Na obroncima plavog Mjeseca

Oprostio si mi, kažeš?
Ovi grijesi moji neoprostivi traže pokoru...
Nebo, Zemljo, Svemiru...daj mi snage da oprostim prvo sama sebi!
Kriva sam...znam...oprosti mi!!

KRIVA SAM jer sam u tebi vidjela svjetlost
unatoč svoj tvojoj tami u koju si se ogrnuo.

KRIVA SAM što sam te čekala
i onda kada je bilo samo zrnce nade za nas.

KRIVA SAM što si bio jedini u mojim mislima
i onda kada sam trebala misliti na druge stvari.

KRIVA SAM za sve lijepo što sam ti pružila
i onda kada si me bezobzirno lomio.

KRIVA SAM što sam uvijek bila uz tebe
iako na tebe nisam mogla računati.

KRIVA SAM što sam ti dala snage za borbu
onda kada si bio na dnu.

KRIVA SAM jer imam prošlost koju mrziš
iako je ona besprijekorna i čista.

KRIVA SAM jer sam bila vjerna
pored svih žena koje si grabio.

KRIVA SAM što sam ti dala svoje srce
iz kojeg si tako halapljivo isisao ljubav.

KRIVA SAM što sam te beskrajno voljela
pored svih laži preko kojih sam prešla.

Kriva sam...oprosti mi...

I oprosti za plavu svjetlost koju si disao,
kojom si nahranio umornu lutalačku dušu.

Stvarno sam kriva za sve!
OPROSTI!

Koliko priča može ispričati
stara drvena klupa u parku.
Godinama stoji sama i nijema
na kiši i vjetru, suncu i snijegu.
Vidjela je priče tisuće duša
sreću djeteta,
zabrinutost majke,
umor putnika,
poljupce ljubavnika,
glad beskućnika,
izgubljenost ovisnika,
bitke ratnika,
tajne prijateljica...
Sve što je vidjela i čula
brižno čuva u tišini svojoj
nijema i tajanstvena
spokojna i strpljiva.
I svatko je voli
iako toga nije svjestan
svatko nešto traži
u njedrima njenim
Ali nitko se ne pita
što ona želi i treba
o čemu sanja?
Da li sanja?
A snovi njeni putuju daleko
u domove naše,
njeni snovi su naši snovi
i ona ih sanja
zajedno sa nama.
Snovi su njena putovanja,
njen svijet obojan maštom
njen pogled u daljine
njen korak.
I dok sjedim tiho
u njedrima njenim
pričam joj o snovima mojim,
o velikoj ljubavi,
jednom snu,
dalekoj čežnji,
slomljenom srcu,
nadi...
A klupa i dalje stoji nijema
ali znam da me čuje.
I moj san postaje njen
moja tuga postaje njena
moje misli postaju njene.
I iako je uzela
dio mog tereta na sebe
nije mi ništa lakše...
A nadala sam se...
...ne znam čemu...
Ionako sam je
previše opteretila...
Ustajem i krećem dalje,
osvrćem se preko ramena
promatram njenu usamljenost
i izgleda mi tako tužno.
Pozdravljam je pogledom,
mislima
nespretnim pokretom ruke...
A ona samo nijemo stoji
u svojoj tišini.
I znam da će noćas
ispod svjetlosti žute lampe
sanjati moje snove,
putovati daljinama,
maštati u duginim bojama.
I poželim tada
vratiti se i reći joj
nemoj, nema smisla,
sve su to samo snovi...
Ali odustanem.
Znam da me neće poslušati
jer u njenoj dubini
ona je već tamo
kao i ja
...ionako će učiniti
sve kao i ja
ploviti snovima nedosanjanim...

Možeš li iz mojih riječi
uopće više znati
da li sam tužna ili sretna
da li te gledam ili okrećem leđa
Preskačem te riječima
u tuzi pjesme ove
u sreći riječi njenih
igram se tvojim umom
Misli mojih zamagljenih
osjećaja ushićenih
bježim prema ponoru smijeha
dok me tuga ohrabruje
Ja te sanjam mislima
tjeram te srcem
mrzim te prstima
volim te očima
Koliko kontradiktornosti
još možeš podnjeti
u riječima misli mojih
u lažima istine moje
A tko je svemu tome kriv
dok laži tvoje nabrajam
istinom ih pokrivam
i gdje zapravo
počinje istina a gdje laž?!

Jedan mali list
kreće svome kraju
i polako pada
žutom tepihu ispod sebe.
Odlučio je uživati
u svakom trenutku posljednjeg leta
koji se čini kao vječnost
u svoj ljepoti njegovog sutona.
Odjednom puhne vjetar,
i odluči se poigrati,
po posljednji puta,
njegovim umornim tijelom.
Baca ga!
Kovitla!
Zlobno likuje!
I ne da mu da padne u miru.
Još malo će se poigrati
njegovim tijelom prije sutona,
a list se samo prepušta.
Ionako mu je ovo posljednji let!
Neka leti što duže,
jer kad padne na meko tlo
ima novu ulogu
u svom postojanju.
Hranit će svoje buduće
sestre i braću
svojim životom.
A vjetar će i dalje lutati
bez cilja,
bez svrhe,
samo sa zlobom
u svojim namjerama.

plivam ovim morima
bez cilja lutam
tražim svoj komadić plavetnila
i susrećem duše
umorne, sretne, bolne, sjetne
prolaze pored mene
svaka u svome svemiru
ne gledam ih
ne čujem
ne primjećujem
sama u svojim mislima
i svome sazvježđu
lutam...
zove me jato dupina
da im se pridružim
samo odmahnem
u znak pozdrava
i nastavim dalje...
njihovo mjesto
je gore u plavetnilu
a mene zovu dubine
sve dublje, i dublje
do dna...
gdje su vladarice
tišina i tama
na meki pijesak
možda tu pronađem
sigurno mjesto za odmor
sklonište od pogleda
od sebe same
...malo mira
bar za jedan miran san
bez snova...

bol
tuga
nemir
čežnja
želja
...da...bol...nemjerljiva
ovu dušu razdire!
i pitanja!
pitanja...
pitanja...
...nikad se neću prestati pitati
zašto...?
kada...?
kako...?
da li bi...?
gdje...?
želiš li...?
možemo li...?
ima li...?
samo ja znam prava pitanja
a odgovore?...znam tko zna...ali...muk...
zašto se onda stalno pitam?
znam zašto!...trebam dobar razlog za...

...ovu bol

pa čak i ako dobijem odgovor na sva pitanja
bol ostaje...

ima li kraja ovoj pustopoljini preživljavanja?

Sanjala sam da vrištim
sama...u mraku
Krik je bio grlen i snažan
prepun očaja i boli
Svu svoju vatru pustih iz sebe
da ne peče…da ode
Da ostane samo hladna ledina
na vjetru životarenja

Ali nakon krika ne osjetih olakšanje
samo još jaču bol
Grudi mi je trgala ta zvijer u meni
i traži svoj danak
Ne odustaje od žrtve ove duše
siše krv i komada ovo srce

Pogled mi je lutao u mraku
tražeć neki izlaz, neki spas
Gledah očima zamućenim
te beskrajne kadrove crnila
Odgovor je bio ledena tama
a moji krici jedino postojanje

Probudih se od snažne boli
i nijemim krikom na usnama
To je bio samo ružan san
na sekund pomislih
A onda oči moje ugledaju
tamu mojeg novog jutra

Krik i bol ostali su zarobljeni
da čuče u svakom kutku ove duše

Samo je krik slova pušten da plovi
zbrkan, konfuzan, vjetrom razbacan…

toliko misli, osjećaja, želja, snova, nadanja...
a nema tih riječi kojima bi izrazila ovaj uragan
i želim ih reći...sve u jednom dahu!
ali ove usne ostaju nijeme jer srce grlo steže
dok svaka misao vrišti iz svih pora mojeg postojanja

gdje počiva mir?
gdje stanuje tišina?

ONA smjelo korača mojim osmjehom
prepoznat ćeš je jer ledeni osmjeh daje

ONA je iskra skrivena u mojem pogledu
zamijetit ćeš je jer mutan pogled nudi

ONA je glasna simfonija u mojim snovima
nemire šalje i snove mi budi

ONA je teret koji me razdire svitanjima
jer sunčana jutra nikad ne donosi

ONA je sjena iza kojega srce počiva
sjena tako gusta, ljepljiva, postojana...

ONA ima samo jedno ime...TUGA!

tu sam, na horizontu gdje se spajaju Nebo i Zemlja
koračaj sigurno i čvrsto i naći ćeš me

tu sam, na dnu mračnih dubina gdje si me ostavio da potonem
izroni moje klonulo tijelo i udahni zajednička svitanja

tu sam, ležim promrzla u snijegu pod žutom lampom
zagrij moje hladne obraze svojim vrelim poljupcima

tu sam, u dolini naših čežnji, snova i nadanja
gdje se Sunce i Mjesec sastaju u prvom svitanju

tu sam, sa suzama na srcu i nadom u očima
zaogrni nas novim životom kojeg smo oboje čekali

tu sam, u šumi sa tvojim zvijerima i duhovima
ne uzmičem...stojim čvrsto kao i uvijek

tu sam, u tvojim snovima i tvojoj javi
ljubim tvoje plave oči...ljubim te gdje poželiš

tu sam, zovem se Ljubav
i vrijedna sam svoga imena i naše borbe

tu sam...i bit ću tu... ~

prokleta sam ovom ljubavlju

prokleta sam ovim srcem

prokleta i nadom i snovima

prokleta upornošću i čekanjem

...i prokleta sam tobom!



želim samo da me uzme san
da ništa više ne osjećam...

Mama zašto plačeš? - bio je nježni glasić mojeg sina koji se tiho ušuljao u moju sobu.
Tražila sam svoj glas koji me izdao...suze su još jače potekle...gdje mi je kontrola?...otišla na jug!
Samo je tiho klečao na krevetu kraj mene dok sam ja ispod deke pokušavala sakupiti sve izdajničke suze u svoj dlan. Nježno mi je dodirivao ruku i ponovno pitao:
- Mama zašto plačeš?
I mame su ponekad tužne pa plaču! - bljunula sam blesavo nekim nepoznatim glasom

Šta da mu kažem? Sva moja snalažljivost izdala me.

I dok su u njegovim veliki okruglim očima sijale suze a mala brada sva se tresla, tihim drhtavim glasićem pitao me: - Zašto su mame tužne?

I šta sad? Koji odgovor dati djetetu? Ima li odgovora?
Nisam ga imala jer je sve što sam nekada znala i imala potonulo u tamne morske dubine.

Zagrlila sam ga i samo smo šutke ležali na krevetu.
I dok sam vraćala bar dio svoje samokontrole čula sam ga kako šmrcka.
Curi ti nos? - pitala sam ga
Ne! - odgovara on kratko
Ajde da ti ispušem taj nosić...može? - pitala sam
Idemo! - odgovara mali, skače sa kreveta i hvata me za ruku

Da mi je bilo znati što mu se tada motalo po glavi...što mu se sada mota po glavi. U njegovom dječjem umu bilo je najvažnije da mama više ne plače. Vjerojatno mu je draže čak i da viče i da se ljuti....a ja sam uvidjela da mamine suze itekako mogu boljeti dijete.
Mama je u dječjim očima snažna i čvrsta, sve zna i sve može popraviti, svaki problem riješiti, gladni trbuh nahraniti, svaku suzu odagnati, svaku bol zaliječiti. I kao takva nema pravo da bude slaba i tužna.
Mame nemaju to pravo pokazati bol, tugu i suze i sva tama koju nose u srcu mora biti samo njihova. Dijete smije vidjeti samo svjetlost i snagu.

A koji onda odgovor dati djetetu?...............Zašto su mame tužne?

Autobusni kolodvor, rano zimsko predvečerje, hladno je i ona trlja ruke jednu o drugu dok snijeg neumoljivo pada. Peron je pust i tih i sva su njena čula izoštrena. Čuje tihi lepet snježnih pahulja, čuje njihov pad i tiho zujanje usamljene svjetiljke koja baca žutu svjetlost u noćnu bjelinu. Tišinu večeri narušava samo slučajni prolaznik i njegove stope škripe pod debelim zimskim pokrivačem. Ostaje opet sama pogleda uprtog na ulaz kolodvora. Uši osluškuju svaki glasniji zvuk...zvuk koji nagovještava da će iza zavoja svakog časa prodrijeti parajuća svjetlost farova.
Nervozno skakuće po utabanom snijegu pod sobom ... ali ne od hladnoće ... jer nije hladno zimsko veče razlog što njeno tijelo pjeva svoju pjesmu, što njeno srce poskakuje u jednako ludom ritmu. Tijelo joj gori, srce izgara, misli se kovitlaju. Plave oči ne daju mira njenom postojanju sve dok ih bude dijelila i posljednja pahulja snijega. Osjeća njihov nemir i uzbuđenje, usplahirenost i sreću, nervozu i olakšanje.
Tu je! Osjeća vatru koja se približava! Osjeća pogled i ruke na sebi, osjeća snažan zagrljaj i poljubac na usnama. I ništa ne čuje sve dok ta dva srca zavijaju svoju ludu simfoniju ... sve dok tornado osjećaja ne smiri svoje vjetrove ... barem malo. Ne čuje riječi ... ne vidi njegov plavi pogled od suza ... guši se u sreći i olakšanju!

Iznenada ... farovi zasljepljuju njen pogled...
Konačno je tu!!!
... još samo trenutak do potpune sreće ...
i jedna suza otkotrlja se niz obraz ...

Večeras sam malo u meditirajućem raspoloženju. Slušam muziku i pokušavam se riješiti ove dosadne glavobolje. Bemu sve! Jel' to zbog nadolazeće kiše i zahlađenja koje predviđaju ili zbog neprestane klepetancije mojeg malog indijanca?!....ko' će ga znati!

Večer je mirna i idealna za lutanja ... lutanja u snovima i mislima.
Slušam ovu nježnu ljubavnu pjesmu a ja sam već daleko na horizontu gdje se spajaju Nebo i Zemlja >~~

Promatram večeras djecu u parku...deseci malih mudrijaša različitih temperamenata. Jedni su povučeni i samo promatraju, malo se igraju ali uvijek se odmiču kad se drugo dijete želi pored njih progurati. Drugi se opet grebu i bezobzirno bore i ne mare koga će ozlijediti i vrište kad nije po njihovom.
Danas me iznervirala ona bezobzirna polovica koja ne mari ni za drugu djecu a niti se obazire na upozorenja odraslih da se neke stvari ne smiju raditi. Interesantno je da su takva djeca u parku najčešće sama ili je pak roditelj ipak tu pa se pravi blesav i skriva se među mnoštvom. Dođe mi ponekad da postanem opasno neuračunljiva i neugodna kad vidim bezobzirnost tih roditelja i još veću njihove djece. Njihovo dijete terorizira pola dječjeg igrališta a oni samo sjede i šute.

Skoro sam pobrala kamenčinu u glavu večeras. Centimetri su igrali ulogu i da je bilo bliže pitam se da li bi bilo sada i mene. I kad sam klince upozorila da to ne smiju raditi i da je to opasno samo su se smješkali. Nije prošlo niti 2 minute opet ista stvar. Ljudi okolo gledaju i samo šute. Pitala sam se u tom trenutku tko su ti neodgovorni roditelji i da li su uopće u gomili. Bijes me spopao! Počela sam vikati na klince i u isto vrijeme promatrala hoće li se ponosni roditelj javiti i reći mi samo jednu riječ. Zadavila bih ga golim rukama!!! Nitko od drugih roditelja nije klincima rekao ni riječ...samo su svoju djecu odmicali u drugi dio parka i šutjeli. Nisam mogla vjerovati da dozvoljavaju da dva šmrkavca od 5 godina mogu jedan dio parka osvojiti na taj način samo za sebe. Kod mene to ne prolazi. Nema toga da ću dopustiti da me u kut stjera neko balavo derle koje već sada vidim kao budućeg zlostavljača. Dovoljno sam se u životu sa takvima susretala pa mi ne treba da i moje dijete uči kako se samo sklanjati i odmicati i kako je takvima najbolje pokazati da su jači i bolji od drugih i kako mogu raditi što požele.

Pitam se nisu li ti drugi roditelji svojim stavom pokazali svojem djetetu kako je u životu najbolje pognuti glavu pred nepravdom i samo šutjeti?
Koliko odgoj utječe na ponašanje djeteta a koliko su geni i temperament 'krivi' za takve male zlostavljače? Da li bi i moje dijete bilo takvo da se drugačije ponašam?

Slušam kako se djeca ponašaju u školama spram profesora. Pa to je postao divlji zapad! A najgore od svega je da takvom djetetu ne smiješ više ništa ni reći a kamoli dignuti ruku na njega. Da se razumijemo nisam za bilo kakvo fizičko kažnjavanje ali je činjenica da su se današnja djeca osilila i misle da im je sve dozvoljeno.
Da li je došlo takvo vrijeme, koliko televizija igra ulogu u svemu, imamo li uopće više strpljenja i vremena da od te djece napravimo ljude? Odrastaju li nam djeca sama dok mi jurimo za poslovima i zaradom da ih prehranimo?

Kovitlac pitanja u glavi a na na njih zapravo nema odgovora.

Ja samo znam da svojim primjerom neću dozvoliti da moje dijete uči pognuti glavu pred zlostavljačem i da bude prvenstveno Čovijek prema drugima! Da uvijek poštuje tuđe kao što poštuje i svoje, da poštuje sebe i svoje mišljenje ali i da poštuje tuđe. Da nikad ne odustaje od svojih snova i želja, da bude uporan ali i strpljiv...

Mogu li to?....ne znam...ali se trudim!

Večeras mi se stalno po glavi vrti jedna pjesma. Prekrasna, stara ljubavna pjesma. Pustila sam je večeras već barem 10 puta. Znam da je mnogi nisu čuli...pogotovo ne u ovoj izvedbi na češkom jeziku....ali nekima će melodija biti poznata jer je prepjevana na mnogim jezicima.
U svakom slučaju...užitak ju je poslušati...pjeva o dubini ljubavi prema voljenoj osobi ~~




Stejně voní žluté květy šafránu,
jako tvoje vlasy, Kristýnko,
stejnou chuť má vítr, co je po ránu,
jako tvoje jméno, Kristýnko,
stejnou barvu, jako mívá oliva
mají tvoje oči, Kristýnko,
stejně jako nouze mě to bolívá,
když ty nejsi se mnou, Kristýnko.

Stejnou písní, jakou tlukou slavíci,
tluče tvoje srdce, Kristýnko,
tobě samo nebe slétlo do lící,
jak jsi krásná, moje Kristýnko.

Jak je hladké portugalské hedvábí,
hladší je tvá paže, Kristýnko,
žádná jiná na světě mně nevábí,
jí chci jenom tebe, Kristýnko.

Tolik jasu žádná hvězda nemívá,
kolik je ho v tobě, Kristýnko,
tobě snad i v noci světla přebývá,
věnuj mi ho trochu, Kristýnko.

Hezčí nežli karafiát v zahradě,
hezčí je tvůj úsměv, Kristýnko,
mám tě rád a ostatní je nasnadě,
chci být navždy s tebou, Kristýnko.

~Chci být navždy s tebou, Kristýnko. ~
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Danas je otišao posljednji iz stare garde.....bilo je njegovo vrijeme....ili možda ipak nije.....iznenadna bolest učinila je svoje u kratkom vremenu.
Za manje od mjesec dana napunio bi 90....nema suza....samo neko tupilo ili nevjerica.....nestvarno je....kao da još uvijek ne vjerujem da je obitelj u tako kratkom vremenu izgubila još jednog člana.
Obično ljudi kažu...."doživio je duboku starost....nema žaljenja....došlo je njegovo vrijeme....bla, bla..." Znam sve! No nije zato ništa lakše.
To je ipak bio netko tko ti je bio drag, koga si volio bez obzira na njegove mane, mrzovoljne ispade, tešku narav, netko tko je od tvog rođenja bio sastavni dio tvog života. Tko te čuvao, volio, veselio i smijao se svakom tvom uspjehu, gluposti, sreći i nestašliku.

Znam da Smrt nije konačna sve dok živi uspomena na osobu koja ti je dotakla srce...ona živi sve dok živi i sjećanje....ali teško je jer osobe više nema tu kraj tebe bez obzira što znaš da joj je život bio na zalazu....bez obzira što se takvo nešto očekuje i što je to normalni životni ciklus.

Zato večeras živi sjećanje na djetinjstvo i sve proživljeno uz dedu i baku. Svih praznika, vikenda, svih ludosti kojima smo ih izluđivali mi unuci, prašnjavih i blatnjavih bosih stopala, jurnjava i bježanja kroz voćnjake i vinograde svaki puta kada su nas zvali da dođemo na ručak. Svih situacija u kojima bi žustro raspravljali, plesali, svađali se, grlili, nasmijavali..... Bilo je to lijepo razdoblje mojeg života a baka i deda su ga svim svojim unucima uvijek pokušali uljepšati.

.....ova je za mojeg dedu.....'posljednjeg od stare garde'

Kroj

Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.

Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu sa tvojom. Ne znam da li me
shvatas: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.

Mika Antić



~ pjesmu posvećujem mojem Suncu koji ima srce vuka i dušu pjesnika ~

Suze imaju okus soli, plavog mora i njenih mračnih dubina.
Gorke, tužne, bolne, sretne, neutješne...kakve god da liju imaju miris ozona i ostavljaju svoj mokri trag.
Ne donose olakšanje nego prazninu, ne nude spokoj već tupilo .... što će nam osim da nas bole?!
Jedna suza stisne grlo, guši i ostavlja bez zraka, donosi zaglušujuću morsku oluju u ušima, ostavlja sjenu na srcu, izaziva uragan emocija.......a to je tek jedna!.....a tek kada se izliju potoci!!!!!....


...ma naravno!...suze su zapravo krive za sve!!!

Blago onom tko ne zna za suze!

Dugo me nije bilo u blogerskim vodama. Toliko dugo da više ne znam kako ući na stari blog.
Ali nije ni važno. To je ionako prošlost koju sam davno ostavila iza sebe. Prošlost koja je imala lijepih dana ali i onih manje lijepih. Ali ne žalim za ničime. Sjeta i tuga davno su napustili moje srce a ono se sada raduje svakom novom danu.
Sada grabim dalje i borim se za svoju budućnost!

No svejedno u ovoj noći punog mjeseca moje srce plače.

Moja budućnost nije samo moja, ona je povezana sa drugim dušama i srcima. Njihovim problemima, strahovima, konfuzijama, bitkama....
Sve to postaju i moje bitke i prepreke koje moram preskočiti ili po mogućnosti srušiti golim rukama.
Srce je tužno ali nadu ne gubim. Ovo je samo jedna od onih noći i dana kad pokleknemo, kad nam se sav jad sruši na pleća i kad nismo dovoljno snažni da ostanemo stajati već nas koljena izdaju pa pokleknemo. Kad sav jad moramo izbaciti iz sebe kako bi ostavili mjesta nadi i borbi.


Zbilja odabrah noć za povratak!


...evo jedna koja odgovara mojem raspoloženju...