Na obroncima plavog Mjeseca

Sjedim ovdje na svom 'tronu' s nogama podignutim na stolici, koljena ispod brade, prsti dodiruju crne tipke tipkovnice...promatram prazan ekran...glava je prazna...tupilo...nema ničega!
Potpuni blackout.
Palim cigaretu, otpuhujem jedan dim i odlažem je kraj sebe u pepeljaru.
Misli su mi negdje drugdje, putuju i plove plavim bespućima iznad kojeg su se nadvili olujni oblaci. Osjećam se kao splav kojim nemirno more igra vaterpolo....i ne mogu ništa osim prepustiti se u nadi da ću naići na mali zeleni rajski otok. Svoje utočište i mir. Ali na vidiku ničeg nema...samo horizont gdje se spajaju nebo i morska pučina... i munje koje paraju nebo i osvjetljavaju moj beskrajni vodeni pakao.
Prenem se iz misli i pogled mi skreće natrag prema cigareti u pepeljari. Promatram je kako polagano gori...ne posežem za njom...samo je mirno promatram kako umire i odlazi u dim...polako ali sigurno. Ravno čvrsto bijelo tijelo pretvara se u sivu prašinu a tanak stupić dima se samo rasplinjuje po prostoriji i nestaje. Ostaje samo miris. Otvaram prozor i puštam svjež zrak da istjera neugodne tragove iz prostorije.
I tada mi kroz misli mi proleti samo jedna misao. Kad bi bar sve bilo tako jednostavno...kad bi sve tuge mogli jednostavno pretvoriti u pepeo i dim i na koncu i one posljednje ostatke njene prisutnosti istjerati svježim, novim dahom. Kad bi se ono što nas boli moglo zaboraviti jednostavno kao što bacamo čik u kantu za smeće i više nikada na njega ni ne pomislimo!
Na žalost većina stvari u životu nije tako jednostavna...

Možemo jedino gledati životu u oči, suprotstaviti se porazima, nadati se boljim danima i uživati u svakom trenutku koji nam je na raspolaganju.