KAO PJESMA
Još rumen zore svanula nije, a iz dvorišta odjekuje odmjereno kucanje čekića po kosi položenoj na nakovanj. Lijevom rukom otata moj kosu na nakovnju drži, a desnom lagano čekićem po rubu kose kucka. Otkovati kosu morama – mrmljao je sinoć onako umoran dok je noge u kabliću drvenom, punom tople vode, odmarao. To kuckanje uzbuni pijetla pa i on krene svojom pjesmom koke svoje buditi. Do malo se i goveda jave i praščići cvileći pa cijelo dvorište oživi, ali samo mačak Fido lijeno protegne lijevu nogu i nastavi drijemati. Zna on, sve dok omama peć ne založi nema vajde od buđenja. A ona, omama moja, potiho da mene ne probudi polako se iz perina izvuče i na vrhovima prstiju krene u kuhinju. Sve ja to slušam, žmireći da ne bi znala kako sam već odavno budna i kako bih poletjela van iz kreveta jer dan samo što nije, a tamo u dvorištu život već traje i sve se sprema za događaj dogovaran ovih dana. Znam ja, jako dobro znam kako djeca trebaju biti podalje od svega jerbo moglo bi se štogod dogoditi pa eto ti problema ili kako bi omama rekla:“ Ne lezi vraže“, što god je time mislila ja dugo nisam znala. Ostajem tako i slušam i zamišljam i kao da u svemu tome jesam jer vidim sebe u dvorištu i kosu ja kujem, a otata moj se čudi jer nije nikad žensko kosu otkivalo. Mislim u tom mom čarobnom svijetu sve se može, samo neću to nikome kazat jerbo neće oni mene razumjeti. I sve tako u to jutro što se probudilo tek kada je omama krave pomuzla, žgance skuhala i bijelu kavu napravila ja mogu biti budna i jesam. Nekad mi se čini da sve sam samo sanjala što se u dvorištu dešava, ali ne i taj dan kada otata kosu otkiva jer to je kao pjesma što dvorištem i dušom se širi.
Post je objavljen 21.05.2021. u 08:37 sati.