludilu slično kada živ mrtvom govori,
A nismo li baš svi uvijek i živi i mrtvi,
Jer kako živjeti bez sjećanja na živote
Koji svoju svijeću zgasiše prije nas?
Znam reći će mnogi kako nimalo tu sličnosti nema,
Ali neka, moje misli jutros plešu
Između neba i zemlje uz sva sjećanja
Što glazbu posebnu skladaju.
Zapisujem riječima, note potrebne nisu.
(Kada nemaš što reći vratiš se u arhivu koja ponekad više govori nego misli tog trena)
Sustižemo se Zora rujna i ja pred buđenje dana.
Prelazim pogledom po tamnim još uvijek oblacima
Što nebom se naguravaju kao da premalo prostora imaju.
Hoće li kiša oprati lice Danu ili će Mraz ostaviti iglice svoje
Pokušavam dohvatiti pogledom u tami
Dan se tek plavi malim tragom na istoku, a sve je neodređeno.
Tama i svijetlo pregovaraju o odlasku i dolasku,
Pregovaraju o tom posljednjem trenutku
Kada treba prihvatiti i rađanje i umiranje.
Koliko je sve te simbolike života u tom jednom trenutku.
Razmišljam što je važnije i da li je uopće?
Meni možda svitanje, dan nov, mogućnosti nove.
A u prostranstvu svemira što tamom obavijen je posvuda
I tek kada neko Sunce prospe svoju svjetlost i
Na čas razgrne tamne skute beskrajnog svemira,
Postoji li još negdje isto razmišljanje
Ili to samo moja fikcija ovog jutra maštom razigrana
Svemir i Dan, i Zoru, i jutrenje gleda?
Ništa u tom prostranstvu nije bez pokreta
Pa kretanjem po zacrtanoj putanji ja razabirem
Kako se lice Zemlje Suncu okreće i Zora naviješta ponovo
Još jedan novi Dan, još jedno nadmudrivanje oblaka i vjetra,
Još jedno putovanje kroz tamu svemira obasjanog
Sunčanim pozdravom.
Uvijek me oduševi dijalektom i potakne moj slavonski domaći, moje kuće govor. Hvala joj, zato joj posvetih ovu malu pjesmu.
TIHI DIVANI
Onak izsna ko da čujem
nana neš potiho divani
sam neznam komu
pa načuljim uho sasma,
al opet niš, sam nešt šušti.
Jel to oni men neće kazat
pa das patim od te muke
znatiželjne?
Ak se dignem čutće
i ko niš nije bilo,
a znam ja biloj, bilo.
Zat šutim i sam mislim
reć će meni omama
jerbo uho njeno
sve će čut, a i ono
što niko, nikad nije
pa ineće.
Čestitali smo svima koji su nam bliski, koji su nam simpatični, koji su tek nekim slučajem u našem interesu, a i onima koji su našu čestitku vidjeli bez nekog posebnog poziva. Čestitali smo Uskrs. Koliko je nas ikada razmišljalo što to zapravo čestitamo? Možda malo, možda više nego mislimo, ali o tome što nama znači ili što stvarno znači Uskrs jesmo li razmišljali?
Iako sam vjernik, priznajem da mi je Uskrs dugo bio samo blagdan katoličke vjere u kojoj sam krštena, u kojoj sam odrasla, u kojoj živim. Tek slušajući s puno pažnje jednu homiliju na sam Uskrs počela sam razmišljati. Dakle Uskrs! Kršćana ima dvije milijarde, više-manje u cijelom svijetu. Mnogi su u samom začetku kršćanstva stradavali, a i danas na žalost zbog svoje vjere postaju mučenici. Samo kršćanstvo je kao vjera nastalo uskrsnućem Isusa. Bez uskrsnuća ne bi bilo ni kršćanstva ni Uskrsa najsvetijeg blagdana kršćana. Mi vjernici slavimo Isusovo uskrsnuće s nadom i vjerom u onostrano, u život nakon života u duhovnom smislu. Nama je Uskrs potvrda i znak da Bog jest. Mnogi ljudi slave Uskrs kao zgodan dan za slavljenički stol, ukrasiti ga šarenim pisanicama prateći tako običaj iz vremena pogana prije nego li su upoznali i prihvatili kršćanstvo kao svoju religiju. U ona davna vremena nije bilo frižidera, a jaja su bila posebna vrijednost i da bi se sačuvala za duže vrijeme kuhali su ih. No kako razlikovati kuhana od svježih? Čovjek je od postanka svijeta bio domišljat pa su kuhana jaja farbali travama. I mi danas činimo isto iako imamo frižidere. Osim toga pisanice su odraz našeg veselja, našeg dugo-zimskog čekanja na proljeće, na novi život. Novi život je Uskrs kojeg slavimo, a tako malo o Uskrsu znamo, čak i mnogi vjernici. Meni je uvijek zanimljivo čuti kada mi susjedi, koji za sebe tvrde da ne vjeruju u Boga, da im crkva kao institucija ide na jetru (jer su popovi lopovi) srdačno, ozareni čestitaju Uskrs. Što to oni meni zapravo čestitaju? Znamo da sve institucije imaju i kukolj koji koliko god ga iz žitnog polja micali stalno ponovo niče, ali tu instituciju ili te institucije kakvog god oblika bile činimo mi ljudi, mi smo i država i crkva. Bez nas ljudi ničega ne bi bilo, samo ovisi kakvi ćemo biti i kao vjernici koje Uskrs ohrabruje za duhovni život i kao stanovnici ovoga svijeta.
I da završim i ponovim, bez uskrsnuća ne bi bilo ni kršćana ni Uskrsa. Ostaje mi tajna zašto oni koji nisu vjernici slave Uskrs?
