Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.
A. Ž. K.
Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.
Još samo krik i sve će stati
Varka postaje bitan trenutak
Visoko iznad lebde labudovi
Oblaci bijeli
Još samo krik
Tišinu prekriva nezavršena
Slika
Iz dalji dopire
Zašto i čuđenje i kratko
Zatim sve isto
Kao da baš tako
Mora biti
Još samo
Krik
Iza toga nagađanje
Tjedan možda dva
Pa zaborav
Ljudi zaziru
Osobni odabir smrti
Uznemiruje
A krik odzvanja
Strahom
Još samo krik
S mosta
Dok ga promatram prilazi goropadno i znam ne maknem se prekrit će me visinom, ipak ga čekam prkosno. Potpuno mokra nastavljam gledati kako odlazi na pučinu razliven bjelinom i znam vratit će se ponovno istom ili još jačom žestinom. Povlačenje je jedina opcija. Treba se osušiti.
Zapravo prvi puta uopće. Konačno odlučih pronaći rješenje mukama po skupljanju sala. Žene znaju da se sve salo voli omotati oko trbuha i bokova i onda ovisi koji ste tip tijela, jabuka ili kruška znate kako sve izgleda. Možda je jabukama nešto bolje jer su fino okrugle posvuda i manje im se masnoće vide. Zapravo lakše se kamufliraju. No kruškama, a ja sam čisti primjer je gadno. Iznad struka još kako tako, ali od struka teško je to i spominjati.
Neke i neki mlađahni pa sve i oni iznad četrdesete teško da će pomisliti da bi se jednog dana njihovo tijelo ozbiljno promijenilo. A dođe to, čak prije nego bi se nadali. Naši muškarci nisu nešto osjetljivi na svoj izgled pa to što već sa dvadeset i koju počinju spuštati hlače ispod trbuha je sasvim normalno, ali njihove djevojke, supruge trebaju još dugo biti vitke, zgodne bez trunke sala igdje po tijelu. Žena se često i sama zlopati, gladuje, izbjegava sve što bi moglo dodati dvadeset deka njenoj težini. Vaga postaje neprijatelj jer upozorava. Špigle treba prekriti da ne špijuniraju kod oblačenja. Ormar se čudno ponaša jer svako toliko nešto prekroji preko noći pa sutradan je jučerašnja odjeća postala tijesna. Žena je stalno u opsadnom stanju jer ako iza poroda ostane podsjetnik da je donijela nasljednika nije to baš dobro. Otac će svom obujmu dodati nekoliko kila zbog slavlja s familijom i prijateljima i to je u redu. Ženu majku će ponekad i žene ispitivati hoće li skidati taj ostatak jer da bi trebala, kao prije trudnoće je baš dobro izgledala. I tako sve redom. Uostalom vi koje ste u nekim godinama iznad pedeset sve to znate i mnoge ste nešto slično prošle. I sad, zašto nutricionist?
Kada su krenuli problemi prestao je odlazak na bazen nekoliko puta tjedno, prestala je vožnja bicikla od cca dvadesetak kilometara tri puta tjedno, prestalo je hodanje. Sve je odjednom prestalo, ali su zato stigle razne žute, bijele, plave, oranž tabletice i jedna velika pogreška.
Nešto od šarenih tabletica, a nešto od nekretanja prestalo se normalno jesti. Organizam je vrlo pametan i skužio je da dobiva manji unos hrane pa je počeo šparati. U početku je bilo O. K. jer kila gore ili dolje svejedno je. Ali nekoliko godina po kila sim, kila tam i eto me kod nutriconistice. I kaže, vrijeme je mijenjati naviku, početi jesti drukčije. Sutra počinje dva tjedna zapisivanja, a onda ozbiljan posao. Živi bili pa vidjeli.
Da ne mislite kako treba staviti život na vagu, a ne, skinuti po njezinom stručnom mišljenju 8 kg koje se s mojim zdravstvenim stanjem ne može dijetama, zapravo ne bi smjelo kaže. Vjerujem da zna, a ja ću već za koji mjesec znati.
Njene su ruke bile melem
Sreća nezamjenjiva
Dlanovi izbrazdani
Ispucani
Od zemlje crnice
Od motike
Od lukšije i
Pocjeka zlatnog
Lukšijom ribanog
Njene su ruke bile
Priča
O mladosti i žetvi
Srpanjskih dana
I kola razigranog
U večernji sat
Nedjelje svete
Njene su ruke bile
Jastuk mekog perja
Perja bijelih gusaka
Za dotu
Materi mojoj
Njene su ruke
Znale voljeti
Kao nitko
Nikada
I tiho zgasnule
Sklopljene
Strah, onaj iskonski strah kako sve je loše i znate bit će lošije, a sami ste. Sami daleko od liječnika, od bilo kakve pomoći. Nije da ne znate o samopomoći, ali što učiniti kada vam doslovno krv istječe kao potok? Nisam sigurna da svaka ženu, ali ima nas koje prvo pomislimo na sve flekove po namještaju dok niste dohvatili bilo kakvu krpu, često ručnik. To je nekako nagonski kada se radi o recimo nosu, licu. Upravo sam tako prije tjedan dana, prvi puta u životu doživjela da se potok krvi slijeva iz nosa. Nije to bilo kapanja, a ne, teklo je. Sekunda šok, zatim juriš po ručnik. Posvuda ostaju tragovi. Poziv hitnoj. Držite ispod korijena nosa čvrsto petnaest minuta, kažu. Pola sata, ništa, potok juriša i dalje, poziv hitnoj. Opet pitanja o anamnezi, lijekovima, tlak. O tlak, pa nisam mjerila. Mjeriti. Mjerim 200/110. Odmah dvije doze nitra, za 2 min mjeriti, ponoviti nitro, uzeti tabletu za sniženje, jel još curi, da teče, pričekati koju minutu, u bolnicu na tamponiranje. Bože ne mogu opet u bolnicu, jednostavno ne mogu. Izdržat ću doma dok ne prestane. Dva i pol sata kasnije staje. Dobro je, Bogu hvala. Sutradan, puklo negdje visoko u stražnjem dijelu nosa, sinusi puni ugrušaka. Dobro je, kaže doktor, dobro da nije puklo u mozgu. Malo bauljanja dva dana i glavobolja koja nikako da prestane. No na glavobolju su žene navikle pa se ne žalimo, bar ne previše. I eto tjedan kasnije kao da se ništa nije dogodilo, tlak danima ne može biti bolji. Što ga je tako povisilo nije bilo razloga tada, a nemam pojma ni sada. Ono što je ostalo, je strah. Što ako se ponovi u snu? Hoću li se probuditi? San mi je lagan, svaki šušanj čujem, ali ovaj potok ne šušti.
Ljeto je stiglo, upeklo ovaj naš betonski grad. Nama na sjeveru puno je lakše, samo da se ništa ne potrese ponovo.
Uživajte, budite opušteni i zadovoljni jer život je lijep zato što ga vaše oči mogu gledati.
Sinoć sam ponovo gledala dokumentarac o narodu bez države. Radi se o Rohinja narodu u državi Mijanmar ili kako smo u školi davno učili Burmi. Rohinje su muslimanske vjere u zemlji koja je većinski budistička. Ne želim pisati o povijesti Burme (koja je bila pod engleskom čizmom) jedna od vrlo bogatih azijskih zemalja. To sve koji želite možete pročitati na google. Ono što me potaklo na ovaj post je strahota koju proživljavaju žene i djeca. Oni koji su uspjeli izbjeći silovanju, pokolju i preplivati u Bangladeš (zemlja Islama) žive u ne samo neljudskim već životu koji ne bi ni životinji poželjeli. Rohinje nisu prihvatili ime Miyanmar za državu koje je vojska nametnula 1989. Državom upravlja vojska iako se službeno vodi Aung San Suu Kyi dobitnica Nobelove nagrade za mir 1991. Burmanka je koju je vojska ovo proljeće stavila u kućni pritvor. Ono što je prestrašno je zapravo saznanje da se sve dešava na tri osnove; vjerskoj, političkoj, materijalnoj. Što se vjerske tiče Sadijska Arabija ima svoje prste (tvrde poznavaoci stanja) jer je vjerski aspekt postao najvažniji za islamski svijet. I s obzirom da još uvijek žena vrijedi manje od deve, malo se tko pita kako je tim ženama u očajnim kampovima na samoj granici. Zemlja inače ima vrlo značajna rudna bogatstva, no niti sam čula, niti uspjela pročitati tko ih koristi jer imaju značajne zalihe urana i plemenitih metala.
I tako muslimanska zajednica po Evropi pali, ubija one koji nisu njene vjere, a bježe iz svoje ratom zahvaćene zemlje. Tamo Rojinje bježe u islamske zemlje od budista koji ih progone, ubijaju da bi u tuđoj zemlji pobunjenici organizirali povremene napade na budističku vlast.
Bilo mi je teško nakon odgledanog jer kao majka duboko suosjećam sa tim ženama iza žičane ograde. Žene i djeca ostavljeni nikome. Kakav smo mi to svijet postali?
Mijanmarske vlasti te prognane, izbjegle, nesretne ljude pozivaju da se vrate u geta već pripremljena, ali ne kao državljani već kao imigranti. Nije li to s ruba pameti? Za kamere (dokumentarac) su inscenirali prihvatni punkt, a voditelj tog punkta je objasnio što povratnik treba napraviti prijavom, a oni će provjeriti da li je bio pobunjenik i ako je stavit će ga odmah u zatvor. Vrlo lijepa dobrodošlica onima koje su protjerali. U šest mjeseci vratilo se devetero ljudi.
Bila mi je poslije teška, vrlo teška noć.
Još jedan zatvorio se krug
A činilo se kako će biti duže
Nego oni prije njega.
Nije, čak brže je požurio
Dohvatiti početnu točku.
I sada korakom tromim
Na novi put sa novom nadom
U još jedan, a hoće li biti
Kako danas znati?
