Na obroncima plavog Mjeseca

Danas je otišao posljednji iz stare garde.....bilo je njegovo vrijeme....ili možda ipak nije.....iznenadna bolest učinila je svoje u kratkom vremenu.
Za manje od mjesec dana napunio bi 90....nema suza....samo neko tupilo ili nevjerica.....nestvarno je....kao da još uvijek ne vjerujem da je obitelj u tako kratkom vremenu izgubila još jednog člana.
Obično ljudi kažu...."doživio je duboku starost....nema žaljenja....došlo je njegovo vrijeme....bla, bla..." Znam sve! No nije zato ništa lakše.
To je ipak bio netko tko ti je bio drag, koga si volio bez obzira na njegove mane, mrzovoljne ispade, tešku narav, netko tko je od tvog rođenja bio sastavni dio tvog života. Tko te čuvao, volio, veselio i smijao se svakom tvom uspjehu, gluposti, sreći i nestašliku.

Znam da Smrt nije konačna sve dok živi uspomena na osobu koja ti je dotakla srce...ona živi sve dok živi i sjećanje....ali teško je jer osobe više nema tu kraj tebe bez obzira što znaš da joj je život bio na zalazu....bez obzira što se takvo nešto očekuje i što je to normalni životni ciklus.

Zato večeras živi sjećanje na djetinjstvo i sve proživljeno uz dedu i baku. Svih praznika, vikenda, svih ludosti kojima smo ih izluđivali mi unuci, prašnjavih i blatnjavih bosih stopala, jurnjava i bježanja kroz voćnjake i vinograde svaki puta kada su nas zvali da dođemo na ručak. Svih situacija u kojima bi žustro raspravljali, plesali, svađali se, grlili, nasmijavali..... Bilo je to lijepo razdoblje mojeg života a baka i deda su ga svim svojim unucima uvijek pokušali uljepšati.

.....ova je za mojeg dedu.....'posljednjeg od stare garde'