POZDRAV SUNCA
Sustižemo se Zora rujna i ja pred buđenje dana.
Prelazim pogledom po tamnim još uvijek oblacima
Što nebom se naguravaju kao da premalo prostora imaju.
Hoće li kiša oprati lice Danu ili će Mraz ostaviti iglice svoje
Pokušavam dohvatiti pogledom u tami
Dan se tek plavi malim tragom na istoku, a sve je neodređeno.
Tama i svijetlo pregovaraju o odlasku i dolasku,
Pregovaraju o tom posljednjem trenutku
Kada treba prihvatiti i rađanje i umiranje.
Koliko je sve te simbolike života u tom jednom trenutku.
Razmišljam što je važnije i da li je uopće?
Meni možda svitanje, dan nov, mogućnosti nove.
A u prostranstvu svemira što tamom obavijen je posvuda
I tek kada neko Sunce prospe svoju svjetlost i
Na čas razgrne tamne skute beskrajnog svemira,
Postoji li još negdje isto razmišljanje
Ili to samo moja fikcija ovog jutra maštom razigrana
Svemir i Dan, i Zoru, i jutrenje gleda?
Ništa u tom prostranstvu nije bez pokreta
Pa kretanjem po zacrtanoj putanji ja razabirem
Kako se lice Zemlje Suncu okreće i Zora naviješta ponovo
Još jedan novi Dan, još jedno nadmudrivanje oblaka i vjetra,
Još jedno putovanje kroz tamu svemira obasjanog
Sunčanim pozdravom.
17.01.2016.
Post je objavljen 14.04.2021. u 11:39 sati.