Na obroncima plavog Mjeseca

nemirna i brza
zapjenjena
nosi me negdje ... i nigdje

udara o stijene na svom putu
uvlači u svoje vrtloge
zaustavlja uzdahe

udišem raspršene kapi
njenih nemira
borim se sa njenim bjesovima

i svaka okuka donosi pitanja...
iza koje je se kriju mirnije vode?
koja okuka uzima njen bijes?
koja uzma vrtloge?

a ono što svaka daje
novi je udarac o stijene
i pogled na sljedeću okuku u daljini

ostaje samo da se borim sa njenim bijesom
i pripremim za novi udarac
za novu okuku
stijenu
i žestinu...

gledali su se netremice
ona u plavoj haljini i očiju boje različka
stajala je pred njim ne uzmičući
sjena mu je zaklanjala lice
ali jasno se nazirala njegova napetost i želja
zvijer u njemu željela je samo jedno...
našao se pred njom u dva skoka
dok je ona i dalje nepomično stajala
bez glasa
bez straha
i s osmjehom na usnama...
gledala je u njegovu dušu
i vidjela je ono što je on odbijao vidjeti
gledala ga je s nježnošću
a posljednje što je vidjela
bilo je lice njene ljubavi
sa njenim srcem u šakama

njeno beživotno tijelo palo je na mokri pločnik
i dok se oko nje širila sve veća krvava lokva
on je nijemo promatrao njeno tijelo pod svojim nogama
pogled mu je klizio njenim licem
i u njemu se lomila zadovoljština i bol
njegovim srcem zavladala je usamljenost
iako je dobio ono po šta je i došao...

a osmjeh koji je ostao na njenom licu
ostao mu je nepoznanica…njega nije razumio

Nije shvaćao da je srce koje je tako krvavo uzeo
već odavno bilo njegovo…

tamo negdje je...
šulja se
kruži i zastajkuje
uvijek tu ali opet dalek
osjećam prodoran pogled
primjećujem stope
namjerno ostavljene
samo poneki šuštaj jeseni sa tla
odaje njegovo prisustvo
noć je njegova saveznica
mjesec njegova vodilja
drveće njegovo sklonište
od pogleda...
tamo negdje zaključano
počiva njegovo srce
čuva ga životom
dok promatra i vreba
iz mraka svoje teritorije...

srušiti sve proklete zidove ovoga beznađa

zaustaviti tugu pred vratima samouništenja

prekrojiti sve prevelike kapute bijesa

utopiti suze u rijeci novih nadanja

koracima gulivera preskočiti planine bola

pustiti srce u svjetlost novog dana

Sjedim ovdje na svom 'tronu' s nogama podignutim na stolici, koljena ispod brade, prsti dodiruju crne tipke tipkovnice...promatram prazan ekran...glava je prazna...tupilo...nema ničega!
Potpuni blackout.
Palim cigaretu, otpuhujem jedan dim i odlažem je kraj sebe u pepeljaru.
Misli su mi negdje drugdje, putuju i plove plavim bespućima iznad kojeg su se nadvili olujni oblaci. Osjećam se kao splav kojim nemirno more igra vaterpolo....i ne mogu ništa osim prepustiti se u nadi da ću naići na mali zeleni rajski otok. Svoje utočište i mir. Ali na vidiku ničeg nema...samo horizont gdje se spajaju nebo i morska pučina... i munje koje paraju nebo i osvjetljavaju moj beskrajni vodeni pakao.
Prenem se iz misli i pogled mi skreće natrag prema cigareti u pepeljari. Promatram je kako polagano gori...ne posežem za njom...samo je mirno promatram kako umire i odlazi u dim...polako ali sigurno. Ravno čvrsto bijelo tijelo pretvara se u sivu prašinu a tanak stupić dima se samo rasplinjuje po prostoriji i nestaje. Ostaje samo miris. Otvaram prozor i puštam svjež zrak da istjera neugodne tragove iz prostorije.
I tada mi kroz misli mi proleti samo jedna misao. Kad bi bar sve bilo tako jednostavno...kad bi sve tuge mogli jednostavno pretvoriti u pepeo i dim i na koncu i one posljednje ostatke njene prisutnosti istjerati svježim, novim dahom. Kad bi se ono što nas boli moglo zaboraviti jednostavno kao što bacamo čik u kantu za smeće i više nikada na njega ni ne pomislimo!
Na žalost većina stvari u životu nije tako jednostavna...

Možemo jedino gledati životu u oči, suprotstaviti se porazima, nadati se boljim danima i uživati u svakom trenutku koji nam je na raspolaganju.

noć
tišina i nemir
muče moje misli
stojim sama
nijema
i gledam svoj put
trnjem posut
stopala bole
krvare u prašini
ali ne obazirem se
odmorit ću samo tren
iznenada ... vjetar
udara u lice
poigrava se
i donosi mirise
tako poznate
zanosne
obavija me njima
uvlači ih
u sve moje pore
do srca
dotiče dušu
a onda odjednom
uzdiže se visoko
još samo tren
promatra me
taj pogled...
i nestaje
dotiče mi obraz
odnoseći mirise
daleko...
a iza njega
tišina
mrak
i krvava stopala
u prašini

želiš li dovoljno jako
nebo i zemlju ćeš okrenuti naopako
želiš li dovoljno jako
nema nesavladivih prepreka
želiš li dovoljno jako
svi vjetrovi i oluje ne mogu te pokolebati
želiš li dovoljno jako
srce je tvoja karta do odredišta
želiš li dovoljno jako
nikad ne odustaješ i ne predaješ se
...jer ništa nije izgubljeno sve dok bitka traje...
samo moraš željeti...





...izgubljene su samo one bitke koje se predaju bez borbe...

sanjam plavo
pod plavim nebom
plave oči
uronjena u plava bespuća
plave misli
svjetlost plavičasta
obavija me
kao poplava
preplavljuje
bode
tisućama bodlji
kao prokletstvo
obojano plavo...

i opet ista stvar
ponavlja se...
bez obzira na riječi
djela govore više
tišina
šutnja
zašto?
znam zašto!
pitam se samo
da li je sve igra?
ili ima bar malo
istine u riječima


riječi mogu biti moćne
ali oči govore
tisuću riječi
djela govore
deset tisuća riječi
i ne znam više
kada počinje sutra?
zašto vjetar mijenja smjer?
sanja li šuma isti san?
godina poraza
nadanja, želja, snova,
tame, svjetla, žudnji,
nemira, ljubavi, bitaka
i pitanja
previše...
a odgovore zna jedino...Sunce
a ono se skriva iza oblaka...

gledam gore...toliko ih ima
razmišljam...
ako svaka predstavlja jednog od nas
ako je jedna od njih ja
...koja sam ja?...koja je moja?
jel' ona malecka...usamljena?
ona koja grli tugu?
ona koja sanja dugu?


da...sigurno je ta...
osjećam da je to ona
ne znam joj ime
i nije ni važno...neka nosi moje ime
i neće biti sama
ja neću biti sama...
imam nju... i ona ima mene
tako daleko...

...dok riječi snivaju snom pravednika...



...ponekad riječi nisu ni potrebne...

blizu...bliže...najbliže...
na udaljenosti jednog uzdaha,
jednog povjetarca
i mirisa
...toliko blizu...

koraci odlučni
odzvanjaju ovom ulicom snova
trnjem prekrivenom
ali ne odustajem od svoga puta
nosi me dah toplog izvora
nekom novom snagom
neprijatelji oko mene
pokušavaju me ugrabiti
prvo izmaknem
onda zadam udarac
padaju jedan po jedan
a stopla bole
od trnja puta moga
ali gazim i dalje
snagu mi daje isti onaj izvor
topli
prepun svjetlosti
u svoj svojoj tami izviranja
upila sam ga
svim svojim bićem
i sada me vodi
mome cilju
kroz ulicu snova…

Danas mene zove mali sa sela i za divno čudo....priča na mobitel dulje od 5 sekundi. Inače ga bog ne može natjerati da priča u to čudo moderne tehnologije. I spitujem ja tako njega...jesi oprao zube...jesi se istuširao...bla, bla...
A on meni kaže: -Mama povukao sam pimpeka i oprao ga da mi ne dođu crvići!!

E jeba ga lesa....to sam ja kriva...to za crviće.
Nikad nije dao pištoljček dirati kad bi ga kupala pa sam mu rekla ako ga ne bude prevlačio i svaki dan prao da će mu doći crvići i papati zmazanoću
...ufff...sad ćete reći da sam grozna mama
Ali moram priznati da je ipak urodilo nekim rezultatom.....mali od toga dana uredno sam opere pištoljček a ima samo 4 godine.

Nego, to me sad podsjetilo na jednu anegdotu ili bolje da kažem 'ZEMLJO OTVORI SE' scenu na javnom mjestu koju sam sa njim imala. Danas mi je sve to opako komično...ali tada mi je bilo


Bilo je to kad je imao 2 godine. Nasred sajma, kasna jesen, vani hladno i samo što kiša nije počela padati.
Ljudi tisuće....gužva za poludjeti. Držim maloga za ruku da ga ne izgubim u toj gužvi kad najednom mali istrgne svoju ručicu iz moje, stane na sred sajmišta i počne plakati. I istog momenta vidim ga kako skida hlače, štramplice, gaćice.....i to sve u jednom potezu i ni više ni manje nego DO GLEŽNJEVA. Primi se za pištoljček i na sav glas uz suze se dere:

- Mamaaaa, pimpek mi je veliki!
Ja: - Ma oblači se i pusti ga sam će se spustiti!
Mali: - Neću da bude veliki....smeta miiiiiii - dere se on na sav glas i dalje
Ja: - Daj se smiri i navuci te gaće.
Mali: - Mama smeta mi.....A DAJ MI GA TI SPUSTI!

Ljudi svi stoje oko nas i okidaju od smijeha....ja se sva uzmuvala oko maloga....navlačim sve natrag na njega, crvenim ko' paprika a mali i dalje tuli:

- Ali mama mene to smeta!
Ja: - Uskoro te neće smetati, sine!


eee mislim stvarnooooo....(bez komentara)


djeca su nepresušni izvor bisera...

A ja bi baš voljela čuti neku od vaših priča!!!

Konačno kiša! Konačno petak! I vikend solo!

Znam da nije lijepo od jedne mame čuti da se raduje kad joj dijete nije doma ali stvarno želim ovaj vikend provesti sa sve četiri u zraku. Bez razmišljanja o ičemu.
Boli me piksa za pranje, kuhanje, peglanje, čišćenje, spremanje i ine zajebancije koje odradim vikendom umjesto da se odmaram i budem sa svojim djetetom. Mislim...jesam sa njim ali uvijek nešto drugo prtljam pa se u stvari premalo zaista družimo.
A ovaj vikend je samo moj i provest ću ga........spavajući!

Reći ćete da nisam normalna...vjerojatno i nisam....ali i za to me boli piksa. Ali i to je dobar plan s obzirom da dnevno spavam toliko malo da ću se uskoro pridružiti žirafi i njenom ritmu spavanja 2 sata dnevno.
Ne kužim kako to uspjeva. Ja sa svojih 4-5 sati dnevno padam u nesvjest svaki dan od umora

Bemu, ne znam zašto to uopće pišem.....
...sad sam se izgubila...odoh po još čaja od stolisnika
iako bi mi bilo bolje da si skuham malo matičnjaka....za smirenje

Ovi crni oblaci, kiša koja neumorno udara u prozor, vrući čaj od stolisnika baš mi pašu. Ok, osim čaja od stolisnika...jbg više bi mi pasao neki drugi ali eto ovaj ima svoju svrhu pa moram.
Eto sad mi pade na pamet...mogla bih jednom pisati i o blagodatima raznih travuljaga i eteričnim uljima. Svašta mene zanima pa kad krenem u istraživanje ne znam stati. Mozak mi vječito radi na 220 i ponekad poželim odmoriti se od same sebe.
Zato me ovo kuckanje po prozoru umiruje...OBIČNO! Ali danas...nekako ne uspjevam. Osjećam da polagano zapadam u stanje nekog čudnog 'nemirnog mira'. Ne znam uopće kako da to stanje definiram. Možda da to nazovem Staložena konfuzija. U svakom slučaju osjećam se ko' tempirana bomba i samo čekam kad će me detonirati. Ali bar sam sama u tom svom neizvjesnom raspoloženju pa što god da me strefi bit će to na samo. Samo da ne nestane struje pa da ne čubim u mraku.

eeeh da ...Vratim se danas sa posla i skužim NEMA STRUJE. Rekoh super ....ogledavam se oko sebe i razmišljam što li se u današnje doba može raditi bez struje? Neki usrani polumrak u stanu zbog crnih oblaka i kiše....došlo mi da upalim svijeću. Onda sam se poželjela istuširati vrućom vodom da se malo zagrijem jer sam prokleto zimogrozna ali šipak...e tamo je tek mrak jer kupaonica nema prozor. Mislim si upalit ću klimu i staviti na grijanje....e hoćeš šipak....NEMA KOZO STRUJE! Onda si mislim idem barem nešto pojesti i odem do peći okrenem paljenje plina....e šipak...ne baca iskru jer NEMA STRUJE! Jaooo kako možeš biti tako blesava. TV neću ni spominjati a bogami niti slušanje muzike. Mogu jedino zavijati na mjesec...e jebiga ni njega nema na vidiku....još je dan. E i da ne spominjem da sam najviše popizdila na nestanak struje jer nisam mogla na net! Mislim si....koji si ti ovisnik, daj se saberi i lezi malo nakon posla i odspavaj.
E pa to sam onda i napravila. Stisla se na dvosjed, iako je trosjed pored mene prazan (neš' ti lude ženske) i pokušala malo odrijemati. Pa dobro ispalo je nešto manje od sat vremena ali i to je nešto. Ja to zovem odmaranje očiju. To je ono kada žmiriš i pokušavaš zaspati a mozak ko' da je uštekan na struju.
......Koje nema! Šta bi bilo tek da je IMA!!

i eto me sada tu....došla struja....ja sad čitam ove svoje bljezgarije i ne mogu k sebi doći šta sam sve uspjela nasrati. Koji mi je vrag danas?!! I već pola sata buljim u to i mislim si... ako ovo postaš svi će vidjeti kolika si luđakinja.

I onda mi sine... MA BOLI ME PIKSA!!!!! Čitajte!!!

Danas je dan za konfuziju...seruckanje...pjevanje...i čaj

Jedva čekam da ova godina prođe. Ništa dobro nije donijela.
Kao da je ukleta u nastojanju da mi do svog izdisaja donese sve više i više jada. Plaši me više svaki novi dan. Sve si mislim, koliki sam baksuz, da imam velike šanse da me sutra strefi meteorit. Od svih mjesta na ovome svijetu gdje bi mogao pasti osjećam da će pasti ravno na moju tikvu i napraviti od mene crvenu mrlju.
Kao da želi iscijediti zadnji atom snage iz mene, ugušiti svaki novi udisaj, iščačkati srce....ali ne dam se ja! Nema ona pojma sa kime se uhvatila u koštac. Mislila je...otpuhnut ću ovu žgoljavicu ko' od šale.

E pa stara moja...ZAJEBI!!!!

Na tvrd orah si naletjela! Možda nema grama sala na meni ali sam žilavija nego što si mogla i zamisliti. I ne samo da me nećeš otpuhati nego ću ja otpuhati TEBE...tamo gdje ti je i mjesto! U ropotarnicu povijesti!

A ja ulazim u novu, možda ne sa toliko sreće ili ljubavi, ali imam ono što te otjeralo od mene. Imam snage i imam nade! Snage za nove borbe i nade da će mi nova donijeti bar malo više sreće i malo manje spoticanja.



Prokleta bila...i nikad se ne ponovila!!

...svoje dijete, obitelj, orhideje, kaktuse, muziku, brzo voziti, piknike, pecati, plivati, roniti potpuno gola, noć, sex, pan radler, kuhati, snijeg, kišu, večernji mir, cigaretu, knjige, vjetar u kosi, životinje, kuhani kukuruz, istraživati, pjevati i plesati, čili, putovati, fotografiju, pisati, pomoći, natjecati se, pobijediti, duže izležavanje vikendom, promatrati, petak i subotu, krimiće i trilere, griotte, toplinu doma, iskrenost, upornost, dječja filozofiranja, prosinac, internet, jagode sa šlagom, noćnu tišinu, dugo ostati budna, pečene kestene, ugodna iznenađenja, olujne večeri, hodati bosa, pečena krilca, masažu, more, kampiranje, pijesak pod prstima, svašta znati, dobru raspravu, crno vino, škampe na buzaru, povrće, osmjeh u očima, biti voljena, šuškati, meksičku kuhinju, začinjena jela, izlete, kazalište, sanjkanje.....

...ufff....ovo je bilo brzinski....ne mogu se sad više sjetiti....ima još puno lijepih stvari koje bi se mogle spomenuti ali dosta ...i ovo je previše













mmmmm.....moram otići u berbu kestena...već osjećam njihov miris


....a evo i jedna za ovu večer....može se i zaplesati

Riječi danas teško izlaze. Inspiracija i smisao za poeziju kao da nestaje.
Samo trenutna tupost za riječi, hibernacija ili potpuni gubitak....ne znam što je.
Vrijeme će pokazati.
Čupam riječi iz sebe a svaka je teška kao nebeski svod.

Što sam željela reći...tko to zna...
...možda samo ostaviti drvo dobrih želja...
ono u sebi čuva topli dah budućih proljeća,
opojni miris sretnih svitanja, ljubičaste pupoljke ljubavi,
zagrljaj neizmjerne snage za buduće padove i dizanja,
hangar nade, polje upornosti, osmjeh boljeg sutra i bokal utjehe.

Sve ono što je potrebno da smiraj dočekamo više sretni a manje izgubljeni...



čuvaj ga životom svojim
i posjeti nakon lutanja...
neka te uzdigne dahom svojim
u trenucima nemira, boli i tuge...

Dani su još topli
iako je jesen
polako raširila svoja krila.
Otvorila prolaz
hladnim noćima,
rosnim jutrima.
Miris hladnoće
miluje mi nozdrve,
zamrzava uzdahe.
Smjelo korača
svojem vremenu
i potvrdi svoje prisutnosti.
Sa čežnjom iščekujem
tišinu i mir bijelih noći
i pogled na noćno svjetlo
kojim se poigravaju
milijuni kristalića snijega.
Hladna noćna toplina
smiruje moje misli,
grije dom i srce.
Tišina koraka
na bijelom pokrivaču
vrluda maštanjima.
Predajem se
hladnoći,
tišini,
spokoju...

...tako glasnu
zaglušujuću
koja stijene pomiče
i stakla lomi

tama joj
korake prati
po mrtvom lišću
šušti

bol ih slijedi
kao lešinar
kljuca
umorna tijela...

...ali moja tišina je glasnija...